Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

PRESS
Piše: Zlatko Pinter

Srbija još uvijek boluje od iste bolesti kao i prije 40 godina, u njoj vladaju isti duhovi prošlosti

 
Vojvodina
 

 

PRESS

 

Darko Baštovanović, predsjednik Povjerenstva za praćenje povreda manjinskih prava Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, prije tri dana je u ime HNV-a potpisao priopćenje u kojem se javnost izvješćuje o novom etnički motiviranom napadu na pripadnike hrvatske zajednice u Republici Srbiji:

 

 "Hrvatskom nacionalnom vijeću u Republici Srbiji (HNV) 4. kolovoza 2021. godine prijavljen je novi napad na pripadnike hrvatske zajednice u Republici Srbiji, ovoga puta u Subotici. Napad se dogodio 2. kolovoza 2021. godine u jutarnjim satima u subotičkom prigradskom naselju Aleksandrovo kada je nepoznati muškarac nasrnuo na Z. B. (51), stežući ga za vrat i bacajući ga na zemlju. Prethodno je napadač prišao automobilu sa zagrebačkim registracijama u kojem su se nalazili rođaci Z. B. od kojih su njih petero državljani Republike Hrvatske s prebivalištem u Republici Hrvatskoj. Nepoznati napadač je, uz najgnjusnije uvrede na nacionalnoj osnovi, prvo nasrnuo na putnike u automobilu zagrebačkih registracija poručujući im kako će „poklati sve ustaše“ i psujući 'majku ustašku'. Na upit Z. B. zbog čega to radi došlo je do fizičkoga napada na Z. B. koji je pretrpio lakše tjelesne ozlijede. Napadnuti Z. B. je nakon toga kontaktirao policiju koja je izašla na teren i napravila uviđaj, ali Z. B. nije dobio zapisnik s uviđaja.

 HNV, pored toga što osuđuje ovakav brutalan napad na etničkoj osnovi, otvoreno staje u zaštitu pripadnika svoje zajednice. Ističemo kako je ovo još jedan u nizu napada koji se događaju spram pripadnika hrvatske manjine u Republici Srbiji, za koji vjerujemo da je prouzročen i kontinuiranim negativnim medijskim napisima o Hrvatima u srbijanskim medijima. Ovakav slučaj slikovito pokazuje u kakvim uvjetima pripadnici naše zajednice žive i čemu znaju biti izloženi.

 Kao krovno tijelo hrvatskoga naroda u Republici Srbiji, od policije i tužilaštva očekujemo hitnu i primjerenu reakciju kako bi se žrtva i naš sunarodnjak zaštitili, ali i kako bi se pokazalo da je Republika Srbija sigurna država za njezine građane drugih nacionalnosti. Dodatno smo zabrinuti jer se napad dogodio u jednom multietničkom mjestu kao što je Subotica koja je i kulturni centar hrvatskoga naroda i hrvatskih institucija u Republici Srbiji. Iskazujemo nadu kako će ovaj slučaj konačno pokazati da institucije sustava mogu uraditi svoj posao na način kako to zakoni predviđaju i da će svaki daljnji antihrvatski ispad, prouzročen mržnjom, biti adekvatno sankcioniran. Tim više smatramo da su institucije sustava u obvezi primjereno reagirati jer su objektom nasilja ovoga puta bili i državljani Republike Hrvatske te bi se adekvatnim postupanjem spriječio i eventualni budući međunacionalni incident te dodatno narušavanje sveukupnih hrvatsko-srpskih odnosa."

 (Vidi:https://hnv.org.rs/vijest/novi-etnicki-motiviran-napad-na-pripadnike-hrvatske-zajednice-u-republici-srbiji/501/;stranica posjećena 9.8.2021.)

Ovo je, nažalost, samo jedan u beskrajnom nizu primjera terora prema hrvatskoj manjini koji se planski i sustavno provodi od kraja 80-ih godina prošlog stoljeća. Hrvati, prema kojima je oštrica mržnje bila naročito usmjerena već u vrijeme tzv. jogurt revolucije (jesen 1988. godine) su za ratnih (90-ih) godina dobrim dijelom etnički očišćeni sa svojih domicilnih područja - pogotovu u Srijemu - ali ih se ni nakon svega ne ostavlja na miru.

 U tomu najveću ulogu ima propagandna kampanja koju vodi aktualni politički vrh Srbije preko svojih medija. Po tom pitanju je stanje gotovo identično kao i u vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH: najprije se s visokog političkog mjesta upućuju poruke mržnje i nesnošljivosti, a potom u akciju stupaju srpski "patrioti" i danas željni rata, klanja, razaranja, pljački i silovanja. To je razrađena metodologija koja se ne mijenja još od razdoblja Slobodana Miloševića (baš kako kaže ona pjesma koju od muke pjevaju neki od Srba koji jako dobro znaju kud taj put u bespuće vodi: "Sve je isto, samo njega nema…").

 No, ovo što se događa u Subotici još nekako i dođe u medije i završi na stranicama Hrvatskog nacionalnog vijeća ili Hrvatske Riječi, ali koliko je primjera teroriziranja Hrvata po ruralnim područjima, u selima, daleko od očiju javnosti!? Do danas su ispisane i objavljene tisuće stranica (što u knjigama, što u tisku, na internetskim portalima pa i u optužnicama ICTY-a) s dokazima o svemu što se od kraja 80-ih godina XX. stoljeća do danas događalo i događa u Srbiji i Vojvodini s manjinama, pa i Hrvatima - i kakav je rezultat svega toga!? Ne događa se ništa! Oni nastavljaju sa svojom velikosrpskom politikom jednako kao i u vrijeme Miloševića, uz ponešto izmijenjene metode, ali s istim ciljevima.

 U Srbiji se događa ono što je nezamislivo u bilo kojoj civiliziranoj zemlji - pa i to da se surovo ubije čovjeka nasred ulice, usred dana, pred nekoliko svjedoka, a da zločinac ne bude ni priveden u policiju kamo li osuđen! Upravo se takav slučaj dogodio u Bačkoj, općina Bač, gdje je Srbin M. P. (doseljenik, porijeklom navodno iz Žepča u BiH), usred bijela dana na ulici zaklao sugrađanina romsko-mađarske nacionalnosti J. N., tako što ga je srušio na zemlju i potom mu probio lubanju vojničkom bajunetom. Tragičnom događaju je prethodila kratka prepirka, nakon čega je zločinac trčao za žrtvom gotovo kilometar, sve dok ju nije stigao i usmrtio na spomenuti, okrutni način. Umjesto da bude uhićen od policije, zločinac se već sutradan pojavio na sprovodu žrtve (na seoskom groblju) opasan bombama i držeći u ruci istu bajunetu kojom ju je usmrtio i nastavio s provokacijama, prijeteći malobrojnim građanima koji su došli na ispraćaj pokojnika kako će "s njim zajedno u rupu ako samo pisnu".

 O ovom slučaju nitko živ u tom kraju ne usuđuje se progovoriti, niti šira javnost za to zna - a nije jedini takav. To je okruženje u kojem ostaci ostataka našeg naroda provode svoju svakodnevicu. Može li se u takvoj zemlji i u takvom ozračju posvemašnje nesigurnosti prožetom mržnjom prema drugima i drugačijima normalno živjeti, odgajati djecu, graditi budućnost?

 U Srbiji se manjine oduvijek promatraju kao čimbenik destabilizacije i to od većine javnog mnijenja koje je bez ostatka naklonjeno velikosrpskoj opciji. Tako je bilo u prošlosti, a tako je uglavnom i danas. Tu prostu istinu gotovo nitko u Hrvatskoj ne želi vidjeti. Naš državni vrh živi u nekoj drugoj dimenziji i uopće ne shvaća što se u nama susjednoj Srbiji događa i kakvi su procesi u pitanju.

 Zašto u Srbiji i među Srbima uopće vlada tolika netrpeljivost prema nama Hrvatima i Albancima, nije teško zaključiti, jer razlozi su sasvim pragmatične naravi. Albanci su ih svojom demografskom žilavošću i otpornošću potisnuli s juga, a mi (Hrvati u Hrvatskoj i BiH) predstavljamo najozbiljniju zaprjeku njihovom daljnjem širenju na Zapad. Dodamo li tomu kako su od strane Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske do nogu potučeni i natjerani u bijeg 1994/95. godine, te da ih je tada samo međunarodna zajednica predvođena SAD-om i zapadnoeuropskim zemljama spasila potpunog vojnog "potopa" i katastrofe neviđenih razmjera.

 Nažalost, velikosrpska naci-fašistička ideologija ne samo da je preživjela - ona je s "Republikom Srpskom" dobila krila i "legitimitet", a taj su joj "legitimitet" dali Bill Clinton i njegova administracija priznajući Srbima pravo na nacionalni teritorij (u okviru BiH) koji su osvojili u ratu metodama genocida i etničkog čišćenja. Kakva je to pravda, da se agresora koji je pobio 80% od ukupnih žrtava u ratu i etnički očistio 70% BiH i 30% Republike Hrvatske, nakon svega nagradi ekskluzivnim pravom na nacionalni entitet, a da se druga dva naroda "strpaju" u onu preostalu polovicu države? Već danas vidimo u kojoj je to mjeri izvor napetosti i kakve posljedice ima po odnose među narodima, ne samo u BiH, nego i daleko šire.

 Dakle, Srbija još uvijek boluje od iste bolesti kao i prije 40 godina, u njoj vladaju isti duhovi prošlosti, ona je jednako u raskoraku s današnjim svijetom i uljuljkana u vlastite mitove i opsjene, ona svoju politiku i diplomaciju podređuje svojoj fikciji, izmaštanoj "nacionalnoj misiji" koja se rodila prije više od 150 godina u glavama Ilije Garašnina, a objeručke su je prihvatili sljedbenici velikosrpske ideje koja se u svojoj srži temelji na latentnom sukobu s okruženjem koji u pojedinim razdobljima dobivaju svoj pravi oblik u krvavim osvajačkim pohodima. I to je neprekinuta nit koja je u srpskoj političkoj praksi i društvenom životu jasno vidljiva od razdoblja sredine XIX. stoljeća i Garašaninovog programa "Načertanije", preko Nikole Pašića i politike dinastije Karađorđević, do Slobodana Miloševića i današnjih gospodara Srbije.

 Da je drugačije, zar bi tamo i 26 godina nakon ratova na području SFRJ na vlasti bili akteri ovih oružanih sukoba i ratni huškači (Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i njihove garniture)? I bi li se iz Beograda sustavno odašiljale prijetnje i uvrede susjedima, uz jasno i glasno izražavanje teritorijalnih aspiracija prema okruženju? Tamo gdje je na djelu velikosrpski naci-fašizam oličen u Vojislavu Šešelju i spomenutim liderima, nema mjesta ni za normalne Srbe, kamo li za pripadnike drugih naroda. Sve ono što se u zadnjih 9 godina u Vojvodini i Srbiji događa s manjinama, njihovim položajem i kršenjem temeljnih prava, uzrokovano je ponašanjem "reformiranih" radikala i socijalista koji su na vlasti. I ne zadržavaju se oni samo na konačnom rješenju problema manjina onako kako  je to nekad zagovarao Vasa Čubrilović (razbijanje tih zajednica grubom državnom silom i dovođenje u položaj da im se život do te mjere zagorča da na svojim ognjištima više ne mogu ostati), nego se šalju otvorene poruke da Srbija ne odustaje od svoje fašističke osvajačke koncepcije. Ona jedina "ima pravo" na "nacionalno ujedinjenje" s pripajanjem područja drugih država i tu nisu važna prava drugih naroda, niti ona u toj percepciji postoje: važan je samo i isključivo srpski interes. I obris tog bolesnog svijeta još uvijek stanuje u glavama srbijanskih vlastodržaca - koji, na nesreću imaju potporu većinskog javnog mnijenja; i to je ono što u svemu zabrinjava. Budala i fanatika je uvijek bilo i bit će ih, ali ako takve podržava većina naroda, onda to nije samo problem Srbije i Srba.

 Nedavno (18. srpnja ove godine) Vučićev trbuhozborac, ministar policije, Aleksandar Vulin je sasvim konkretno, jasno i glasno izrekao što je glavni cilj Srbije i srpskog naroda. Do jučer je bila "Jugoslavija", pa potom "Velika Srbija", danas "Srpski svet". Sve su to sinonimi za jednu te istu bolesnu težnju srpske "nad-rase" koja mašta o zemlji "koja će svojim granicama obuhvatiti sve Srbe pod kapom nebeskom". Kako je to izgledalo početkom 90-ih godina, osjetili smo na svojoj koži.

 A pitamo li se otkuda sve to, sjetimo se rečenice koju je jednom izgovorio pokojni premijer Srbije, Zoran Đinđić, koji se i sam ne rijetko gubio u raskoraku između dvije krajnosti (biti demokrat ili ostati "Srbin sa dna kace"):

"Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja."

 Ne treba dva puta pogađati na koji je narod mislio. Očito, bio je svjestan nekih činjenica, ali ni sam iz fraka koji mu je "skrojila" beogradska čaršija nije mogao niti znao. Njegovo "instant" mirotvorstvo koje se svodilo na to kako "sve što je prošlo treba odbaciti i zaboraviti i okrenuti se budućnosti" (dakle, nema krivaca za rat, nema zločina i zločinaca a Srbija je u svemu nevina poput djeteta), bilo je također u oštroj suprotnosti sa smislom, ali on te relacije u svojoj glavi nije mogao povezati. Kakav je to narod koji "smisao ne ubraja među nužne uslove svog postojanja" i je li moguće s takvim susjedom živjeti u miru, na to pitanje autor ove misli nije odgovorio, iako je ostao upamćen kao erudit i vrlo elokventan intelektualac.

 Znamo kako je završio Đinđić. Nije bilo dovoljno to što je po vokaciji i sam bio velikosrbin i javno govorio kako bi "da se njega pita, 'Republika Srpska' za pet minuta proglasila samostalnost i pripojila se Srbiji", niti su mu uzeta u obzir sva ona gostovanja kod Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i Ratka Mladića i potpora koju im je pružao; nije se dovoljno čvrsto držao velikosrpske ideologije, surađivao je sa Zapadom i previše naglašavao potrebu za mirom u regiji i normalizacijom odnosa u samoj Srbiji - a uz sve to, poslao je pred sudsko vijeće ICTY-a Slobodana Miloševića, što mu Srbija nikad oprostila nije, pa je na kraju ustrijeljen usred Beograda, pred zgradom Vlade, tog 12. ožujka 2003. godine.

 Mnogi kažu kako je jedinstvena prilika da se stvari u Srbiji koliko-toliko dovedu u red, propuštena upravo tada i da je Đinđić pored svih mana, ipak bio jedna nova mogućnost za Srbiju, ali, kao i mnoge druge prije i poslije, neiskorištena. Radikalni nacionalisti još uvijek drže čvrsto uzde u svojim rukama. Srbijom i danas vladaju ideolozi politike koja je uzrokovala ratove i zla 90-ih, samo zaogrnuti u ruho "napretka", "progresa" i "demokratije".  Dokaza u prilog tomu ima na pretek, a pružaju nam ih "reformirani" Vučićevi četnici i Vulinovi i Dačićevi "socijalisti" koji povremeno bez kompleksa i zadrške otkrivaju svoje prave namjere i ciljeve.

 Realnost je takva kakva jest - htjeli mi to priznati ili ne. Naša naivnost i šutnja mogli bi nas u budućnosti skupo stajati. Mogli smo već ponešto naučiti od povijesti.

 

 "Zadatak - stvaranje Srpskog sveta!"  Izlaganje Aleksandra Vulina od 18. srpnja 2021. godine: https://www.youtube.com/watch?v=HECaE3QDrnI

Autor: Zlatko Pinter

 

 

UCM

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 281 gostiju i nema članova online

A- A A+
Treba li uvesti obvezno Covid-cijepljenje za sve građane RH?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com