Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
 
 
PRESS

 PRENOSIMO

Je li "Dnevnik" ideološki izmasakrirani izvornik?

Brojni historiografski upitnici uz 'Dnevnik Diane Budisavljević'

 
Diana Budisavljević

 

PRESS

 

 

 

Hrvatski film redateljice Dane Budisavljević »Dnevnik Diane Budisavljević« već dulje je vrijeme u središtu hrvatskoga javnoga mnijenja jer je, uz ostalo, nakon što je premijerno prikazan na nedavnom Pulskom filmskom festivalu, proglašen najboljim filmom festivala, a dobio je i nagradu publike, kao i nagrade za najbolju režiju, montažu i glazbu.

 

Film prema riječima redateljice u jednom intervjuu »isprepliće igrane dijelove koji su rekonstrukcija ‘Dnevnika’ i dokumentarna svjedočanstva preživjelih«.

...

Ne ulazeći u umjetničke kriterije, a posebice ne u plemenitu redateljičinu namjeru da osvijetli pozitivne likove i događaje iz toga teškoga povijesnoga razdoblja, treba radi što boljega rasvjetljavanja povijesnih činjenica usredotočiti se na temelj cijele priče – spomenutu knjigu »Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.« (Hrvatski državni arhiv Zagreb i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Zagreb, 2003.). Naime, odmah na početku treba otvoreno reći da neke stranice »Dnevnika«, objavljenoga 2003. godine, posebice njegovo kasnije tumačenje i nametnuta percepcija u većem dijelu javnosti nameću brojna historiografska pitanja. 

 

 

Ustaše podupiru spašavanje kozaračke djece

Spašavanje u ratnim okolnostima tako velikoga broja djece, koji se kreće u rasponu od 10 000 do 12 000, skupa s određenim brojem odraslih osoba, sigurno nije moglo biti izvedivo bez odobrenja i potpore ondašnjih državnih vlasti. Nije riječ samo o uključenosti pojedinih ustaških ustanova i dužnosnika, humanitarnih organizacija pod izravnim njihovim nadleštvom, ustupanju i organizaciji izvanrednih kompozicija vlakova za prijevoz, izdavanju dozvola i putnih naloga, nego i o jasno očitovanoj želji da akcija spašavanja kozaračke djece uspije. O tome govore brojni primjeri, od kojih vrijedi spomenuti barem neke.

Tako u putnom nalogu izdanom upravo Diani Budisavljević 28. srpnja 1942. u Zagrebu s potpisom dr. Kurta Huhna, predsjednika Hrvatskoga crvenoga križa NDH, uz ostalo doslovce stoji: »Prema saopćenju Ministarstva udružbe 58030-I-2 od 27. srpnja o.g. ima se organizirati preuzimanje i prijevoz djece iz sabirnih logora Jasenovac, Mlaka i Uštica, koje dužnosti ima izvršiti posebna komisija, na čelu s dr. Franjom Perša, nadzornikom Ministarstva udružbe.

Na traženje spomenutog Ministarstva izvolite s navedenom komisijom otputovati u spomenute sabirne logore u svrhu pružanja pomoći kod preuzimanja i prijevoza djece.

Kad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćiti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja prijevoza djece.«

Potpuno istovjetne dozvole ustaške su vlasti izdale i suradnicima Diane Budisavljević, kao npr. predsjednici Sestara Crvenoga križa, »Sestri Dragici Habazin, dobrovoljnoj bolničarki H.C.K.«, kako to stoji u ovjerenom formularu izdanom također 27. srpnja 1941.

Da ne bude zabune, nije riječ o djeci logorskim zatočenicima, koje bi Diana Budisavljević sa suradnicima spašavala od pogubljenja, što sugerira apsurdni podatak JUSP-a Jasenovac o tobože 20 101 ubijenom djetetu u logoru, nego o zarobljenim izbjegličkim kolonama stanovništva sjeverozapadne Bosne u kojima je bio i velik broj djece, dovedene nakon vojnih operacija u lipnju i srpnju 1942. na planinama Kozare i Prosare.

 

 

»Pomažu mi mladi ustaše«

Treba također reći da su ustaške vlasti Budisavljevićki i ranije izdale sličnu potvrdu/dopuštenje, o čemu ona i piše u svom dnevniku 26. veljače 1942.: »Nakon Ministarstva udružbe odlazim u ustaški Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za rad… dr. Kuhnel (Vilko, predstojnik Židovskoga odsjeka u Ravnateljstvu ustaškoga redarstva NDH, op. a.) bio je spreman izdati pismenu dozvolu. Mogla sam je podići idući dan.« Često isticanje nekih »povjesničara« da se svaki put kada bi odlazila u akciju spašavanja djece nalazila »u smrtnoj pogibelji«, »životnoj opasnosti« i tomu slično očito je plod ideološke zadrtosti, a ne znanstveno utemeljenih činjenica.

