DUHOVNOST
Sv. Benedikt
DUHOVNOST
"Bio je muž časna života, milošću i imenom Benedikt – Blagoslovljen".
Ovim riječima započinje svoj govor o Benediktu sveti Grgur Veliki, papa, u II. knjizi Dijaloga, koja nam je uz Pravilo dokument i izvor podataka o Benediktovu životu i djelu.
...
Benedikt je rođen oko 480. u Nursiji, Umbrija kao dijete dobrostojeće obitelji. Tradicija uz njega spominje i njegovu sestru blizanku svetu Skolastiku.
U blizini njegovog rodnog grada u Kastorijanskoj dolini je u špiljama živjelo nekoliko monaha o kojima nam svjedoči Grgur Veliki u I. knjizi Dijaloga, tako da je vjerovati kako Benedikt već u ranoj dobi dolazi u dodir s monasima i upoznaje se s monaškim životom.
Poslan je na studije u Rim. U gradu kao i u cijelom Carstvu bilo je to vrijeme burnih događanja. Carstvo sve više slabi, vladaju nered, nesigurnost i iskvarenost. No nije sve bilo samo negativno. Benedikt je živeći i studirajući u Rimu sigurno imao prilike vidjeti i upoznati crkveni život te oblike monaškog života koji su u Rimu u to vrijeme postojali.
Od poroka svijeta i svjetske mudrosti (kako kaže Grgur Veliki), Benedikt bježi ali ne u pustinju; odlazi u Affile, gradić udaljen 50 km od Rima, živjeti asketskim životom.
Ne želeći slavu svijeta, koja mu se nudi nakon njegovog prvoga čuda, već samo i posve omiljeti Bogu, ostavlja Affile i traži samoću u dolini Aniene, u Subiacu. Uz pomoć monaha Romana započinje u jednoj špilji svoj monaško-pustinjački život u pokori i askezi. Tri se godine bori s demonima, napastima, sa samim sobom; moli se i trapi. Ovako misli živjeti zauvijek.
Gospodin ima s Benediktom drugačije planove. Na ustrajne molbe obližnje zajednice, koja ga zbog njegova svetog i pokorničkog života želi za opata, napušta pustinjački život i započinje život cenobite i oca monaha. Taj prvi pokušaj završava neuspjehom. Ona ista zajednica koja ga je jednodušno htjela za poglavara, zbog stege i reda koje Benedikt pomno pazi i čuva, odluči ga otrovati. Sveti Benedikt blagoslovom otklanja ovu zamku sotone i vraća se "na mjesto svoje ljubljene samoće…" (Dijalozi II, 3).
No njegova svetost i krepostan život nastavlja privlačiti mnoge koji žele živjeti pod njegovim vodstvom i služiti svemogućem Bogu. Gradi tada u Subiacu u Sublacenskoj dolini dvanaest malih samostana, svaki sa svojim poglavarom, a opet su svi ovisni o njemu. U ovome možemo prepoznati utjecaj istočnog monaštva koje je Benedikt dobro poznavao.
Tijekom godina sazrijeva u svetom Benediktu drugačiji ideal organizacije zajedničkog (cenobitskog) života. Odlazi iz Subiaca i 529. dolazi na Montecassino gdje gradi veliki samostan, kao jedinstvenu cjelinu, za brojčano veću zajednicu. Benedikt je uvjeren kako se u svakodnevnom životu u srcu zajednice može naći Boga, konačni cilj našeg traženja. Upravo u zajednici, kroz ustrajnost do kraja, ostvaruje se u svakom monahu uskrsno otajstvo Krista.
547. u bogomolji montecassinskog samostana potpomagan od učenika, ruku uzdignutih k nebu, s riječima molitve Benedikt ispusti duh (Dijalozi II, 37).
Foto: 1. hu-benedikt.hr, 2. laudato.hr
