UCM

 Između mita i stvarnosti - evo što se doista događalo

 Nemiri koji su 1996. godine ponovno (po tko zna koji put od ožujka 1981.) počeli na Kosovu, uskoro su se pretvorili u oružane incidente u kojima su sudjelovale obje strane - i "OVK" i "VJ". Vojne, policijske postrojbe i brojne paravojne i dobrovoljačke skupine što ih je Srbija ubacila kako bi pacificirali ovu pokrajinu (tada još uvijek formalno u sastavu "Savezne Republike Jugoslavije"), od početka su nastupili s operacijama etničkog čišćenja - pa i pljačkom i spaljivanjem čitavih sela, te masakrima nad lokalnim stanovništvom, što je samo produbilo jaz između Srba i Albanaca i rasplamsalo sukobe.

 U prvoj polovici 1997. godine u susjednoj Albaniji dolazi do pobune protiv vlasti i pljačke vojnih skladišta, pa i "Oslobodilačka Vojska Kosova" ("OVK") dolazi do znatnih količina lakog pješačkog oružja i sve se više ustrojava kao organizirana oružana sila. U isto vrijeme učestale vijesti o masovnim zločinima nad Albancima sve više utječu na javno mnijenje na Zapadu, pa se i tamošnji diplomatski i politički krugovi s više simpatija odnose prema narodu koji je podnosio teror i žrtve. Kako vrijeme odmiče, operacije "Vojske Jugoslavije" (u kojoj Srbija vodi glavnu riječ i ona praktično predstavlja srpsku oružanu silu), srpske policije, te srpskih dobrovoljačkih i paravojnih skupina postaju sve okrutnije. Nakana je: etnički očistiti Kosovo, odnosno, trajno ukloniti - pobiti ili protjerati - Albance s ovog prostora, što je više nego očito, prije svega uzmu li se u obzir postupci prema civilnom stanovništvu. Tako su do proljeća 1999. godine, srpske snage uz korištenje oklopa i topništva uspjele protjerati "OVK" (naoružanu samo pješačkim naoružanjem) prema susjednoj Albaniji i Makedoniji i pod kontrolom kosovskih snaga ostalo je samo nekoliko enklava.

Pokolj u selu Račak (oko 40 kilometara udaljenom od Prištine), gdje je okrutno masakrirano 45 albanskih civila, bio je okidač koji je pokrenuo zapadne zemlje na konkretnu akciju - umjesto nastavka jalovih razgovora koji nisu imali nikakve svrhe jer Srbija nije prihvaćala nikakvu mogućnost kompromisa. Ostaci "OVK" počeli su se konsolidirati na albansko-kosovskoj granici, gdje su u sela s albanske strane pristizali valovi izbjeglica s Kosova. U takvoj situaciji, dok je najveći dio domicilnog albanskog stanovništva već protjeran ili je krenuo bježati iz svojih područja na Kosovu, 24. ožujka 1999. godine dolazi do zračnih udara NATO snaga na položaje "VJ", pa i napadna djelovanja još uvijek nepriznate kosovske vojske ("OVK").

Kako je tekla "bitka za Košare"

 Uz topničku potporu iz Albanije, 138. brigada "OVK", 9. travnja 1999. godine protjerala je s lokaliteta Rasa e Koshares i Maja glava (dominantnih planinskih kota u ovom dijelu Kosova) snage "VJ", čime su pod svoju kontrolu stavili i vojarnu 'Košare' i tako svojim prodorom u dubinu Kosova stvorili "klin" od nekoliko kilometara duljine.

 Postrojbe "VJ" se pregrupiraju i uvode u borbu nove snage, te pokreću protunapad, što ometaju udari NATO zrakoplovstva. Ostaje zabilježeno kako je 22. travnja NATO greškom bombardirao položaje "OVK", što stavlja pod sumnju tezu o njihovoj međusobnoj koordinaciji u ovim operacijama. Unatoč zračnim udarima NATO-a i napadima "OVK", postrojbe "VJ" i njihovi pomagači - dobrovoljačke i paravojne skupine - dana 14. travnja ulaze nekoliko kilometara u dubinu teritorija susjedne Albanije gdje su zapalili jedno selo i potom se povukli (zabilježeno od promatrača OSCE-a).

 Dana 26. svibnja "OVK" pokreće novi napad u jugoistočnom području planine Paštrik s ciljem ovladavanja komunikacijom Prizren - Peć i osiguravanja vlastite opskrbe. Snage "VJ" koje raspolažu jakim tenkovskim i topničkim oruđima zaustavljaju ovu ofenzivu "OVK" koja se bori isključivo pješačkim naoružanjem i nanose im teške gubitke, tako da Albanci zauzimaju samo nekoliko sela u okolici Peći i neka područja sjeverozapadno od Prizrena, ali ne uspijevaju ostvariti glavni cilj operacije. No, djelovanjem tenkova i teškog topništva "VJ" otkriva svoje položaje i privlači pozornost NATO-a, te uskoro njihove snage na tom dijelu fronte trpe jake zračne udare.

 "Vojska Jugoslavije" se suočava sa sve učestalijim slučajevima dezerterstva - samovoljnih napuštanja bojišnice. Vojnici odlaze čak s oružjem i opremom svojim kućama, a diljem Srbije ključa sve izraženije nezadovoljstvo, jer šire se glasine o "masovnim žrtvama srpskih vojnika" što u mnogim sredinama izaziva glasne prosvjede pa i okupljanja na kojima se izražava revolt u odnosu na režim i samu vojsku i traži povratak svih vojnika s fronte. Kosovari su pretrpjeli najveće žrtve: poginulo ih je preko 11.000 (80% od ukupnog broja žrtava), a protjerano izvan granica Kosova oko 750.000 - što je bio najmasovniji egzodus u poratnoj Europi. Ono što se događalo iza kulisa rata na Kosovu bilo je užasno i potvrdilo je kako je Srbija vodila rat protiv civila, jednako surovo kao što je to činila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991. 1995.).

 A kad je riječ o 'Košarama' iza ovog mita stoji istina koju nije teško dokučiti znaju li se neke temeljne činjenice o samom sukobu. Evo što na tu temu kaže jedan izvor:

"Dok su mladi vojnici, ostavljeni da brane granicu u karauli Košare i na Paštriku ginuli tog proleća 1999. godine, na Kosovu su se dešavali zločini pod komandom njihovih visokih oficira koji će kasnije biti osuđeni pred Međunarodnim sudom u Hagu za proterivanje stotine hiljade Albanaca, ubijanje civila i premeštanje njihovih tela u masovne grobnice u Srbiji, kako bi se sakrili zločini." 

(Vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/film-kosare-srbija/29004649.html)

Srbijanski redatelj Ognjen Glavonić snimio je dokumentarni film ("Dubina dva"; vidi: https://youtu.be/2mwGry22Hec) o masovnoj grobnici u Batajnici kod Beograda u koju su bila pokopana tijela Albanaca dopremljena kamionima s Kosova. Iako je film sudjelovao na preko 50 međunarodnih festivala i dobio brojne nagrade, nikad nije prikazan ni na jednoj televiziji u Srbiji, uključujući i državnu (RTS).

 Sjećamo se kako su srpske agresorske snage koristile iste metode premještanja tijela ubijenih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ne bi li prikrili masovne zločine. To je ta druga, skrivena strana ovog rata zbog koje današnja politička i intelektualna elita u Srbiji i nastoji instalirati mitove, promijeniti percepciju prošlosti i uvjerili javnost kako su tih 90-ih godina vođeni "oslobodilački", "otadžbinski" i "časni" ratovi i to zato što je "Srbija bila napadnuta!" Ova teza o "napadnutoj Srbiji" je vrhunac cinizma i jednako je "uvjerljiva" kao i ona po kojoj je Poljska izvršila agresiju na Njemačku i tako započela Drugi svjetski rat.

- nastavlja se -