Nije zgorega reći da su ustaše i na nižim razinama pomagali spašavanje kozaračke djece, o čemu Diana piše u »Dnevniku« u zabilješci od 4. kolovoza 1942.: »Sestre su jako nezadovoljne. Neće pomoći djecu odvesti u kuće. Raspravljam s liječnikom, jer ni on ni njegove sestre ne žele pomoći. Konačno mi pomažu mladi ustaše koji su dovezli kola.«

 

 

Naknadna intervencija »sa strane«?

U cijeloj toj priči posebno su šokantne neke nedorečenosti i ozbiljne neprincipijelnosti, što dovodi u sumnju autentičnost nekih dijelova objavljenoga hrvatskoga prijevoda »Dnevnika«. To ne samo da baca veliku sjenu na njega, nego nameće pitanje nije li on, zapravo, ideološki izmasakrirani izvornik, tj. krivotvorina. Za tako tešku sumnju, potrebno je, dakako, iznijeti i barem neke razloge.

Prvi je, uvjetno rečeno, tehničke naravi. Naime, ako je vođenje osobnoga dnevnika isključivo plod autorovih zabilješka o događajima i ljudima, subjektivna i često emotivna pristupa, što nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost, smije li bilo tko, u bilo čije ime i zbog bilo kojega razloga intervenirati u tekst (nije riječ o pridodanim fusnotama, pojašnjenjima i slično koji su poželjni i dobrodošli za razumijevanje)? Naravno da ne! A upravo se to dogodilo u hrvatskom prijevodu »Dnevnika«. Npr. u zabilješci od 28. svibnja 1942. o posjetu zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu piše: »Bili smo ošamućeni velikim obećanjima koja smo dobili.« No odmah u zagradi pridodan je nečiji komentar: »Ali se nisu ostvarila.« Logično je pitanje – ako je citirana zabilješka pisana 28. svibnja 1942., kako je autorica dnevnika mogla unaprijed znati što će biti ili ne će biti ostvareno? Ili se nakon mjesec ili dva, ili jednu ili dvije godine kasnije »vratila« svojoj zabilješci s tim ispravkom ili nadopunom, u što je doista teško povjerovati? Treba odmah odagnati sumnju da bi to učinila prevoditeljica stenografskih bilježaka pisanih na njemačkom jeziku dr. Silvija Szabo, Dianina unuka, svojedobno profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali sve upućuje na naknadnu intervenciju nekoga »sa strane«, koji je imao važnoga udjela i utjecaja na objavljivanje »Dnevnika«. Teško je reći je li to već poslovično neprofesionalan i površan JUSP Jasenovac, jedan od izdavača, krivotvoriteljski ured Goldstein&Goldstein, čije se mišljenje kod objavljivanja takvoga djela vjerojatno tražilo i uvažavalo, ili netko treći. No može se pretpostaviti da je g. 1945. među oduzetom Dianinom dokumentacijom bio i njezin dnevnik, koji joj je onda ipak vraćen nakon korekcije i izbacivanja pojedinih za komunističku vlast nepoželjnih stranica.

Uostalom, to je bila ustaljena Oznina tehnologija, kao što se to dogodilo i sa Stepinčevim dnevnicima. To bi posebice bilo razumljivo što je u cijeloj toj prljavoj akciji jednu od ključnih uloga imala Tatjana Marinić, koja je prilično bešćutno napustila kozaračku djecu u prihvatilištu u Jastrebarskom i »hrabro« pobjegla partizanima »u šumu«, te kasnije teško, na granici znanstvene fantastike, optuživala katoličke redovnice, koje su do kraja ostale sa siročadi. Uostalom, i činjenica da je Dianina dokumentacija pronađena na tavanu Više škole za socijalne radnike u Zagrebu, koju je osnovala upravo Marinićka, dovoljno govori sama za sebe.

 

 

Tko je misteriozna »gđa Šepić«?

Druga je začuđujuća neprincipijelnost objavljenoga »Dnevnika« da se na njegovim stranicama imenom i prezimenom spominje stotinjak osoba s kojima se Diana susretala, organizirala i provodila akciju spašavanja djece, i o kojima se u fusnotama spominju kratke biografije i dužnosti. Jedino je bez imena i podataka ostala pomalo misteriozna osoba »gđa Šepić«, s kojom je Diana također tijesno surađivala i koju u »Dnevniku« spominje nekoliko puta, npr.: »Poslijepodne (21. kolovoza 1942., op. a.) odlazim zajedno s gđom Šepić gđi dr. Bošnjaković. (…) Poslijepodne (4. prosinca 1942., op. a.) sastanak s gđom Šepić na Josipovcu. (…) Zatim odlazim u Zavod za gluhonijeme i preuzimam pakete (5. prosinca 1942., op. a.)… Tamo me naziva gđa Šepić i javlja da se na mene na Josipovcu već nestrpljivo čeka« itd.

