PRESS
PRESS: Retrovizor
Seks prodaje sve. I donosi ogromnu zaradu.
To su prvi shvatili Ameri. Tam' se jebe na naveliko i naširoko i poprijeko i svak' sa svakim i sa samim sobom… I lova curi u slapovima. Rade to u filmovima, pjevaju u pjesmama, pišu knjige o tome.
...
Seks naš svagdašnji. I čim ga više ima to je lova veća. Tamo su i predsjednici prostaci, barabe, fuckeri. Kennedy roknuo Merlinku, Clinton Monicu, Trump praši sve što hoda i daje znakove života…
I naše je vodstvo krenulo tim putem pa se sad cijela Hrvatska pita: JEL' PLENKOVIĆ DIRAO ĐOKU? Jer ako je – bit će love. Jer kod seksa uvijek ima love. A ako nije? Onda nema love. No, izgleda da nije. Jer love niotkuda. Nismo mi Ameri.
KORONA
Nas opet umjesto love dopala korona. Ovog puta su je s lanca, iz dobro čuvanog podruma, pustili političari. Sto posto! I razlog je sasvim jasan. Naime, toliko su se spetljali s predizbornim lažima i obmanama da su morali zabraniti sami sebe. Nisu više mogli toliko lagati, presušio im izvor ludosti, ponestalo štofa. Ne zaboravite, i lagati treba znati.
A naši političari ne znaju ništa. Tupavo to. Osim toga, laganje je težak posao. A posao njima smrdi. Banda neradnička. Zato su odlučili pustiti koronu, pa iz sigurnosnih razloga odgoditi predizborne skupove. Jer ih je strah da se narod ne razboli. I opet laž. Nespretna. Loša. Nitko je ne puši. Loše lažu.
Ali imaju naši političari uvijek asa u rukavu. Omiljen način da se pokažu kao pozitivci je trpanje u bajbukanu, prdekanu, pržun, zatvor… Time pokazuju svoju moć, lojalnost i smisao za pravdu. Jer oni vole pravdu krojiti. I tako su političari pričekali koronu u mrkloj noći i uhapsili je nakon bančenja po narodnjačkim klubovima. Vidno pripita, omamljena od idiotskih tekstova, loše glazbe i raznih droga, korona je jutro dočekala u Remetincu.
Vladajući dižu ruke u zrak, kao i korona noć prije, i računaju na pobjedu. Jer, korona je u prdekani. Pridružila se veseloj remetinečkoj političkoj eliti kojih se je vlast odrekla, odbacila ih kao potrošene i izlizane cipele. Ima tu svega; i muškaraca i žena i krivih i ne krivih i ludih i pametnih. Svima je poveznica samo – politika.
No, malo su se zajebali naši vladajući. Naime, iza korone ostalo je puno mrtvih, bolesni se gomilaju, uništila je korona ekonomiju, privredu, poljoprivredu, turizam. Korona je vrhunski igrač. A dobro znamo što se s vrhunskim igračima kod nas događa. Takvi ne „leže“ dugo. Nema tog suca koji bi ih osudio, ministra koji bi reagirao, pravde koja bi ih dostigla. Mafija koju gledamo u filmovima je mala beba spram likova koji žare i pale našom javnom scenom. Al Capone bio bi tek portir u velikoj tvornici hrvatskog kriminala. Ovim našima soli na rep mogu staviti i CSI i FBI i CIA i svi junaci američkih akcijskih filmova. Mi smo veći od Amerike. Kriminalci.
HRVATI
Uglavnom, Ameri su nam uzor u mnogo čemu. Recimo, u Americi kad kažeš da si bijelac odmah si rasist. U Hrvatskoj kad kažeš da si Hrvat odmah si ustaša.
Još ako ti i izleti da voliš Hrvatsku, onda si ustaša za psihijatriju. Jer riječ – Hrvatska i sve izvedenice te riječi su nešto što je u Hrvatskoj nepoželjno. I asocira na loše. Prljavo. Čisto zlo. Već počinju djeci pričati bajke prije spavanja gdje je Hrvat glavni negativac.
Pa tako Hrvat u novoj Crvenkapici pojede baku. I zaprijeti jadnoj djevojčici sa crvenom kapicom. Pa ga brkati lovac mora ubiti.
Ili, mama i tata iz Hrvatske odveli svoju djecu na izlet, pa ih ostavili u šumi. Spasila ih dobra bakica. I skuhala za večeru. Nema veze. Bitno da bakica nije Hrvatica. I ne veze vezak.
Ili, bila jednom tri praščića. Manjinci. Sagradili kuću.
- Otvaraj vrata ili ću vam otpuhati kuću! – vikne zločesti Hrvat.
Đubre ustaško. Ali, dobro je. Praščići na kraju pobjede. I djeca mogu mirno sanjati stoljetni san o Hrvatskoj bez zločestih Hrvata.
I bez Hrvatske lutrije. Jer sad imamo samo Lutriju. I ne znamo čija je. Nije ni bitno. Samo nek' nije Hrvatska. Jer to ne valja. Ne donosi sreću.
Kao ni stranke koje imaju riječ Hrvatska u nazivu. A imaju je gotovo sve. I ni jedna ne donosi sreću. Ni blagostanje. Kad maknu „riječ na H“ iz naziva stranke sve će biti bolje. Jer tako će se govoriti u budućnosti. Riječ na „H“!
- Odakle si? – pita putnik lutalicu.
- Iz one države na H. - kaže lutalica
- Hondurasa? – zapita putnik lutalicu.
- Blizu, ali ne! Još gore od Hondurasa! – skrušeno odvrati lutalica koji luta, putniku koji putuje.
- Auuuu jebo te…. – kroz suze prozbori putnik. Pa mu odmah uputi onaj pogled pun sažaljenja i razumijevanja.
Jer zna da mu nije lako. Jer ipak je to onaj što je pojeo baku, skoro pojeo Crvenkapicu i samo što nije otpuhao pajcekima kuću… I kletvom postao lutalica.
Jer kratak je put od heroja, od pobjednika u ratu do lutalice. Vrlo kratak. Svega par izbora.
Svi znaju za te priče. I nisu bajke. Samo loša sreća. I ništa više. Kao ona stara pjesma… „Teško li je Hrvat biti“. Ili „Teško li je „riječ na H“ biti“, da se ispravim.
Foto: DPCM/wikipedia.org
Autor: Irinej Mucak
