UCM

 Jeste li čuli za 'Košare'? Ako niste, u dogledno vrijeme ćete po svemu sudeći čuti, jer naši susjedi Srbi već dugo pripremaju (prema projektu svoga Ministarstva obrane) snimanje igranog film u tri dijela o "velikoj pobjedi" što su je (tobože) izvojevali u borbama za ovu vojarnu bivše "JNA" koja se nalazila na obroncima planine Paštrik, na jugu Kosova, na samoj granici s Albanijom.

Sukob se odigrao tijekom borbi srpskih snaga (koje su tada sebe zvale "Vojska Jugoslavije") s "Oslobodilačkom vojskom Kosova" ("OVK") u razdoblju od travnja do lipnja 1999. godine i iz tog su rata Srbi zašli kao poražena strana. Ali, ništa zato, kakve veze ima što su izgubili Kosovo, kad su (prema svojoj najnovijoj verziji) na 'Košarama' "pobijedili" - i taj lokalni sukob bez ikakvog suštinskog značaja, baca u sjenu sve drugo, kao i toliko puta u povijesti.

 Kako trenutačno stvari stoje, čini se kako će film ipak još malo pričekati, jer prije nešto više od godinu dana izbila je žestoka međusobna svađa aktera ovog projekta (producenata i redatelja), ali, ako se strasti primire i novac odradi svoje (jer država driješi kesu i obilato plaća kad je u pitanju propaganda ove vrste), eto nam nove "herojske epopeje" kojih je sa svakim izgubljenim ratom kod naših susjeda sve više.

 Stoljećima unatrag mogu se pratiti mijene do kojih redovito dolazi kad je u pitanju ponašanje "izabrane nacije" koja nakon svakog ratnog poraza izvjesno vrijeme tuguje, samosažaljeva se, očajava, kuka i sebe predstavlja kao žrtvu (obično nekih široko postavljenih "svetskih zavera" u koje je obvezno uključen i element "izdaje" - djelovanja "pete kolone"), no, nakon ove faze samoviktimizacije nastupa druga faza: heroizacija. Tako se najprije kod svijeta treba izazvati sažaljenje zbog žrtava, patnji i "nepravde" koja "vekovima goni" samozvani "nebeski narod" a širokim masama olakšati razdoblje žalovanja, ali potom opet vratiti naciji ponos, uvjeriti je kako je nepobjediva i nadmoćna i pripremiti je za novi krug maratonske utrke čiji je krajnji cilj "Velika Srbija" ili "Dušanovo Carstvo" u novim granicama.

 Uglavnom, nakon "bitke na Kosovu" (iz 1389. godine), Prvog i Drugog "srpskog ustanka" (1804. i 1815.), Četničke akcije u Makedoniji (1904.), Balkanskih ratova (1912/13.), "slavne" bježanije preko Albanije pred Austrougarskom vojskom (1915.) poznate u mitskoj predaji kao "albanska golgota",  "proboja Solunskog fronta" i "epskog" oslobađanja Srbije gdje su glavni posao odradili francuski konjanici i topništvo (1918.), sve do okupacije Crne Gore (1919.), Drugog svjetskog rata i brojnih i "slavnih srpskih pobjeda" iz 90-ih godina XX. stoljeća diljem Hrvatske i BiH, u mozaik "velikih istorijskih epizoda" ove " izabrane, junačke, nepobedive nacije" bit će ugrađena još jedna kockica - mit o 'Košarama', lokalitetu na Kosovu s kojeg se tadašnja "Vojska Jugoslavije" nakon teškog poraza morala konačno i definitivno povući 14. lipnja te 1999. godine.

 Propaganda je moćna i ona može sve: laž pretvoriti u istinu i obrnuto, zanemariti činjenice i od izmišljotina stvoriti privid stvarnosti a onu pravu stvarnost potisnuti i zatomiti. Krajnji je cilj u ovom slučaju metodama manipulacije i na ustaljenoj mitskoj matrici kreirati masovno raspoloženje javnosti i usmjeravati ga. Kod Srba imamo naizgled paradoksalnu situaciju: na jednoj strani predstavljaju se kao "mučenička nacija" koja je trajno "ugrožena" (od svih i svugdje) i "vekovima izvrgnuta genocidu - zatoru, istrebljenju" i to samo zato što je "krotka", "bogobojazna", "dobrodušna",  "miroljubiva",  "širokogruda", "ponosna", "plemenita" i (pomalo) "naivna", a na drugoj "herojski", "junački" soj, "potomke Cara Lazara, Miloša Obilića i drugih kosovskih junaka" koji se u trenu od krotkih "ovčica" pretvaraju u "vukove" ("Vučji smo narod bili/U vučje božanstvo verovali/Vučji nas čobanin čuvao" - kako kaže Matija Bećković) i nemaju milosti kad je u pitanju rat za "Srpstvo" i "Pravoslavlje". Upravo taj očiti (i umjetno stvoreni, prividni) paradoks, pri čemu se jedan značajan dio nekog nacionalnog kolektiviteta prema potrebi trenutka i okolnostima može "transformirati" iz žrtve u krvnika (iz "ovce" u "vuka") i obrnuto, rječito govori o tomu kolika je moć manipulacije masama u zemlji Srbiji koja još uvijek traži (i ne nalazi) sebe i u kojoj mjeri nametnuti klišeji mogu postati sastavnicom mentalne matrice čitavog jednog naroda.

 Povjesničar dr. sc. Milivoj Bešlin, s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, ovu epizodu oko 'Košara' i novog mita koji se od toga stvara promatra kao "deo retuširanja istorije koje je na delu u Srbiji poslednjih godina" i kaže:

"Jedan zločinački pohod Miloševićeve vojske u čitavoj Jugoslaviji potrebno je naknadno herojizovati i dati mu etičku dimenziju, promeniti mu vrednosni kod jednog agresivnog rata u kome su počinjeni strašni zločini što je potvrđeno odlukama dva međunarodna suda. Dakle, potrebno mu je dati jednu lažnu etičku notu. Između ostalog, tome treba da služi ta nova kultura sećanja koja naknadno herojizuje ratove".

 Ovaj znanstvenik u svemu među ostalim vidi i pragmatične, dnevnopolitičke razloge, odnosno, namjeru da se naknadnom i fiktivnom "heroizacijom" prošlosti i prekrajanjem povijesnih činjenica javnosti u Srbiji "zamažu oči" kako bi ona lakše i bezbolnije prihvatila buduće kompromise vezano za Kosovo koje je danas samostalna država:

"Oni će za domaću javnost da prave herojski narativ, ne bi li prebrisali svoju ulogu u kompromisu koji će neminovno morati da postignu sa Prištinom".

(Za citirane dijelove vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/film-kosare-srbija/29004649.html)

 Dakako, sljedbenici Slobodana Miloševića i njegove supruge, Mirjane Marković, ratni huškači i sudionici genocidnih osvajačkih ratova iz 90-ih godina prošlog stoljeća na području SFRJ, imaju posve drugačiji pogled na prošlost. Oni svi bez izuzetka tvrde kako se Srbija "branila" - neovisno o tomu što se na njezinu teritoriju nije vodio rat a jedini agresor su bili oni, Crna Gora, "JNA" i dio terorista iz redova srpske manjine u Hrvatskoj i BiH. I sad tu nepostojeću "obranu Otadžbine" treba prigodno uokviriti oreolom "pobjede" i obogatiti mitovima o "junaštvu" "žrtvovanju" kako bi se ublažio gorak okus poraza u četiri ratna sukoba (u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu), a nacija pripremila za nove "izazove".

- nastavlja se -