Pitanje je kako to da se izdavači »Dnevnika« nisu barem malo potrudili doći do osnovnih podataka o misterioznoj osobi, za razliku od svih drugih, pa i manje značajnih? Posebice ako je to u biti bio prilično lagan posao. Sve je, zapravo, prilično jednostavno – riječ je o ustaškoj dužnosnici Juliji Šepić, tabornici Ženske loze ustaškoga pokreta u Sisku, koja je dobila odličje za zasluge III. stupnja od poglavnika Ante Pavelića »za osobito požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare«, o čemu je pisala »Nova Hrvatska« (br. 194, 23. kolovoza 1944.). Članak »Ženska loza u Sisku nastavila je plodnu djelatnost« upućuje na zauzetost i drugih članica ustaškoga pokreta. Gđa Šepić je prema poslijeratnoj Komisiji za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ur. br. 8563-V-47) osuđena zbog »aktivnog ustaštva« od Vojnoga suda u Zagrebu 17. srpnja 1947. na 10 godina zatvora ali je, prema zapisniku, uspjela pobjeći (Hrvatski državni arhiv, ZKRZ – GUZ, kutija 136.). Ako se Ozninim ideološkim egzekutorima nakon rata nisu nikako svidjele neke povijesne činjenice, pa su ih morali zataškati (krivotvorivši i neke stranice Dianina »Dnevnika«?), to je čak i donekle razumljivo, ali ako je to nasilje nad njegovim stranicama počinjeno u novije vrijeme tijekom priprave za izdavanje »Dnevnika«, to je prestrašno za hrvatsku historiografiju!

 

 

Diana Budisavljević i nadbiskup Stepinac

Redateljica filma Dana Budisavljević u nedavnom je razgovoru za RTL ustvrdila: »Što se Stepinca tiče, postoje zapisi. Diana se susretala s njim nekoliko puta, ljutila se na njega jer je smatrala da može više, ali odigrao je jednu krucijalnu ulogu krajem 1942. i to se u filmu spominje. Ono što je zanimljivo, Dianin suprug želio je svjedočiti u korist Stepinca, ali tužitelj Jakov Blažević to nije prihvatio.« Međutim, redateljičine pozitivne ocjene o Stepincu teško imaju uporišta u hrvatskom izdanju »Dnevnika«.

Diana se Budisavljević, prema zabilješkama, prvi put srela s nadbiskupom 3. prosinca 1941.: »Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan.«

Zabilješka od 26. svibnja 1942. govori o drugom susretu: »Nadbiskup je vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu.«

Kronološki, sljedeći je već citiran susret 28. svibnja 1942. po kojem se velika nadbiskupova obećanja kasnije nisu ostvarila.

Tek tijekom susreta 16. lipnja 1942. nadbiskup malo bolje »prolazi«: »Budući da smještaj odraslih još nije osiguran, odlazim, usprkos noći provedene na kolodvoru, ujutro nadbiskupu. On odmah poziva direktora svog Karitasa, gospodina Dumića, s kojim dogovara što treba učiniti.«

No odmah već u zabilješci od 11. srpnja 1942. nadbiskup, prema objavljenom »Dnevniku«, »po starom«: »Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata.«

Dakle, uz još jedan kasniji potpuno »neutralan« susret bez komentara 1. siječnja 1943. i relativno pozitivno intoniran 23. siječnja 1943., nadbiskup u »Dnevniku« nije nimalo pozitivan. To pomalo začuđuje jer je o njegovoj bezuvjetnoj spremnosti u spašavanju djece svjedočio Dianin najbliži suradnik zagrebački Srbin dr. Marko Vidaković, koji je skupa s njom utemeljio humanitarnu udrugu »Dječja akcija«. On u izvješću o radu udruge, koji je napisao u Zagrebu g. 1945., u prilično drukčijem tonu opisuje njihov susret s nadbiskupom: »Sa gđom Budisavljević posjetio sam tadašnjeg nadbiskupa Dr. Alojzija Stepinca, prikazavši jadnu situaciju među djecom zamolivši hitnu pomoć… Nadbiskup je odmah primio i prihvatio naš prijedlog uvrstivši tu akciju u ‘Caritas Nadbiskupije Zagrebačke’… u času, kada je nadbiskup Dr. Stepinac pružio svoju pomoć i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu, i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla.« Kod te je tvrdnje ostao i pred istražiteljima Ozne, koji su ga nakon rata uhitili.

 

Previše je, kao što se vidi, historiografskih upitnika, nepoznanica i sumnja jer su komunistički gospodari ljudskih života nakon rata postali i, uvjetno rečeno, apsolutni vlasnici povijesnih činjenica (i u Dianinu »Dnevniku«), pri čemu su ukrali hrvatskomu narodu velik dio njegove stvarne povijesti!

 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

  

 

 

Foto: 1. Izvor

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: Glas Koncila

 

 

Prenosimo

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 228 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
U drugom krugu predsjedničkih izbora biti će:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr