Retrovizor

PRESS

PRESS: Retrovizor

Nemam ništa protiv roda. U principu. Ni u načelu. Osim jedne rode. Nju mrzim. I to onako, baš mrzim, mrzim, mrzim!

To je ona roda koja me prije 50 i kusur godina ispustila u ovim krajevima.

...

Jer ovo je zemlja budalaša. Bila i ostala. Imamo najveći broj idiota po kvadratnom kilometru. Imamo više idiota nego Kuvajt Rolls Royceova. A najviše ih se okupilo oko vlasti. Pri vlasti. Ili kako bi se reklo – pri blagajni. Pa onda svako malo imamo seks između ludog i zbunjenog.

Recimo, u Zagrebu možeš nasred Jelačić placa ostaviti stari štednjak. Ili frižider. Koji ispušta freon. A freon zagađuje atmosferu. Ma 'ko ju jebe. Nije naša. Atmosfera. Ili recimo, možeš parkirati auto nasred Zrinjevca. Upališ 4 žmigavca i odeš. Vratiš se za deset dana i još nađeš dva redara kako ti ga čuvaju. Da ga netko ne ukrade. Možeš kamion smeća iskipati drito s Domovinskog mosta u Savu. Ionako je zagađena. I nije plovna. I nikome ne treba.

U cijelom svijetu tuku se zbog rijeka. Da budu čiste, lijepe, plovne… Jer plovidba je najjeftiniji način transporta. I rasterećuje ceste pa ima manje zagađenja. Koga briga za zagađenje u nas. Neka ga. Baci to govno u Savu pa nek' pluta, tone ili što to već smeće radi u rijekama. Jer naš je slogan: više smeća, manje cvijeća. Jer cvijeće je kod nas državni neprijatelj.

Prosvjedi na hrvatski način

Za sadnju cvijeća u nas se dobiva masna kazna. Bolje ti je ubiti čovjeka nego posaditi cvijet. Jer na ubojstva smo navikli. A na cvijeće nismo. I da nisam vidio nekoga da sadi cvijeće! Pogotovo na zelenoj površini. Te su površine rezervirane za otpad raznih vrsta. Bem te logiko. Pa građani Zagreba krenuli u prosvjed. Više ne lupaju loncima s balkona. O ne! Sada prosvjeduju sadeći cvijeće. Jer se to ne smije. U Zagrebu.

Pa jeba te led, jeste li vi ikada vidjeli kako se prosvjeduje i buni u civiliziranom svijetu? Okupe se ljudi, izađu na ulice, pofajtaju se s vladajućima… Neki čak vlastodršce bace u kontejnere za smeće. Ili sa mosta. U rijeku. A mi sa mostova u rijeku bacamo neki drugi krupni otpad. I umjesto da izađemo na ceste i skinemo budale s vlasti, mi lupamo loncima i sadimo cvijeće. A vlast se usrala od straha. Jer nije mala stvar kad ti građani krenu saditi cvijeće. Tko zna koji je sljedeći korak? Možda sami krenu obnavljati zgrade oštećene potresom. Grozno! Užas! Samo bi nam to još trebalo.

Sjećate li se svoje mature?

Bio je to jedan, reda radi ispit koji se polagao na kraju srednje škole. Tim smo ispitom zaključili jedno poglavlje u životu i položili ispit zrelosti. Pa se kao svi normalni i zreli ljudi nakon toga kolektivno – napili! Da vas pitam? Tko još zna što su ga pitali na maturi? Ajde? Nitko nema pojma. Osim što svi znaju koja je to pijanka bila.

A danas?

Danas maturanti moraju potpisati da pri polaganju mature nemaju koronu, povišenu tjelesnu temperaturu, kašalj, poteškoće u disanju, poremećaj osjeta njuha i okusa i još hrpu toga. K'o da ulaze u ruski nuklearni centar ili središte NASA-e! Ili na sjednicu Gradskog vijeća. Pa u njihovim godinama ja bih i glavu izgubio da mi je vrat nije držao s ostatkom tijela. Em iz te mature napravili nuklearnu fiziku, em još moraš biti savršeno zdrav i u formi. K'o da ideš na prijemni za izraelskog komandosa. Kao da nisu i malo veće face ovdje nekada maturirale i postale vrhunski znanstvenici, stručnjaci, doktori, izumitelji. Pametni ljudi. Koji su odmah pobjegli van. Jer su vidjeli kakva se matura sprema. Što nije ni čudo kada znamo tko nam zemlju vodi. Ekipa s početka priče. Oni što ih ima hrpa po kvadratnom kilometru.

Izbori su pred nama

A bit će i gore. Jer novi su izbori pred nama. Za razliku od mature, gdje ne možeš ako nisi zdrav, na izbore može svatko. I mora. Zdrav, bolestan, živ, mrtav…. Glasa se u bircevima (zato su ih i otvorili), u ludnicama, po grobljima, zatvorima… Čovjek ubio 10 ljudi. Pet ih zapalio, troje pojeo, a dva stavio u frižider. I glasa. Zdravog razuma i bistre logike. U ludari svaki drugi glasa za Napoleona. Kasnije se to preuredi i doda kako kome treba. Na vlasti. Omjer stranaka u državi je za sada 3:1. Na 3 čovjeka jedna stranka. Do idućih izbora bit će i bolje. 1:1. Jedan čovjek jedna stranka. Zvuči kao slogan. Ali nije slogan nego činjenica.

Pa ima toliko stranaka da više ne znaš kako ih nazvati. Nema slobodnog imena. Postoje timovi stručnjaka koji rade samo na imenu stranke. Da bude drugačije. Osnova imena većine stranaka je riječ – demokracija. Iako nemaju veze sa demokracijom. Pa imamo 50 stranaka koje u nazivu imaju – demokratska. Pedeset nijansi demokracije. Čista pornografija!

Imaš stranku koja u nazivu ima – radnička. U nazivu. Ali ne i u programu. Jer najmanje se bave radnicima. Njihov program se bavi mrtvima. Valjda ih osnovalo pogrebno društvo. Uglavnom, sve stranke imaju jednu zajedničku crtu, poveznicu. Bave se prošlošću. Jer tu ima posla. Jer ni sami ne znamo što je bilo. I jel' bilo. I kako je to, u stvari bilo. Ako je uopće bilo. A možda i nije.

Sigurno znam da neće. Biti. Koga, čega? Budućnosti. Za nas. Uz ovakve stranke. Maturanti živjeli.

Napišite tu maturu, napijte se i kad mamurluk prođe – pravac van! Iz ove ropotarnice prošlosti.

Foto: DPCM

 Autor: Irinej Mucak