UCM

Srbija je već 4. listopada 1940. godine uvela rasne zakone (objavom u Narodnim novinama) i bila je prva Judenfrei zemlja u Europi, a Beograd prvi veći grad bez Židova – za što su srpske okupacijske vlasti dobile priznanje od Berlina.

Velika „antimasonska izložba“ u Beogradu pokazala je kakvo je raspoloženje javnosti – i to one crkvene i intelektualne – bilo prema Židovima, koji su (to se može slobodno reći) unatrag već 200 godina najomraženija zajednica u ovoj zemlji. Taj otrovni antisemitizam postoji i danas u Srbiji – iako Židova praktično nema, jer su po svemu brojčano zanemariva, marginalna skupina koja nema gotovo nikakvoga utjecaja na kretanja u društvu.

Neovisno o svim argumentima koji su u svjetskoj historiografiji dobro poznati, mnogi i danas (a među njima i gospođa Florence Hartmann – poznata francuska novinarka, književnica i bivša glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu), ovaj rasistički pamflet distribuiraju u svojim knjigama i tekstovima, pripisujući ga u izvornom smislu ustaškom pokretu.

Bez ikakve namjere opravdavanja onoga što se događalo u NDH, svatko tko na pošten način promatra povijesne činjenice i događaje, mora priznati da ova teza u svome izvornom smislu nije produkt ustaške ideologije, nego potječe s istoka, iz Rusije, i vezana je za već spomenute pogrome nad Židovima koji se tamo odvijali tijekom XIX stoljeća.

Ovakvih iskonstruiranih „istina“, ima, na žalost, toliko da bi se o njima mogle napisati deblje knjige nego što su one Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i Milana Bulajića i drugih srpskih i komunističkih krivotvoritelja.

Možda je na ovom mjestu vrijedno spomenuti još jednu od poznatijih i raširenijih crnih legendi koja se također pripisuje ustašama.

Već više od 6 desetljeća, u javnosti je uvriježeno shvaćanje da je dobro poznatu rasističku parolu kojom se pozivalo na istrebljenje srpskog naroda („Srbe na vrbe“) smislio i prvi javno izgovorio ustaški dužnosnik i književnik dr. Mile Budak.

Upravo je ona u dobroj mjeri obilježila ne samo njegov životopis, nego i stav prema ustaškom pokretu uopće, pa u konačnici (kada su srpski šovinisti u pitanju) i prema samome hrvatskom narodu.

 Istina je, pak, da je tu kovanicu ispisao još 1914. godine Marko Natlačen, slovenski političar, pravnik, književnik i nacionalist (što mu nije smetalo da poslije postane miljenik srpskoga kralja Aleksandra Karađorđevića, pa da njegovom voljom bude i ustoličen za bana Dravske Banovine u Državi SHS).

Njegovu pjesmu pod naslovom Bojni grom, u kojoj on osuđuje Srbe zbog atentata na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu (i u kojoj isti narod optužuje da „već dugo poziva na klanje“, što je „konačno probudilo Slovence“), objavio je list Slovenec 27. srpnja 1914. godine.( Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Srbe_na_vrbe)

 Evo kratkog ulomka koji sadrži upravo zločinačku krilaticu za čije nastajanje se neutemeljeno optužuje Budak:

(...)

„Zvali ste nas dolgo dni na klanja...

Iz dolge vstali smo noči in spanja.

S kanoni vas pozdravimo, vi Srbi,

Dom hladan vam postavimo ob vrbi...“

(...)

Vezano za bjesomučnu kampanju koja se protiv književnika Mile Budaka već dugo (pa i u samostalnoj Republici Hrvatskoj) vodi, akademici Dubravko Jelčić i Josip Pečarić dostavili su HINA-i apel „O MILI BUDAKU, OPET: DESET ČINJENICA I DESET PITANJA S JEDNIM APELOM U ZAKLJUČKU“, dana  23. kolovoza 2004. godine. Apel su potpisala 122 hrvatska intelektualca (akademici, doktori znanosti, književnici, publicisti, profesori, povjesničari itd.) predvođeni akademikom i najvećim živućim hrvatskim književnikom Ivanom Aralicom.

(Tekst apela: http://www.index.hr/vijesti/clanak/o-mili-budaku-opet-deset-cinjenica-i-deset-pitanja--s-jednim-apelom-u-zakljucku/218775.aspx) 

- KRAJ -