Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

PRESS
Hrvati u iseljeništvu

Hrvati se još uvijek uglavnom shvaćaju kao "prirodni srpski neprijatelji"

 
U ovakvoj Srbiji Hrvati će jako teško opstati
 

 

PRESS

 

Kako preživjeti i ostati svoj i normalan u zemlji koja je već punih 40 godina u stalnom previranju i u kojoj nema mira, zdravog društvenog dijaloga, normalnog, pluralističkog, demokratskog sustava, pravne države, sigurnosti za građanina i pojedinca, istinske slobode govora i javne riječi, tamo gdje se i najradikalnije, ekstremne osvajačke i rasističke velikodržavne ideje još uvijek agresivno propagiraju putem medija i plijene masovnu pažnju i naklonost javnog mnijenja, u zemlji koja slavi najveće zločince kao nacionalne heroje prvog reda i gdje su oni medijske zvijezde i služe za uzor mladima, u društvu koje ne priznaje realnost i živi u prošlosti okovano mitskim shvaćanjem vlastite veličine, u državi u kojoj su i danas na vlasti notorni ratni huškači iz 90-ih godina prošlog stoljeća (sljedbenici onih kojima se sudilo ili još uvijek sudi za počinjenje najtežih masovnih zločina), a oslonac su im kriminalci i patološke ubojice uz čiju se pomoć održavaju na vlasti?

Kakva prava uopće mogu imati manjine (pa i Hrvati) u zemlji u kojoj postoji tradicija nepriznavanja čitavih naroda iz okruženja (Makedonaca, Crnogoraca, Bošnjaka - muslimana, Hrvata, pa u radikalnijim varijantama i Bugara i Rumunja)?

Kako u takvoj zemlji kao pripadnik manjinskog naroda njegovati svoj identitet i ostvarivati prava sukladno međunarodnim konvencijama i civilizacijskim uzusima?

 

Uspijemo li pronaći prave odgovore na ova pitanja, nećemo se čuditi svemu što se danas događa u Srbiji, pa i vezano za položaj hrvatske manjine, uvođenje nepostojećeg "bunjevačkog" jezika i prijetnje ubojstvima upućenim na adrese Hrvata.

...

Mi Hrvati najprije moramo shvatiti (ako do sada već nismo) kako je projekt homogene Srbije (pa i pretapanja vojvođanskih Hrvata u Bunjevce, odnosno Srbe - katolike) samo logički nastavak velikosrpske strategije koja počiva na temeljima što su ih postavili Ilija Garašanin, Vuk Karadžić i Jovan Cvijić. Velikosrpska ideologija je itekako živa i vitalna i danas, a projekt "svi Srbi u jednoj (etnički čistoj) Srbiji" i dalje temeljna sastavnica srpskog nacionalnog cilja. I već ta činjenica sama po sebi govori sve.

Vječito "ugrožena" i trajno "genocidu" izložena nacija povećava svoju brojnost, dok oni koji ih najviše "ugrožavaju", nestaju!

U ovakvoj Srbiji teško je svim razumnim, dobronamjernim i demokratski opredijeljenim ljudima koje god nacije, vjere i rase bili, pa i samim Srbima, no, položaj tamošnjih Hrvata je utoliko teži što prema njima postoji naboj mržnje naslijeđen iz prošlosti, jer se od jednog znatnog dijela javnosti smatraju "krivcima", pripadnicima "genocidnog" i "zločinačkog" naroda najodgovornijeg za pokušaj "istrebljenja" Srba u prošlosti, poglavito tijekom Drugog svjetskog rata.

 Dakako, riječ je o čistim lažima i teškim objedama, o najobičnijoj konstrukciji i potpuno neutemeljenom mitu, ali mitu na kojem su, nažalost, stasali naraštaji srpskog naroda i čiji se zloćudni kraci pružaju do vremena sadašnjeg i truju i dalje mlade Srbe kao i prije 50 ili 60 godina - kroz medije, literaturu, publicistiku, školske programe, kulturne sadržaje.

Zar i ovaj bljutavi propagandni i huškački pamflet od igranog filma, "Dara iz Jasenovca" nije potvrda toga? Nije li on smišljeno i planski tempiran ne samo kako bi se neutraliziralo učinke onog drugog, bosanskohercegovačkog filma "Quo vadis Aida?" i negiralo genocid počinjen u Srebrenici, nego i probudilo najniže strasti i potaknulo mržnju, poriv za osvetom i naplatom "duga u krvi" od "prirodnih srpskih neprijatelja" - Hrvata. Dakako, netrpeljivost prema hrvatskom narodu ima svoje duboke pragmatičke razloge i motivirana je najvećim dijelom time što je ovaj narod (kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj) jedina ozbiljna prepreka srpskom širenju na Zapad, odnosno stvaranju "Velike Srbije". Drugog racionalnog motiva nema.

Kako bi lakše postigli svoje ciljeve, Srbi se svijetu nastoje prikazati kao vječite "žrtve", narod kojeg (iz nekih razloga) svi drugi narodi (a pogotovu oni s kojima je bio u zajedničkoj državi) mrze i progone, pa čak i onda kad oni sami kreću u svoje rušilačke, barbarske osvajačke pohode kako se to ne rijetko događalo u posljednjih više od stotinu godina. Opsesija "mučeništvom", sindrom trajne "ugroženosti" i posesivna težnja da se u svojoj vjekovnoj "patnji" po svaku cijenu izjednače sa Židovima (ne bi li nekako stekli simpatije svijeta i legitimirali svoje ekskluzivističko shvaćanje vlastitih prava na štetu drugih), odolijeva svemu. Srbi su uvijek "žrtve" - zločinci mogu biti svi drugi, ali oni ne! I ta fiksacija ne priznaje nikakve dokaze, pa ni statistiku iako ona pokazuje nešto sasvim drugo.

Naime, prema službenim statističkim izvorima (Kraljevine SHS i SFRJ), Srbi su na bivšem jugoslavenskom prostoru u samo 70 godina, promatrajući razdoblje 1921 - 1991., svoj nacionalni korpus povećali za 86,17% (u apsolutnom broju  s 4.580.775 na 8.528.047). U istom tom razdoblju, broj Srba u "užoj" Srbiji povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766), a primjetno je enormno povećanje brojnosti ovog naroda i u drugim republikama i pokrajinama: u Bosni i Hercegovini 65%, u Crnoj Gori čak 963%, u Vojvodini 122%, u Makedoniji 251%, u Sloveniji 715%, na Kosovu 235%, dok je ona smanjena samo u Hrvatskoj i to za neznatnih 1,5% - što u apsolutnom broju iznosi 9.218, unatoč ratu, tobožnjem "genocidu" nad njima u vrijeme NDH i masovnom poratnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske (Like, Banovine, Korduna, Gorskog kotara, Kninske krajine, Dalmatinske zagore itd.) u vrijeme planske kolonizacije u Vojvodinu tijekom 1945 - 1948.

(Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Može li jedan narod koji je (prema onomu što tvrde pristaše teze o "genocidu" - pri čemu se izmišljaju "stotine hiljada" pa po potrebi i "milioni" Srba pobijenih u NDH) prošao fazu "masovnog istrebljenja" doživjeti takvu demografsku ekspanziju u samo 70 godina i to uz vrlo skromnu - pa u većem dijelu tog razdoblja i negativnu - stopu prirodnog prirasta? To je fenomen koji se ne može objasniti ne uzme li se u obzir lažni prikaz srpskih žrtava i enormno uvećane brojke koje nemaju nikakvog temelja ni opravdanja. Sve je jasno kao dan ako (ponovimo to) jednostavno pogledamo službene statističke podatke državnih tvorbi u kojima su Srbi kao nacija imali povlašten položaj, što dalje znači kako je bilo kakva manipulacija popisima stanovništva na njihovu štetu isključena.

Pogledamo li službenu statistiku SFRJ, vidimo kako je u razdoblju od samo 50 godina broj Hrvata u Vojvodini smanjen za gotovo 70% (sa 145. 341 koliko ih je bilo 1961. na 47.033 po popisu iz 2011. godine - što je smanjenje od 67,40%, dok se njihov udio u stanovništvu smanjio sa 7,8% na 2,4%). Isti se proces odvija i u Srbiji, pa je, promatramo li stanje u Srbiji s pokrajinama, tamo 1961. godine Hrvata bilo 196.409, a 2011. godine samo 57.900, dok je postotak ovog naroda u ukupnom stanovništvu pao s 2,6% u 1961, na samo 0,81% u 2011. godini.

Takvu demografsku katastrofu tijekom XX. stoljeća na ovom su području doživjeli samo domaći Nijemci (Folksdojčeri) koji su u nekoliko poratnih godina praktično zbrisani s ovih prostora.

Ilustracije radi, Nijemaca je 1931. godine u Vojvodini bilo 343.000 s udjelom u ukupnom stanovništvu od 21%, 1948. godine 31.821 s udjelom od 1,9%, dok ih je 2002. godine bilo samo 3.154, s udjelom od 0,16%, a 2011. godine 4.064, s minornim udjelom u ukupnom stanovništvu od samo 0,06%.

Halabuka koja se u Srbiji i Vojvodini diže oko "opasnosti" koja prijeti od "nelojalnih" manjina (jer naginju nekom tobožnjem "separatizmu" ili "autonomaštvu"), služi jedino tomu da se oni koji nisu Srbi što prije i temeljitije "istope" i nestanu.

 

Dežurni "krivci" su uvijek drugi - susjedi i manjinski narodi, jedino su Srbi "bezgrešni"

Srbija je zemlja koja već više od jednog stoljeća nije u stanju razriješiti temeljna pitanja svoga razvoja i unutarnjeg uređenja i ustroja, te iz tog razloga teži vlastite konflikte i frustracije "preliti" preko granica i krivce za sve pronaći u susjedima.

To vječito traženje "krivaca" za sve što se Srbiji događa  u drugima, stara je praksa svih vladajućih garnitura od Nikole Pašića preko Slobodana Miloševića do Aleksandra Vučića.

Posvemašnja "ugroženost" od Vatikana, Zapada, NATO-a, katoličanstva, Nijemaca, Mađara, Hrvata, Bošnjaka - muslimana, Albanaca i od zapadne civilizacije uopće i "belosvetske zavere protiv srpskog naroda" mantre su koje se po potrebi aktiviraju posebice u vrijeme unutarnjih previranja ili u godinama pripreme za osvajačke pohode. I taj kobni rulet traje već dugo.

 

 Nacizam jača u Srbiji i u prvim desetljećima 21. stoljeća - kaže se u izvješću Centra Simon Wieshental ("Digital Terrorism and Hate 2018.") - ali svijet ne ragira

(Izvor za fotografiju: https://www.antenam.net/region/86344-lista-cistog-zla-neonacizam-jaca-u-srbiji-objavljen-spisak-grupa-koje-siju-mrznju

 

Srbija je od 1904. do 1991. godine, dakle, u samo 87 godina godinavodila ukupno 9 ratova (od Četničke akcije u Makedoniji - 1904/8., Balkanskih ratova - 1912/13. i osvajanja sjeverne Albanije - 1912/20., preko Prvog i Drugog svjetskog rata, do četiri rata na području SFRJ u zadnjem desetljeću XX. stoljeća - protiv Slovenije, Hrvatske, BiH i Kosova) od kojih je većinu sama izazvala.

I uvijek su se poslije tih sukoba u Srbiji i među Srbima rađali novi pobjednički i mučenički mitovi i iznova nastavljalo njegovati uvjerenje o vlastitoj bezgrešnosti - koliko god činjenice o prljavim ratovima gdje su srpska vojska i četnici činili masovne zločine genocida i etničkog čišćenja bile očite i uvjerljive.

Upravo taj narativ o naciji "žrtvi", o "nebeskom" narodu "koji nikad ne zločini" (jer "Srbin ne može počiniti zločin" - ni kad napada, osvaja, kolje, pali, pljačka, ruši. siluje) i u kojem je srpska žrtva središte Univerzuma i jedino što je važno - dok su svi drugi iz okruženja "krivci" i "zločinci" - je poguban, kako za susjedne narode, tako i za same Srbe koji neprestano srljaju iz jedne ratne avanture u drugu ne bi li konačno stvorili novo "Dušanovo Carstvo".

Naročito je zanimljiva opsesija srpskih nacionalista manjinama koje se u Srbiji i Vojvodini uglavnom promatraju kao opasnost po nacionalne interese (čak i onda kad predstavljaju marginalne skupine - kao Židovi ili Hrvati), što je ravno apsurdu.

 

Nikad ispunjene obveze prema manjinama i vjerskim zajednicama iz daleke 1878. godine

Na Berlinskom kongresu 1878. godine, tadašnja Kneževina Srbija je međunarodno priznata pod uvjetom poštivanja prava manjina i vjeroispovijesti. Tu je obvezu ona prihvatila i potpisala dokument, ali ovaj uvjet nikad nije ispunila.

Naprotiv, odmah nakon međunarodnog priznanja došlo je do jačanja antisemitizma i netrpeljivosti prema manjinama i vjerskim skupinama u čemu su glavnu riječ vodili neki od tada uglednih intelektualaca (poput Vase Pelagića, Jaše Tomića i drugih), a za potrebe budućih osvajačkih pohoda skovan je pojam "Stara Srbija" (Makedonija, Kosovo, Sandžak). Tako se u planovima srpskih megalomana nastojalo zadržati novoosvojene zemlje (Vojvodinu, dio Bosne i Hercegovine), ali i vratiti suverenitet nad onima one koje se prije više stoljeća napustilo pred Turcima. I to je još jedno od ekskluzivističkih prava koje vrijedi samo za Srbe!

Regije Bačka, Banat i Srijem kao multietničke i multikonfesionalne sredine u kojima je živjelo više od 20 različitih naroda a čiji su dijelovi bili predmetom srpskih aspiracija od 1848. godine nadalje, naročito su se našle na udaru kad su u pitanju doseljavanja pravoslavnog elementa (Srba, Vlaha, Cincara, Rumunja, Bugara i drugih) i ti su procesi uvelike odredili sudbinu ovih krajeva, po svemu sudeći za jedno dulje razdoblje. Ovdje je veliku ulogu odigrala Srpska pravoslavna crkva koja je kao hegemon sve pravoslavce jednostavno proglasila "Srbima" - iako je posve jasno kako u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i u Srijemu, Banatu i Bačkoj (uostalom i u samoj "užoj" Srbiji) nisu svi pravoslavci Srbi, niti su ikad bili.

Bitka za "Srpsku Vojvodinu" (riječ je o administrativnoj tvorbi unutar Monarhije koja je nosila naziv "Srpsko vojvodstvo i Tamiški Banat" - nastala je voljom Beča, bila pod upravom carskog guvernera, egzistirala samo 11 godina, u njoj je službeni jezik bio njemački a Srbi su bili manjinski narod sa samo 28,9% udjela u ukupnom stanovništvu), vodila se punih 140 godina (od prvih začetaka ove tvorevine na prostoru tadašnje južne Ugarske u vrijeme mađarske revolucije 1848. godine, do utapanja socijalističke AP Vojvodine u "jedinstvenu Srbiju" 1988. godine). I sve je to bilo dijelom dugoročnog velikosrpskog plana etničkog "prilagođavanja" naseljenih područja i osvajanja tuđih zemalja na kojima su Srbi bili izrazito manjinska populacija.

(Opširnije: Zlatko Pinter, Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke u vrtlogu devedesetih - Progon i etničko čišćenje, Zagreb, 2020., str. 45 - 49.)

 

Srbija je oduvijek formalno prihvaćala sve međunarodne norme, konvencije, povelje i rezolucije kao i međunarodne ugovore o poštivanju prava manjina, pa čak dopuštala i dvojezičnost (za pojedine manjine) kako bi se stvorio privid da se u njoj ti akti provode i ljudska, vjerska i nacionalna prava onih koji nisu Srbi poštuju, ali u praksi je na djelu bila diskriminacija, grubo gaženje temeljnih prava i žestoka asimilacija uz presiju nad svima onima koji su nastojali djelovati afirmativno i u korist manjina kojima su pripadali.

Mržnja prema Hrvatima naslijeđena još iz vremena Prve Jugoslavije i dodatno potencirana u razdoblju Drugog svjetskog rata u Srbiji je od 1945. godine nadalje donekle bila prigušena, ali samo do druge polovice osamdesetih godina XX. stoljeća, kad nakon smrti Josipa Broza Tita i sloma komunističkog sustava odlučujući utjecaj na društveni i politički život ostvaruju ekstremne velikosrpske snage predvođene četnicima i monarhistima koji sklapaju prešutni pakt s dogmatskim komunističkim krilom bivšeg SKJ (koje pored bivših "boraca" NOB-a okuplja i zapovjedni kadar tadašnje "JNA" kao i brojne skupine građana koji su bili egzistencijalno vezani za taj sustav).

Kako s pravom kaže profesorica povijesti s Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović, već sredinom 1985. godine, "skoro svi u Srbiji su prešli na četničku stranu".

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=89DQRMQBF0Y&ab_channel=SlobodnaVojvodina; stranica posjećena 20. 3. 2021.)

 

I upravo ta istina sadržana u ovoj rečenici najbolje pojašnjava razloge svega što se kasnije događalo - kako u Srbiji i Vojvodini, tako i u republikama i pokrajinama žrtvama agresije (Hrvatskoj i BiH, pa i na Kosovu). Jako se dobro zna tko su bili četnici i kako je njihov cilj oduvijek bio "homogena" (etnički čista) "Velika Srbija" s granicama koje će biti pomaknute što više na Zapad, tako da cijela BiH i najveći dio Hrvatske uđu u njezin sastav. Metode ostvarenja tog cilja 90-ih godina XX. stoljeća bile su iste kao i u vrijeme "Četničke akcije u Makedoniji" (1904. - 1908.), balkanskih ratova (1912/13.), osvajanja sjeverne Albanije (1914 - 1920.), te tijekom pokušaja ostvarenja ideje "Velike Srbije" u razdoblju 1941. - 1945., a sastojale su se u etničkom čišćenju prostora istrebljenjem domicilnog nesrpskog stanovništva, barbarskim razaranjima sela i gradova i masovnim progonima ljudi.

 

Hrvati se još uvijek uglavnom shvaćaju kao "prirodni srpski neprijatelji"

Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća mržnja prema Hrvatima među Srbima kulminira i poprima sve zloćudnije oblike s rasplamsavanjem rata u Hrvatskoj i BiH, čega nisu pošteđeni ni pripadnici ove manjine koji kao lojalno autohtono stanovništvo žive na području Srijema, Banata i Bačke (Vojvodine) i Srbije.

Tamošnji Hrvati su već od jeseni 1988. godine prokazani kao "srpski neprijatelji" budući da je izostao njihov masovni odziv na mitinge što su ih organizirali radikalni srpski nacionalisti četničko-monarhističke provenijencije pod dirigentskom palicom Slobodana Miloševića. Ta su se netrpeljivost i mržnja oslanjali na stare predrasude i mitske obrasce o Hrvatima kao "ustašama" i odgovornima za "genocid nad srpskim narodom" u Drugom svjetskom ratu i već prije uspostave demokratske Republike Hrvatske i proglašenja njezine samostalnosti (1990/91.) postali su metom medijske harange i sotonizacije.

Cijeli hrvatski narod i njegova Katolička crkva optuženi su za "pripremanje novog genocida nad Srbima" i to u isto vrijeme dok su se militantni srpski teroristi oko Knina, u Slavoniji, Lici, sjevernoj Dalmaciji i krajevima BiH sa srpskom većinom sustavno naoružavali, pripremali za rat i provocirali s nakanom izazivanja krvoprolića - i sve to pod krinkom "vitalne ugroženosti".

 Naročito su blasfemične bile optužbe na račun vojvođanskih Hrvata (posebice onih u istočnom Srijemu), koji su javno okrivljeni za "organizovanje terorističkih grupa" koje "planiraju odcepiti delove Vojvodine od Srbije i pripojiti ih Hrvatskoj" i to bez ijednog dokaza! Izmišljani su čak kojekakvi "ustaški kampovi za obuku" (na Fruškoj gori) a mediji su trubili o tomu kako ove "ustaše planiraju pokolje domaćih Srba i izazivanje oružanih sukoba u Srbiji i Vojvodini". Sve ono što su u to vrijeme (1990/1991.) činili Srbi na područjima zahvaćenim "balvan revolucijom" u Hrvatskoj i BiH, pripisivano je vojvođanskim Hrvatima, iako su bili u svemu lojalni građani koji nisu prstom mrdnuli protiv Srbije i njezine vlasti.

Prijetnje su započele već u jesen 1988. godine - ispisivanjem grafita na kućama i katoličkim crkvama, telefonskim uznemiravanjem, pritiscima na radnim mjestima, ulicama, u kavanama, organiziranim kampanjama protiv Hrvata i pripadnika drugih manjina, a nastavljeno je konkretnim prijetnjama, pa kasnije i napadima na imovinu (paljevinama, pljačkama, otimačinama), progonima nesrpskog stanovništva, nasilnim mobilizacijama u rezervni sastav "JNA" (što je bilo pogotovu bolno za Hrvate koji su tjerani u rat protiv vlastitog naroda u matičnoj zemlji), sve do teških premlaćivanja, zatvaranja u logore, odvođenja od kuća (nakon čega se žrtvama do danas gubi svaki trag) i ubojstava ljudi u njihovim kućama - pa čak i čitavih obitelji i to bez ikakvog razloga i povoda, iz čiste nacionalne i vjerske mržnje i s isključivim ciljem trajnog uklanjanja onih koji nisu Srbi s domicilnih prostora na kojima stoljećima žive.

 

Od Stambolića, do Miloševića, Tadića, Nikolića i Vučića

 U razdoblju nakon Titove smrti (kojem su Srbi bili beskrajno lojalni stvorivši od njega idola), ožujka 1981. godine izbile su demonstracije albanskih studenata na Kosovu, na koje su tadašnji državni vrh SFRJ i Srbija odgovorili silom, bez ikakvog pokušaja uspostave dijaloga s albanskom stranom, što dovodi do daljnje eskalacije nemira i val protesta se širi na cijelu Pokrajinu uz masovno izraženi neposluh većinskog stanovništva.

 Ne samo da Srbija ne prihvaća dijalog, nego se represija pojačava, a od drugih članica Federacije ultimativno se traži potpora Srbima i Crnogorcima na Kosovu - budući da se propagira njihova "vitalna ugroženost" pa i izloženost "genocidu", odnosno "zatoru" (ili "istrebljenju"). Već 1982. godine, ove se teze (o "genocidu" i "istrebljenju") otvoreno iznose u "Apelu za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu" potpisanom od brojnih uglednih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve i upućenom tijelima vlasti i medijima, a svoju formalnu potvrdu dobivaju u velikosrpskom programu - "Memorandumu" SANU - koji se javnosti prezentira rujna 1986. godine.

(Za "Apel…" SPC vidi: https://www.rastko.rs/kosovo/istorija/stradanje_srba/atanasije_3deo.html#_Toc485531500; za "Memorandum" SANU vidi:  https://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/memorandum%20sanu.pdf; stranice posjećene 14. 3. 2021.)

 

Tako započinje fama o srpskoj "ugroženosti" (najprije na Kosovu a potom i u ostatku Jugoslavije) koja se uz pomoć agresivne propagande iz Beograda širi na sva područja naseljena Srbima - od Makedonije do Slovenije.

Na čelno mjesto CK SKS svibnja 1986. godine dolazi Slobodan Milošević i ubrzo započinje svoju oštru borbu za prava "ugroženih" Srba i Crnogoraca na Kosovu. Već u travnju 1987. godine on postaje nesporni lider srpskih nacionalista, a 5 mjeseci poslije, obračunava se sa svojim neistomišljenicima u okviru SKS (Ivanom Stambolićem, Dragišom Pavlovićem, dr. Ivanom Stojanovićem, Živanom Olbinom i drugima), primjenjujući sve radikalnije mjere na Kosovu i planski šireći požar krize na druga područja, prikazujući "ugroženost" Srba i Crnogoraca kao općejugoslavenski problem. U sljedeće dvije godine, Srbi su već "vitalno ugroženi" na svim prostorima tadašnje Jugoslavije i kreću u obračun sa svojim "ugnjetačima" tako što najprije pod krinkom "događanja naroda" i metodom masovnih mitinga ruše autonomiju Vojvodine, potom republičko političko vodstvo Crne Gore, u uvjetima okupacije ukidaju autonomiju Kosova, te agresivno kreću u "izvoz" svoje "antibirokratske revolucije" u druge republike (prije svih u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu).

Opsesija o "ugroženosti Srba svih i svugdje" na kraju rezultira zagovaranjem njihove oružane "odbrane" na područjima zapadno od Drine (gdje su tobože "najugroženiji"), pa koncept "jedinstvene Srbije" zamjenjuje projekt "Velike Srbije" sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica - Karlovac - Karlobag.

Od 28. veljače 1989. godine započinje razdoblje okupljanja ratobornih srpskih ekstremista diljem "srpskih krajeva" u Hrvatskoj - od Knina, Kosova polja i Petrove gore, preko Benkovca, Gospića, do Borova Sela, Vukovara, Bobote, Mirkovaca, Trpinje, Jagodnjaka, Belog Manastira, Srba, Dalja i drugih mjesta u kojima Srbi imaju relativnu ili natpolovičnu većinu. Na mitinzima se izaziva, vrijeđa većinski narod, prijeti, svojata hrvatska zemlja i slavi "Velika Srbija".

Teritorijalna obrane Republike Hrvatske razoružana je (samo 7 dana prije okupljanja prvog saziva Hrvatskog Sabora), 23. svibnja 1990., 17. kolovoza iste godine započinju srpska "balvan revolucija", "saoizacija" Hrvatske i naoružavanje (vojnim i policijskim oružjem - uz oslonac na SDS i KOS "JNA") dijela ekstremne srpske manjine, savezna vojska se stavlja na stranu Srbije i na kraju započinje agresija na zapadne republike.

Krvavi tragovi velikosrpske ideologije koja je iza sebe ostavila rijeke krvi, preko 120.000 mrtvih, milijune iseljenih i protjeranih civila, do temelja razrušene sela i gradove, upropaštene živote čitavog jednog naraštaja i završila svoje barbarsko orgijanje u masovnim nedjelima od Hrvatske preko BiH do Kosova, još su uvijek jasno vidljivi i danas, utoliko prije što akteri ovih događanja većinom nisu kažnjeni, niti u Srbiji i među Srbima uopće postoji spoznaja o potrebi suočavanja s prošlošću i prihvaćanja odgovornosti za sve ono što se činilo u ime "srpstva" i "pravoslavlja".

Srbija i tzv. Republika Srpska, ne samo da ne priznaju realnost, nego i dalje negiraju svoje sudjelovanje u osvajačkim ratovima i masovnim zločinima etničkog čišćenja i genocida. Dapače, ciljevi su ostali isti, velikosrpska ideologija je i dalje živa i ona ima svoje poklonike među milijunima mladih Srba - od Makedonije do Slovenije i dijaspore. Iz Beograda i danas Hrvatskoj stižu prijetnje, uvrede i optužbe, a u BiH se planski stvara nemir i ozračje nesigurnosti kako bi se dobio argument za odvajanje "Republike Srpske".

Ivan Stambolić završio je u jami zasut živim vapnom, na Fruškoj gori (2000. godine), Zoran Đinđić je ustrijeljen usred Beograda pred zgradom Vlade (12. 3. 2003.), Boris Tadić je nakon jednog predsjedničkog mandata izgubio izbore, a 2012. godine su na vlast ponovno zasjeli sljedbenici Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i Mirjane Marković, ratni huškači Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i drugi). Srbija u suštinskom smislu nije napravila nikakav odmak od razdoblja vladavine Miloševića, što je jasno vidljivo promatra li se sve ono što se u njoj događa danas.

Ostaje zapisano u novijoj povijesti Srbije, kako nitko kao Slobodan Milošević nije uspio homogenizirati srpski narod i okupiti ga na konceptu "Velike Srbije" (ne zaboravimo da se na svakome od dva najmasovnija mitinga srpskih nacionalista - na Ušću kod Beograda, 18. studenoga 1988. godine; na Gazimestanu, 28. lipnja 1989. godine - okupilo između oko 1.000.000 i 1.500.000 ljudi), te da je srpski "Vožd" uvjerljivo dobivao izbore kroz čitavo desetljeće svoje vladavine kao nitko prije ili poslije njega. Bila su to vremena kad je ekstremna velikosrpska opcija vladala Srbijom s preko 90% mjesta u parlamentu.

Dakako, kad joj više nije trebao, Srbija je odbacila Miloševića - ali je zadržala kontinuitet velikosrpske ideologije. "Vožda" se odbacilo da bi velikosrpska ideja opstala. 

 

Kako pronaći izlaz iz zatvorenog kruga?

Politika konflikta, sukoba, izazivanja i stalnog optuživanja susjeda - umjesto brige o vlastitom razvoju, još uvijek vitalna ideja "Velike Srbije" uz izraženo uvjerenje o "veličini" i "izabranosti", ali i bezgrešnosti vlastite "izabrane" (u isto vrijeme i "junačke" i "mučeničke") nacije, to je onaj zamašnjak koji, nažalost, u velikoj mjeri određuje političku i društvenu stvarnost, kako u Srbiji, tako i u "Republici Srpskoj". S takvim susjedima mira ne može biti.

 

 Slavljenje zločina i zločinaca u Srbiji i "Republici Srpskoj" pitanje je nacionalnog ponosa - s takvim uzorima ide se u "budućnost"

(Izvor za fotografiju: https://www.monitor.co.me/wp-content/uploads/2019/01/6287885975_ef478db85a.jpg)

 

Danas nema Jugoslavije, a od razdoblja svršetka oružanih sukoba na njezinu području prošlo je gotovo 22 godine (uzmemo li rat na Kosovu okončan lipnja 1999. godine kao njihov završni čin), ali mržnja kako prema Albancima tako i prema hrvatskom narodu u Srbiji i Vojvodini još uvijek je prisutna u velikom dijelu javnosti.

Iako su svedeni na marginalnu zajednicu, Hrvati i dalje smetaju, kao uostalom i Židovi koji su i danas izvrgnuti pritiscima, etiketiranjima i negativnoj kampanji iako ih u Srbiji (prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine) ima tek 787.

(Vidi: https://www.dw.com/sr/jevreji-u-srbiji-danas-kako-o%C4%8Duvati-identitet/a-52159232; stranica posjećena 14. 3. 2021.) 

 

Vojvođanski Hrvati i Hrvati iz "uže" Srbije su etnički gotovo potpuno očišćeni, ali još uvijek smetaju i njih se ne ostavlja na miru. I nije to stvar koja ovisi samo od radikalnih skupina koje kolo vode u društvenom i političkom životu Srbije i sjeverne pokrajine, nego prije svega odraz odnosa VLASTI prema njima i drugim manjinama.

Hrvati će, nažalost, po svemu sudeći, svoja prava u Srbiji i Vojvodini "dobiti" tek onda kad ih tamo više ne bude.

 

 

Autor: Zlatko Pinter

 

 

UCM

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 177 gostiju i nema članova online

A- A A+
Treba li uvesti obvezno Covid-cijepljenje za sve građane RH?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com