Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

PRESS

KOMENTAR
Etnogeneza Hrvata
Korijeni hrvatske državnosti su u ranom srednjem vijeku
 
Denis Jevgenjevič Asimov

 

 

PRESS: Komentar

 

 

Ime Hrvat je vrlo staro, spominje se u Tanajskoj ploči iz 2 - 3 stoljeća 

 

„Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća“ – tvrdi vodeći ruski slavist dr sc Denis Jevgenjevič Alimov.

 

Ovaj 38-godišnji docent na katedri slavistike i balkanologije sveučilišta u Sankt Peterburgu, doktorirao je na temi “Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII. - IX. stoljeće)”, a nedavno je objavio knjigu “Etnogeneza Hrvata - formiranje hrvatske etnopolitičke zajednice u VII. - IX. stoljeća”.

...

Negatorima hrvatske samobitnosti i skepticima koji se (najčešće planski i smišljeno iz ideoloških i dnevno-političkih razloga) upinju dokazati kako Hrvati nikad nisu imali svoju nacionalnu samobitnost niti državnost a kamo li državno-pravni kontinuitet, ovakve teze zasigurno neće „sjesti“; međutim, budući da je riječ i ozbiljnom znanstveniku, prije nego se zauzme bilo kakav stav, trebalo bi barem kratko saslušati njegovu argumentaciju. To je logika kojom se vode razumni ljudi.

Kao gost hrvatskog povjesničara Damira Agičića, na predstavljanju svoje knjige na Klio festu (održanom od 9. do 13. svibnja 2017.) u Zagrebu, u dijalogu koji je vodio s Trpimirom Vedrišem (u okviru razgovora organiziranog u vidu javne tribine u sklopu Festivala povijesti Klio fest 2017., 12. svibnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici na temu: O etnogenezi Hrvata), mladi ruski znanstvenik (nagrađen na spomenutom književnom festivalu kao najbolji inozemni povjesničar), razbija mnoge predrasude i stereotipe vezano za odnose između ruskog i hrvatskog naroda i naglašava kako interes Rusa za Hrvate, ali i obratno, uistinu ima dugu tradiciju koja seže u vremena od prije tristo-četiristo godina. Iako je dojam da su Hrvati daleki i nezanimljivi Rusima, da su im bliži Srbi i Crnogorci, mene su privukle te neke davne veze koje imaju vrlo zanimljive političke i kulturološke korijene."  (istaknuo: Z.P.)

 

U nastavku, Alimov podsjeća kako se prvi radovi o Hrvatima u okviru ruske slavistike pojavljuju  u vrijeme njezina procvata (u drugoj polovici XIX stoljeća), te da su Hrvati Rusima bili jako zanimljivi ne samo zato što su slavenskoga podrijetla, nego prije svega stoga što je Hrvatska prva slavenska zemlja koja je primila kršćanstvo, a Hrvati prvi među slavenskim narodima koji su imali državnu tvorbu.

Zatim ističe da je u Sankt Peterburgu 1880. godine izašla knjiga Konstantina Grota – “Izvješća Konstantina VII. Porfirogeneta o Srbima i Hrvatima” i upozorava kako jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprekidan kontinuitet državnosti od ranoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Hrvatska je nakon sklapanja unije s Ugarskom 1102. godine cijelo vrijeme, ma pod čijom vlašću bila, koliko-toliko zadržavala neke oblike i atribute samostalnosti i državnosti. To je jako bitno i važno za shvaćanje i proučavanje Hrvata i Hrvatske. U Europi nema puno naroda koji se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom kontinuirane državnosti. I ta činjenica 'državne dugovječnosti' ima važnu ulogu za očuvanje hrvatskog identiteta, ali i za postojanje stabilnih kanala komunikacije između Rusije i Hrvatske kao dviju starih europskih država."

 

Ruski znanstvenik ne skriva niti to da je interes Rusa za Hrvate i Južne Slavene dijelom bio potenciran i velikodržavnom politikom koju je carska Rusija vodila prema Južnim Slavenima pa i Hrvatima u okviru svojega „prodora na Balkan“, te da je sve do 30-ih godina XX stoljeća ta politika imala utjecaja i na znanost i historiografiju.

Kad je u pitanju panslavizam kao ideja sveslavenskog jedinstva, on potvrđuje da je to od strane Rusije iskorišteno, jer su se takve težnje uklapale u njezinu (velikodržavnu) politiku, ali i skreće pozornost na jednu činjenicu koja se često zanemaruje, a to je da su civilizacijske razlike među pojedinim narodima bile tolike da su to jedinstvo činili nemogućim:

„Rusija, kao i Srbija, pripada bizantskom civilizacijskom i vjerskom krugu. Hrvatska je pak po svom civilizacijskom, kulturnom i vjerskom habitusu zapadnoeuropska zemlja. Posve je logično da je ideja slavenskog jedinstva i jedne slavenske nacije i jezika, nastala i mogla nastati samo u zapadnom civilizacijskom okružju, jer se upravo u Zapadnoj Europi pojavila i sama ideja nacije (prvotno u renesansno doba u obliku tzv. 'protonacionalnog diskursa'), koju su zatim prihvatili i ostali narodi diljem svijeta. Hrvati i ostali Slaveni koji pripadaju zapadnoeuropskoj civilizaciji na taj su se način branili od germanskih, mađarskih i talijanskih utjecaja te su u idejama slavenstva tražili svoj identitet, svoju posebnost i konačno način opstanka i očuvanja."  (istaknuo: Z.P.)

 

Zanimljivo je da Alimov spominje i „nagađanja“ o tomu „kako su reforme Petra Velikog bile nadahnute između ostalog i idejama Juraja Križanića“ (hrvatskog svećenika, teologa, pisca, glazbenika. jezikoslovca i političara koji je djelovao tijekom XVII stoljeća), dok o etimologiji imena „Hrvat“ kaže:

„Ime Hrvat je vrlo staro. Najargumentiranija teorija, od mnogih koje postoje, da je iranskog podrijetla. Postoje razne etimologije o tome što to znači, ali najstariji poznati spomenik spominjanja imena Hrvata su Tanajske ploče iz 2-3 stoljeća koje su pronađene u blizini ruskog grada Azova.“

 

U nastavku razgovora, mladi znanstvenik skreće pozornost i na to da se jezik ne može promatrati kao isključiva i jedino relevantna odrednica identiteta bilo kojeg naroda, a kad su u pitanju Slaveni, podsjeća da je još uvijek nedovoljno jasno razgraničeno što je to slavenski jezik, pa utoliko prije ova argumentacija definitivno otpada.

Naime, sasvim je točno da ne postoji niti je ikada postojao bilo kakav „slavenski jezik“, nego možebitno i uvjetno samo skupina „slavenskih jezika“ koji su (prema nekim lingvističkim istraživanjima) „podskupina indoeuropskih jezika, ima ih 18 i dijele se u tri osnovne grane: istočnu, zapadnu i južnu.“

 

 

Na pitanje može li se tvrditi kako su nekad u davnoj prošlosti Hrvati i Srbi bili jedno pleme, kaže:

 

S velikom sigurnošću možemo tvrditi da ni u ta pradavna vremena Hrvati i Srbi nisu bili jedno pleme. Oni su graničili jedni s drugima, prožimali se stoljećima, ali nema nikakvih dokaza da su ikad bili neko zajedničko pleme ili klan. Istina, iz spisa Konstantina Porfirogeneta znamo da se pojava Srba na Balkanu poklapa s dolaskom Hrvata, u vrijeme bizantskog imperatora Heraklija I. No, kao što sam rekao - teorija nekakve masovne seobe naroda više nije aktualna. Sumnja se da je došlo do nekakvih masovnih migracija, kako se to objašnjavalo u 19. stoljeću. Po meni glavnu ulogu u ta vremena igrali su socijalno-politički procesi i motivi. Upravo zato možemo govoriti o sličnosti u nastanku naroda i ranih srednjovjekovnih država Hrvata i Srba, ali etnogeneza ta dva naroda je različita. No, kako je slavenski jezik bio raširen u vrijeme Avarskog kaganata i to već u 6-7 stoljeću, taj se jezik putem elite počeo koristiti i u srednjovjekovnoj Hrvatskoj kao i srpskoj državi. I to što su ta dva jezika slična nije nikakvo čudo.

 

I na kraju, njegovo razmišljanje o razlozima nastanka južnoslavenske ideje i uzrocima njezine pojave u Hrvatskoj:

 

Ja se držim one da povjesničar treba razumjeti politički kontekst kada se nešto zbivalo, a ne tumačiti događaje s naknadnom pameću ili dnevnopolitičkim i ideološkim potrebama. Trebamo shvatiti tadašnje okolnosti i njihove tadašnje potrebe. Objašnjavati iz današnje perspektive zašto je nešto bilo u 19. stoljeću kada su političke okolnosti bile drugačije nije korektno. Hrvati neće ništa izgubiti na svom identitetu ako ne negiraju da je ideja južnoslavenskog ujedinjenja nikla u Hrvatskoj jer su za to postojali objektivni razlozi. Bilo je to vrijeme formiranja modernih nacija. Hrvati nisu imali svoju neovisnu državu, a bili su izloženi i pokušajima asimilacija većih naroda u okruženju. A kako sam rekao, 'jezična teorija' nacije bila je tada aktualna u cijeloj srednjoj Europi. Hrvati su tada tražili način da se obrane od asimilacija težnjom da okupe pod jednom kapom sve one koji govore isto ili slično.

 

(Za dijelove teksta citirane kao riječi dr.sc Denisa Alimova vidi: http://www.jutarnji.hr/life/znanost/vodeci-ruski-slavist-otkriva-intrigantne-detalje-o-stvarnom-porijeklu-hrvata-hrvati-i-srbi-ni-u-pradavna-vremena-nisu-bili-isto-pleme/6175906/)

 

komentar

 

 

Foto: UCM

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 462 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Budućnost Hrvatske je u rukama:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Udruga 'Crne Mambe' - 2019. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja