UCM

Kakav je to "antifašistički ustanak" bez sukoba s fašistima?

 I ovdje nikako nije kraj kontroverzama. Nastavimo li s analizom citata, postavlja se pitanje: Ima li ikakve logike u tvrdnji kako poslije pokretanja "antifašističkog ustanka" (27. srpnja 1941.), tobože pod vodstvom KPJ, "oslobađanja" Srba, Donjeg Lapca i okolice i stvaranja "slobodne teritorije", "u jesen 1941., partijske organizacije uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan politički rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu"?

Kako je to "narod" predvođen komunistima najprije digao "ustanak", ako nije bio svjestan tko je tko u toj cijeloj priči i što je cilj "ustanka"? Zašto su, na kraju, komunisti (koji su navodno vodili taj "otpor") tek tako pustili na svoj "slobodni teritorij" pojedince iz redova "srpske buržoazije" i prepustili im kontrolu nad situacijom, iako su oni radili izravno protiv njih i otvoreno i javno surađivali s Talijanima?

Ne treba se dalje zamarati analizama i nelogičnostima što ih sadrži navedeni citat, jer jedino što je sasvim izvjesno, sigurno i istinito (a sadržano je u ovom opisu stanja), jest činjenica da su Srbi u južnoj Lici (pa i u Srbu, Donjem Lapcu i okolici ovih mjesta) poslije sloma Kraljevine Jugoslavije bili do zuba naoružani. To je uostalom bila uobičajena praksa u svim krajevima Hrvatske nastanjenim Srbima, od Like i Banovine preko Korduna do sjeverne Dalmacije i Bosne, jer tamo su srpski ekstremisti oružja imali i prije rata.

Tako je i "narodni heroj" Vasil Gaćeša, primjerice, poslije sramotne kapitulacije kraljevske vojske, došao u svoj rodni Vlahović (kod Gline) naoružan do zuba i (sa skupinom suradnika – četnika) svoju zločinačku, razbojničku karijeru započeo napadima na oružničku postaju u Banskom Grabovcu i pljačkom i paležom hrvatskih kuća – a nakon što je sa svojom razbojničkom družinom pobjegao u šumu, to je proglašeno "antifašističkim ustankom".

Na području NDH, u krajevima u kojima su Srbi bili u većini – mahom u ruralnim područjima – nakon početnih pokolja i zločina što su ih prije 10. travnja i proglašenja NDH počinili nad Hrvatima ostaci kraljevske vojske, srpski žandari i odmetnute srpske bande (u okolici Bjelovara, Mostara i na brojnim drugim mjestima), započeo je masovni srpski ustanak ne protiv okupatora, nego protiv uspostave hrvatske države kojem su se nešto kasnije priključili i komunisti. Tako su monarhisti, četnici i ostaci kraljevske vojske samo nastavili dalje u savezu s komunistima teror i zločine što su ih nad hrvatskim narodom provodili od uspostave Kraljevine SHS/Jugoslavije prosinca 1918. godine nadalje.

Dakle, ovdje je riječ o nediferenciranoj "ustaničkoj masi" srpskog stanovništva koje je vođeno četničkim i monarhističkim elementima krenulo u borbu protiv Hrvatske, Hrvata, muslimana i svih drugih koji nisu spadali u njihov tabor a ne okupatora – jer na talijansku vojsku nisu opalili ni metka, nego su se, naprotiv, odmah u travnju 1941. godine stavili u službu okupatora i u krajevima u kojima si dizali "ustanke" bili s njima u zajedničkim posadama.

Služeći Talijanima kao sredstvo okupacije i učvršćivanja njihove vlasti, Srbi su se po svemu ponašali kao njihovi saveznici – a prve plotune na jednu talijansku kolonu ispalili su dalmatinski partizani (uvjereni kako je u pitanju doista ustanka protiv fašista) tek početkom siječnja 1942. godine kod Dugopolja.

Zašto je Luburić došao u osinje gnijezdo?

 S obzirom na vrlo razvijenu i razgranatu četničku aktivnost u južnoj Lici (poglavito Srbu i okolici) i činjenicu da su brojni srpski civili bili naoružani, vlasti NDH su na teren poslale svoga opunomoćenika za Liku Vjekoslava Maksa Luburića s jednom manjom ustaškom postrojbom, da tamo uvede red.

Njihov cilj bio je razoružanje pobunjenika, odnosno prikupljanje oružja, što je među Srbima naišlo na otpor, pri čemu su brojni od njih i ubijeni. Luburić je nakon te operacije upućen na stegovni sud i kažnjen zbog prekomjerne uporabe sile. Ubrzo poslije ovog događaja, ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za srpska sela koja su stradala u akcijama Luburića, ali to nije uspjelo, jer je naišlo na žestoki otpor četničko-komunističkih organizatora "ustanka".

Dakle, opet ostaje nejasno, gdje su bili naoružani "rodoljubi" i zašto nisu pružili otpor ustašama – koje prema svim izvorima u ovom slučaju nisu raspolagali sa značajnim snagama?

Nakon ovog događaja, Srbi su uglavnom krenuli u masovne napade na hrvatska i muslimanska sela u južnoj Lici i zapadnoj Bosni koji su imali sva obilježja genocida i etničkog čišćenja. Rušili su, ubijali, pljačkali, palili i progonili civilno stanovništvo uz potporu Talijana i izbjegavajući svaki izravni sukob s ustašama, što potvrđuje i opis događaja što ga sadrži citat s početka ovog teksta. I sve su pravdali "obranom od ustaša koje su započeli pokolje".

Danas se prilično vjerno može rekonstruirati sve što se događalo u to vrijeme u ovim krajevima na temelju srpskih i komunističkih izvora, pa i izjava što su ih davali Srbi koji su napuštali svoja sela i gradove "zbog terora ustaša". Ima i među Srbima i komunistima poštenih i časnih ljudi koji su govorili i pisali istinu čak i u vrijeme komunističkog jednoumlja kad su postavljeni temelji ne samo mita o "antifašističkom ustanku" u Srbu nego i onih o Jasenovcu i Jadovnu.

-nastavlja se -