Novosti Iz Domovine

Polaganjem vijenaca i prigodnim programom u Vukovaru je danas obilježena 12. godišnjica od smrti pukovnika Marka Babića, legende Domovinskog rata i obrane Vukovara.

Babić je tijekom rata bio angažiran na Trpinjskoj cesti i poznat je po tome što je uništio brojne neprijateljske tenkove. Nekoliko godina poslije rata, zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem, producirao je dokumentarac “Heroji Vukovara” želeći prenijeti istinu o Domovinskom ratu i obrani Vukovara.

...

– Marko kao trajna vrhunska vrijednost Domovinskoga rata mora ostati u našim srcima i sjećanjima, a mi se moramo truditi da te vrijednosti zauvijek ostanu u našem narodu i generacijama koje dolaze – rekao je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava. Podsjetio je i kako u spomen na Babića Srednja strukovna škola u Vukovaru nosi njegovo ime.

Taj vukovarski branitelj bio je po mnogo čemu jedinstven, a poznato je i da nije htio uzeti braniteljsku mirovinu. Na pitanje zašto to nije učinio, novinarima je rekao da se nije borio za mirovinu i povlastice, nego za Vukovar i Hrvatsku. I njegovi suborci govore o hrabrosti, skromnosti i veličini po kojoj ga pamte i danas i sigurnosti koju im je ulijevao tijekom obrane Vukovara.

– Otišao je iznenada i nažalost prerano. Neizmjerno nedostaje cijeloj našoj obitelji. Nosimo ga u srcu i pamtimo ga po izuzetnoj dobroti i skromnosti – rekla je Markova sestra Kata Lozančić.

Marko Babić rođen je 16. veljače 1965. u Vukovaru kao najmlađi od troje djece Ive i Stipana, koji su 1958. doselili u Vukovar iz mjesta Potravlje kod Sinja. Po završetku osnovne i srednje škole nekoliko godina proveo je na privremenom radu u Švicarskoj, a u travnju 1991. vratio se u Vukovar i priključio braniteljima na Trpinjskoj cesti.  Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade. Uništio je najviše, četrnaest, neprijateljskih tenkova na Trpinjskoj cesti.

Jedan od najtežih napada bio je 14. rujan 1991. - Kada sam vidio koliko ih je, doživio sam šok. Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih - ispričao je kasnije pojašnjavajući kako su puštali tenkove da se približe. Kroz vrtove kuća su se provlačili, dočekali tenk, prvi u koloni udarili, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Tenkove su gađali kroz ograde prema cesti. Poslije je rekao kako je „naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza pa su tenkovi onda bili kao 'pečeni pilići'.

Njegova ideja je bila da se tenk pusti da uđe 50 do 100 metara u dubinu naših položaja, kao u mišolovci, a mi smo bili s lijeve i desne strane u dvorištima kuća.  Prvi je uništio neprijateljski tenk, za njega se govorilo da „gađa tenkove kao da su obične limenke“. S tim se, međutim, nikad osobno nije hvalio, ni busao u prsa. 

Nakon pogibije Blage Zadre postao je zapovjednik obrane Borovog Naselja. Sve do zadnjih dana vukovarske bitke, bivša JNA nije uspjela sa svojim tenkovima probiti obranu Trpinjske ceste. Po slomu obrane Vukovara s nekolicinom branitelja izišao je u proboju. Njegovi roditelji, Stipe i  Iva, zajedno s još petnaestak osoba, odvedeni su još 14. rujna i  ubijeni u selu Bobota nadomak Vukovara.  Nakon izašla iz Vukovara sudjelovao je na drugim bojištima u Domovinskom ratu. Kraj rata dočekao je u činu pukovnika.

Napustio je Hrvatsku vojsku 1997. i nije htio ići u mirovinu. Pozlilo mu je na sprovodu jednog suborca i umro je od posljedica moždanog udara 5. srpnja 2007. u Kliničkoj bolnici Rebro u Zagrebu.

Pokopan je 7. srpnja te godine na Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja u Vukovaru.