Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
PRESS

Intervju

Predrag Matić o svojim ratnim i logoraškim danima za emisiju Puls HRT-a
Predrag Matić: Što se tiče ratnih događaja, ponašao sam se viteški
 
Predrag Matić
 
 

PRESS

 

 

 

 

"U ratu je čovjek još uvijek koliko-toliko gospodar svoje sudbine, ali u zatočeništvu sve maske nezadrživo padaju. U trenucima kada netko drugi upravlja našim životima i postaje pravi gospodar situacije, istinski karakteri ljudi izbijaju na površinu" - ulomak je ovo iz knjige "Ništa lažno" u kojoj je svoje ratne, ali i logoraške dane opisao Predrag Matić Fred. 


Njegova sjećanja na dane provedene u srpskim logorima - traume, iskustva, spoznaje, potaknuli su Matiju Vukšića da ih pretvori u scenarij. Prije nego što napravi igrani film, za Puls ih je pretočio u televizijsko svjedočanstvo u kojem se Matić prisjetio dana provedenih u srpskim logorima.

...

U potresnom svjedočanstvu prisjetio se trauma, iskustva, spoznaja. Prisjetio se kako su ljudi, u situaciji u kojoj su bili ogoljeni "poput beba", pokazali svoj istinski karakter. Odgovorio je i na pitanje kako se nosi s činjenicom da je tijekom rata možda nekoga i usmrtio.

Logora se, kaže, sjeti u svakodnevnim situacijama, primjerice u banci ili pošti, kada se nađe ispred šaltera, s nekim tête-à-tête. Podsjeti ga to na ispitivanja u logorima, izaziva nelagodu. Ne sjeća se što je u logoru sanjao.

- Teško je reći što je čovjek tamo sanjao. Ono čega se ja najviše sjećam, ta prva noć nakon svega onog maltretiranja, nakon tri mjeseca rata, nakon provedenih više od 24 sata u autobusima, premlaćivanja, ubojstava koja sam vidio, sveg onog zla, hladnoće koja je bila nevjerojatna... Kad su nas duboko u noć, već su možda bili i rani jutarnji sati, konačno pustili na miru, sjećam se da sam utonuo u san sa željom da se nikad više ne probudim... Volim reći da sam dobio batina za deset normalnih života. Međutim, kad sam vidio neke svoje prijatelje kojima su polomljena rebra, vilice, izbijeni zubi, koji su dolazili u velikim modricama, vraćali se u te naše štale ili ćelije u kojima smo bili, pomalo mi je i neugodno pričati o tome da sam dobio batina. Ali dobio sam, za deset normalnih života. 

Prošao je Stajićevo, Niš, Srijemsku Mitrovicu. Gdje je bilo najgore?

- Svaki od tih logora imao je dobre i loše strane. Stajićevo je bila štala za životinje, uvjeti su bili najgori. Niš i Mitrovica su ustvari zatvori, ali prema nama se ponašalo kao prema logorašima, znači nema elemenata zatvora. Tako da je teško reći, u Nišu je najgore recimo bilo što se tiče tih stražara, čuvara, koji su nas životinjski maltretirali. To su djeca, klinci od 18 godina koji su svakog dana bili sve gori. Dakle, kad misliš da ne može biti gore, on je ujutro još gori, pa je sutradan još gori.

Predrag Matić posjetio je Stajićevo prvi put nakon zarobljavanja 2009. godine.

- sadržaj se nastavlja - 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

U svojoj knjizi napisao je: "Otkrivati karakter ljudi najteže je u miru, kada svatko može odglumiti lik koji mu u datom trenutku najviše odgovara. Do zarobljavanja sam bio čvrsto uvjeren da rat definitivno skida sve maske. Kako sam se prevario!".

U razgovoru s Matijom Vukšićem snimanom za emisiju Puls otkriva što je točno time mislio.

- Ovako u normalnom civilnom životu čovjek misli da ima 1000 prijatelja i naravno da se grdno vara, jer prvi put kad mu zatrebaju, shvati da ih nema baš toliko. U ratu su ti stvarno prijatelji oni koji su ti suborci, koji su oko tebe, jedan drugom čuvamo leđa, pazimo. Ja sam stvarno mislio da se tu karakteri ljudi iskazuju 100-postotno, u nerazrijeđenom omjeru. Imaš onaj svoj automat, pa misliš - možda si i sam gospodar svoje sudbine. U svakom trenutku, ako ti baš pukne film prema svemu... pucaš si u glavu i riješio si sve probleme. Međutim, kad smo došli u logor, svi smo bili kao bebe, doslovno. U jednom trenutku su nam čak i odjeću uzeli pa smo bili goli kao bebe. E onda dolaze karakteri ljudi u onoj svojoj punini, nakon toga to više nisam vidio i ne daj bože da vidim. Neki su prekrasni, neki su nevjerojatno dobri, a neki pokažu valjda svoju najgoru stranu. Primjerice jedan naš sugrađanin koji je dobio paket jabuka noću ih je jeo da ga nitko ne vidi. Onaj zvuk, i dan danas ga čujem, kad hrska jabuka, kad ju zagrize.. Ali ne bi dao nikome. 

Ispričao je i anegdotu da su neki skrivali role toaletnog papira, tvrdeći da će im trebati kada stignu u Zagreb.

- A ja mu onda kažem 'Gle, ako nam to bude trebalo kad dođemo u Zagreb, ako ne bude toga, žali bože što smo se i borili i što smo robijali". Ali bilo je takvih ljudi, kaže Matić, koji je prije zarobljeništva "skidao" tenkove.

- Za razliku od mnogih koji lažu, ja uvijek govorim istinu. Što bi rekao pokojni Vlado Gotovac, "o istome uvijek isto". Osam tenkova i jedan transporter. 

To znači da je neke ljude i ubio, kako se s time nosi? 

- Uvijek kažem - ne što je posljedica, nego što je uzrok. Ja sam u svom gradu, u svojoj ulici, čuvam sebe, svoje prijatelje, svoj grad, svoju zemlju. Nemam apsolutno grižnje savjesti. Više puta sam istaknuo kad gledam film, u stanju sam zaplakati, i zaplačem, ne sramim se toga. Međutim što se tiče ovih ratnih događaja, uvjeren sam da sam se ponašao viteški, nemam nikakve grižnje savjesti, nemam zbog toga nespavanja. Više puta sam nakon rata bio u Srbiji, Bosni i Hercegovini. Neki moji suborci, branitelji, kažu da ne smiju ići tamo, boje se zarobljavanja, boje se problema na granici, ja tih problema nemam. Kažu - kako znaš da nemaš problema? Svako jutro ja se preispitujem. Kad se brijem, pogledam se u oči i znam da sam čist kao suza. 

Prisjetio se i događaja iz Srijemske Mitrovice.

- Kada su došli predstavnici Međunarodnog Crvenog križa i kada su nas vidjeli tako - glava dolje, ruke na leđa, onako tužni, mršavi, nikakvi, oni su se odlučili požaliti komandi logora. Inače, temeljna zadaća Međunarodnog crvenog križa, odrednica njihova posla je neutralnost, znači što vide - ne vide, što čuju - ne čuju. Međutim nisu izdržali kada su nas vidjeli u tom položaju i rekli su komandi da su to položaji nedostojni čovjeka, i da bi to trebalo ukinuti. Naravno, čuveni, opjevani srpski humor vrlo skoro je primijenio drugu metodu, i od sutradan kada je Crveni križ otišao, mi smo morali čučati i držati ruke na potiljku. To je bilo sto puta teže i nezgodnije jer kada ti priđe stražar, ti ni ne vidiš čizmu kad ti leti u glavu. Tako da smo se zahvalili Crvenom križu i zamolili da nas više ne brane, prisjetio se između ostalog Matić.

 Foto: 1. Arhiva nacional.hr

 

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: HRT

 

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 361 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Budućnost Hrvatske je u rukama:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Udruga 'Crne Mambe' - 2019. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja