UCM

Već prije nego su pali prvi balvani u Hrvatskoj, srpski su teroristi započeli sa sustavnim provokacijama i incidentima s ciljem izazivanja krvoprolića. Plan Jovana Raškovića, Milana Martića, Milana Babića i njihovih nalogodavaca iz Srbije bio je po svaku cijenu dokazati "vitalnu ugroženost srpskog naroda" u Hrvatskoj i preko svoje terorističke centrale koja je nominalno registrirana kao politička stranka (SDS) to su svim sredstvima nastojali ostvariti.

Kad "padne srpska krv", onda bi na scenu trebala stupiti "JNA" koja bi uvela izvanredno stanje na području SFRJ i tako izvršila državni udar, preuzimajući u ime i za račun Srbije i Crne Gore vlast. Nakon toga slijedilo bi pacificiranje "neposlušnih republika" (u prvom redu Slovenije i Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine i Makedonije) i započeo bi proces stvaranja "Velike Srbije".

 To je u najkraćem bio milje u kojem su se odvijali neki od događaja koji su (iako na prvi pogled sporadični i marginalni) imali ulogu "detonatora" u tada već eksplozivnom ozračju smišljeno stvorenom i stalno podgrijavanom od eksponenata "ugroženog srpstva" i njihovih beogradskih mentora.

 Jedan od glavnih ciljeva poremećenog šibenskog psihijatra Jovana Raškovića i srbijanskih nalogodavaca tog proljeća 1990. godine, dakle, bilo je dokazati  kako su Srbi "biološki ugroženi" u "novoj NDH", pa je u tu svrhu režiran i poznati "slučaj Mlinar" koji je poslužio SDS-u da u ime srpske manjine u Hrvatskoj prekine sve veze i kontakte s hrvatskim Saborom i novom vlasti predvođenom HDZ-om i dr. Franjom Tuđmanom.

 Naime, na prvim višestranačkim izborima u tadašnjoj SR Hrvatskoj (održani od 22. travnja do 7. svibnja 1990. godine), premoćno je pobijedila ova stranka i njezin čelnik (s osvojenih 58% zastupničkih mjesta u parlamentu - drugi po snazi, SKH - SDP dobio je tek 26%), što je u redovima srpskih terorista i huškača izazvalo uzbunu. Budući da sve dotadašnje provokacije nisu uspjele dovesti do prolijevanja "srpske krvi" (čime bi se potkrijepile tvrdnje o rađanju "ustaškog režima" u Hrvatskoj koji "srpskom narodu sprema nove klanice i jame"), pristupilo se režiranju tobožnjih "pokušaja zločina".

 Kako je to i inače rađeno kad su u pitanju operacije od posebne važnosti (jednako kao i u slučaju "nabijanja na kolac Đorđa Martinovića" 1985. godine na Kosovu i nikad razjašnjenog ubojstva i ranjavanja vojnika u "slučaju Paraćinska kasarna" - početkom rujna 1987.), najprije su izvršene opsežne pripreme kako bi se srpsku javnost pripremilo na ono što predstoji.

Huškački nastup Miroslava Mlinara na Radio Beogradu 7 dana prije nego je doživio "klanje"

 U Beogradu su se 11. svibnja 1990. godine našli mnogi od glavnih aktera srpske "pobune" koja će uskoro uslijediti u Hrvatskoj (uključujući i "duhovnog oca prekodrinskih Srba", samoga Jovana Raškovića) koji su pod izlikom "osnivanja SDS-a za Srbiju" (u čijim će se redovima okupljati Srbi porijeklom iz Hrvatske) za sutradan planirali veliki miting, odnosno, "osnivačku skupštinu" na otvorenom.

 Istoga dana u već zagrijanom ozračju u kojem je glavni srbijanski grad "raširenih ruku" dočekao svoju "ugroženu subraću" iz buduće "krajine", u vrlo slušanom Jutarnjem programu Radio-Beograda 2, Miroslav Mlinar, predsjednik lokalnog ogranka SDS-a za Benkovac, članu Glavnog odbora i potpredsjednik SDS-a (i buduća "prva ustaška žrtva u SAO Krajini") oštro napada "Tuđmanov HDZ" ne birajući riječi. Govori o "fašizmu koji se budi u Hrvatskoj" i "krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta".

 Sve je očito sračunato kako bi se isprovocirala reakcija Hrvata i stvorili uvjeti za moguće incidente, ali je u isto vrijeme usmjereno i ka homogenizaciji Srba - kako onih u Hrvatskoj tako i u samoj Srbiji, pa i širom Jugoslavije, jer to je bio nužan preduvjet za nastavak operacije "svesrpskog ujedinjenja" u već raspadajućoj SFRJ.

 Koliko je hrvatski narod bio opredijeljen za mir, pokazuje i to što čak niti ničim izazvan pokušaj atentata na dr. Franju Tuđmana (od strane Srbina Boška Čubrilovića, 18. ožujka iste godine u Benkovcu u vrijeme održavanja osnivačkog skupa HDZ-a u ovom mjestu) nije urodio plodom, pa su SDS i srbijanski SDB u suradnji pristupili režiranju "slučaja Mlinar".

 Huškački istup benkovačkog SDS-ovca na Radio Beogradu prenosi i jedna od najslušanijih dnevnih emisija "Argument više", a sutradan i vrlo popularna emisija emitirana subotom prijepodne (zajednički projekt Radio Beograda i Radio Zagreba) "Zeleni megaherc". Nije bilo radio ili TV postaje u Srbiji koja ove riječi mržnje nije emitirala u sljedećih 24 sata, pa se tako Mlinarevo primitivno i ničim izazvano huškanje širi kroz eter na području cijele Jugoslavije. Atmosfera se zagrijava do vrhunca već sutradan (12. svibnja) na mitingu SDS-a u Beogradu, gdje se Jovan Rašković i ostali govornici iz petnih žila trude potpaliti nekoliko tisuća ekstremista oštrom retorikom nalik onoj koja se čula iz usta benkovačkog aktivista ove stranke dan prije. Među ostalim, Rašković na skupu iznosi tezu kako "pravo na samodređenje ne pripada republikama nego narodima" i prijeti "ustankom srpskog naroda" koji je tobože "silno zaplašen ponovnim rađanjem ustaštva".

 Ne treba zaboraviti kako se sve to događa neposredno poslije izbora u Hrvatskoj i samo 3 dana prije stupanja na dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ, predstavnika Srbije, Borislava Jovića (koji je na tom mjestu 15. svibnja zamijenio Slovenca Janeza Drnovšeka).

 Euforija oko "ugroženosti Srba svih i svugdje" (a naročito u "Tuđmanovoj endehaziji") širi se poput požara, nezaustavljivo, a glavnu ulogu u svemu igra srpska propaganda koja neumorno radi na huškanju svim sredstvima. Isti model ciljane kampanje koji je ranije već oproban na Albancima, sada za metu ima Hrvate.

- nastavlja se -