PRESS
PRESS: Retrovizor
Bilo nekad na Divljem zapadu, pred ulazima u salune… Pisalo je: „Indijancima i psima ulaz zabranjen!“.
Kasnije su natpis promijenili pa stavili: „Crncima i psima ulaz zabranjen!“. Ni istok baš nije bio „pitom“ pa je tamo pisalo: “Židovima i psima ulaz zabranjen!“.
...
Onda se jedno jutro Martin Luther King probudio i svima ispričao svoj san.
Kidali su se lanci, lomile predrasude… Natpisi su nestali. I istok je imao svoj san i dosanjao ga. Natpisa nema.
Početak 21. stoljeća donio je i posljednju promjenu. Većina lokala postala je „pet free“ pa su i peseki dosanjali san o slobodi i ravnopravnosti. I mislili smo da je gotovo. Gotovo sa zabranama, predrasudama, izolacijama „nekih“… No nije baš tako.
Bez imalo srama ugostitelj iz Austrije ispred svog lokala izvjesio je natpis: „Ne za povratnike iz Hrvatske!“. Peseke nije spominjao.
Zaboravio je snove Martina Luthera, zaboravio je koncentracijske logore, borbu za ravnopravnost i slobodu. I mislili smo da je ubogi Štajerac izolirani slučaj. Je li?
Imamo i gorih stvari. Drastičnijih.
Kompletne države zabranjuju ulaz stanovnicima nekih drugih država. Ili traže testove. Koje možda neće priznati. Ili ćete morati na dva tjedna u izolaciju. Želite li danas krenuti na put oko svijeta, trebat će vam puno informacija i vremena. A zabrane i propisi se mijenjaju iz dana u dan.
Da je Jules Verne danas krenuo pisati Put oko svijeta u 80 dana, njegov junak Phileas Fogg putovao bi barem 800 dana i pola zemalja ne bi ni vidio. Jer čim u neku zemlju uđe, u tri sljedeće ne smije. Ili ako može, onda mora u izolaciju. Pitanje je bi li se ubogi Fogg i vratio kući za svog života…
FRANJINE MUKE
Teško je u knjigama, u životu još teže… Naletim tako u bircu jedan dan na prijatelja Franju. Sjedi čovjek zamišljen i pije pivo. U očima tuga, jad, nevjerica…
- Pa šta je Franjo? Gdje gori? – upitam.
- U Švicarskoj gori, u meni sijeva…
- Otkad se ti brineš za Švicarsku? Jel' problem što nemaju mora a imaju mornaricu? – ne shvaćam ozbiljnost situacije pa okrećem na šalu.
- Ma lako se tebi zahebavat… Dečko, daj još dva! – vikne konobaru - Znaš da imam babu u Švicarskoj… Kod Basela. – nastavlja Franjo - Zvala prije par dana da dođem kod nje. Ima baba love k'o blata pa veli da s obzirom na ova sranja, koronu i to, navratim do nje… Veli da odemo kod tog nekog notara, da napravimo oporuku, da ona meni sve ostavi i još da mi da nešto love da se nađe ako ta korona navali.
- Pa dobro je to. Frende, čemu tuga? Krenulo te! – sretan sam zbog njega i naručujem još dvije.
- E, hebi ga? A kako?
- Šta kako? – ne shvaćam.
- Pa kako do Švicarske?
- Autom! – bubnem k'o iz topa - To ti nekih soma kilometara.
- Je ćujac! – ljut je Franjo - Bilo nekada. Više nije. Vidi, Iš'o si preko Slovenije, pa kroz Austriju i Njemačku i eto te u Švici.
- Pa? Idi i opet.
- Bem te ludog! I ti si neki novinar! Hebo ga… U Sloveniju ne možeš. Trebaš neke testove… Il' izolacija… Ako se i probijem na blef, ne može preko Austrije… A di je još Njemačka? - računa Franjo.
- A preko Italije? – upitam i odmah požalim – Eh, ni to ne ide… Zatvorena.
- Mamu im digičku. I Slovencima i Austrijancima.. I Švabama. Daj još piva donesi. – vikne jadan.
- Znam Franjo, imam ideju. – pametan već pakiram kofere kao da ja putujem – Preko Mađarske. Oni nisu zatvorili.
- E te ludog… U Švicarsku preko Mađarske. Pa kud onda? U Finsku?
- Ne možeš u Finsku. Mislim da su i oni zatvorili. – računam rutu u glavi bolje od Via Michelina – Iz Mađarske ideš u Slovačku, pa u Češku, pa Njemačku i onda u Švicarsku. To sve nije zatvoreno. Daj još dva gorka! Da presiječemo. - Spremam se za feštu. Riješio sam problem.
- Jesi ti normalan? U Švicarsku preko pola Europe. Dobro da me nisi preko Sibira poslao.
- E, ne znam jel' se može! – ne dam se ja – To ti je po meni jedina ruta.
- A ako i to zatvore? Dođem tamo pa ne mogu vamo? A?
- E, hebi ga Franjo. Traži azil u Švicarskoj. Ima baba para pa ćeš uživati. – pa mi sine – Idi avionom!
- Idi ti u tri… - zaurla Franjo – Daj da platim. Nisam ptica. Ja se od zemlje ne mičem.
I nestade Franjo. Jel' došao do Švicarske ne znam. Ako je došao, kako će se vratiti, ne znam… Sretno Franjo i neka te čuvaju svi švicarski bankarski bogovi. Nije lako ni do love danas.
Po svemu sudeći putovanja u inozemstvo danas padaju u zaborav. Možda je to i dobro. Upoznavat ćemo ljepote svoga kraja. Pa će tako djeca na maturalce umjesto u Španjolsku i Grčku ići u Kopački rit, Lonjsko polje, Krapinu, Bašku vodu, Pelješac… Na Plitvice neće. Nije zabranjeno nego je skupo. Skuplje od Španjolske i Grčke zajedno.
Vratit ćemo se na onu staru floskulu: „Upoznaj domovinu da bi je više volio!“.
A Hrvatsku moraš obožavati. Jer ni ovo sa tuzemnim putovanjima nije sigurno. Nije ni sigurno hoće li biti škole… A što ako se opet uvedu one izolacije po gradovima? Pa će maturanti iz Zagreba do Samobora putovati kroz Veliku Goricu i Pisarovinu, preko Klinča Sela i Žumberka. Tjedan dana za deset kilometara. Po šumama i gorama…
No hajde, jedna stvar me tješi. Iako su se na početku mračnih i mučnih natpisa pojavljivali i psi, oni su danas izuzeti iz svih zabrana. Ispada da se je jedino pseći san ostvario.
I vjerojatno je, dok ovo čitate, još nekoliko zemalja stavilo Hrvatsku na famoznu „crvenu listu“. Pa ni mi tamo, ni oni ovamo…
Foto: 1. DPCM
Autor: Irinej Mucak
