PRESS
PRESS: Retrovizor
Vremena se mijenjaju s lošega na gore. U Hrvatskoj.
Konačno smo dočekali i nove mjere, dugo najavljivane, stroge i učinkovite. Naravno, kako za koga.
...
Pa tako ukoliko ste negdje uplatili doček Nove, možete ići. No ukoliko ste djecu poslali kod bake i djeda koji žive u drugoj županiji, onda po njih ne možete ići.
Brigo moja pređi na drugoga; na djeda i baku. Ukoliko ste u financijskoj krizi, najbolje je spakirati stvari i otići nekome u goste u drugoj županiji. I ostati kod njega do 8. siječnja. Postanite njegova briga.
Dakle, nove mjere su nam donijele to da ćemo umjesto na 2 dana putovati na 15 dana… Jea! Bravo za onoga tko je ovo smislio!
Naravno, političarima propusnice ne trebaju. Od njih se ni ne očekuje da nekamo idu i nešto rade jer su – na zimskim praznicima. Ponašaju se kao djeca, pa kao djeca koriste i praznike. Imaju ljetne i zimske. Bravo! Država u banani, ljudi umiru, ekonomija odselila, a oni na odmoru. Na 15 dana? Na koga je prešla njihova briga? Oni su bezbrižni; sve je to naša briga. Moja, i vaša.
A mi? Reagiramo poput štakora, prilagođavamo se. Na bolesti, na situaciju, na političke nebuloze, na nepravdu… Jeste li primijetili da nema više lupanja po loncima na balkonima, pjevanja pjesama, pljeskanja, skandiranja? Prihvatili smo novonastalu situaciju, prilagodili se i živimo.
Nove mjere? Ne vidim baš ništa novo u njima. I ne diraju me… Jesam li postao štakor? Da, vjerojatno. I nije to korak unatrag već divovski korak naprijed. Ne dam vam dušu! Ne pratim vijesti, ne čitam portale, ne slušam radio… Sam biram što ću raditi. Bolje mi je slušati Rolling Stonese po čitav dan nego pratiti što radi ex prodavačica mandarina, tko će i što će roditi ili kakav bor ima neka iznucana kvazi zvijezda.
Prkosim mišlju i djelom. Ne nerviram se. Umjesto toga učim svirati klavir. Mogu klinci on line završiti školu - mogu i ja naučiti klavir. Doma za blagdane? Velika stvar! Kao da sam i do sada negdje išao! Najbolji blagdani su - doma sa ženom. Ona i ja, klopa i cuga, filmovi i mir… I puno glazbe. Pjevamo od jutra do mraka, zato jer nigdje ne moramo ići. Da, bilo je lijepo posjetiti adventske sajmove u Europi, ali kako kažu naši stari – čega nema, bez toga se može. Pa može se. Nema razloga za paniku. Što ne možeš promijeniti – to ignoriraj. Čuvaj živce.
Ionako je naša država puna nelogičnosti… Primjer: uzmeš TV paket od nekog operatera, satelit ili Internet i gledaš… Gledaš i HTV… I plaćaš tom operateru. Pa zašto plaćati i HTV-u? Uvjeren sam da je HTV dobio svoj udio od tog operatera. Zašto onda plaćamo dva puta?
I što je uopće ta pretplata koju je svaki Hrvat dužan plaćati po rođenju? I zašto HTV smije ubirati lovu i od operatera i od marketinga i od mene? Jesam li plaćanjem preplate postao njihov mali dioničar? Trebao bih biti. Pa kada će onda neka reklama o meni? Neka emisija? Može moje ime na nekoj špici? Imam li kao vaš financijer pravo utjecati na kvalitetu programa, izbor voditelja, emisija? Nemam! Jebite se onda!
Velik broj internetskih portala sam prestao pratiti, zato što žive od mojih klikova, gledanja, čitanja… Eto, inatim se pa ne klikam… A baš to traže sponzori koji su spremni platiti reklamu kod njih jer imaju dobre pokazatelje posjećenosti. E pa eto! Jedan posjetitelj manje! Naravno da se sve to može namjestiti ali nije me briga. Ja sam štakor!
Zvali me nedavno doma iz neke tvrtke i pitali mogu li mi poslati svoju ponudu, nešto prodaju… Pitam ih jel' se možda reklamiraju na nekom od mojih omraženih portala? Kažu – da! E pa onda neću od vas ništa! I poklopim! Znam da ih nisam financijski uništio, ali sam pokazao inat! I pustio Stonese! I pjevao…
I smišljao nove smicalice. Ne zaboravimo, Hrvati su poznati po smišljanju. Pogotovo rupa u zakonu. Copperfield je mala beba za nas. Čim je stožer zatvorio birceve i restorane, dosjetili smo se svjetski poznate stvari znane kao „to go“! Sad sve imamo „to go“….
Dok cijeli svijet ima samo coffee to go, mi imamo cijelu paletu „to go“ proizvoda: vino to go, pivo to go, sarma to go, odojak to go, mozak to go…
Adio pameti!
Drugi upravo čitaju... |
|
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak