TKO JE KOGA ETNIČKI ČISTIO U BiH? (Uznemirujuća fotografija!!) | Crne Mambe

PRESS

KOMENTAR

Pokušaj revidiranja prošlosti BiH poprima oblike crnog humora

TKO JE KOGA ETNIČKI ČISTIO U BiH? (Uznemirujuća fotografija!!)

PRESS: Komentar

TKO SIJE VJETAR, ŽANJE BURU!

Iz dana u dan slušamo besramne i blasfemične optužbe člana Predsjedništva BiH iz redova „bošnjačkog“ naroda Bakira Izetbegovića, koji se doista ponaša poput slona u staklarskoj radnji.

Kao da se svim silama trudi srušiti mostove između svoga i drugih naroda na ovim prostorima.

...

Izjave koje u posljednje vrijeme daje negirajući postojanje Hrvata i Srba, njihove korijene na prostorima Bosne i Hercegovine i identitet ovih naroda, istodobno svoju naciju proglašavajući „najstarijom“ i „jedinom konstitutivnom“ (!?), a potom se obrušavajući na predsjednicu Republike Hrvatske, češkog predsjednika i austrijskog ministra vanjskih poslova – nazivajući ih „lašcima“, „islamofobima“ (i sl.), te sipajući usput lavinu optužbi na račun naroda s kojima bi „bošnjaci“ trebali graditi budućnost i zajednički život u BiH, mentalno nezreli Bakir pokazao se još gorim državnikom nego je to bio njegov (rahmetli) otac, Alija Izetbegović. Alija je upamćen kao kameleon, beskičmenjak, prevrtljivac i lažac, ali ipak, čini se, nije bio toliko zlurad i ekstreman kao njegov biološki i ideološki nasljednik.

Treba imati samo minimum razuma i ljudskog poštenja kako bi se konačno priznala realnost onoga što se događalo vezano za agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1. listopada 1991. godine do potpisivanja Daytonskog sporazuma (studenoga 1995.).

Kod Bakira Izetbegovića toga nema, a sudeći po svemu što je ovih dana izblebetao (upravo tako – izblebetao – jer to nisu izjave koje spadaju u jezik diplomacije – to je jezik ulice i kavanski žargon), on od susjeda i Europe traži da zatvore oči i šute o svemu što se događa u muslimanskim područjima B i H, pa i islamizaciji koja se agresivno provodi čak i u Sarajevu, gdje se čitave gradske četvrti protivno Ustavu i zakonima B i H i njezinoj pravnoj stečevini prodaju muslimanima iz islamskih zemalja i to samo s jednim ciljem: DA SE PROMJENI ETNIČKA SLIKA I POTISNE STANOVNIŠTVO KOJE NE PRIPADA ISLAMSKOJ VJERI. Zar protiv toga već godinama ne protestiraju – čak i javno, preko medija, pojedini novinari i intelektualci „bošnjačke“ provenijencije upozoravajući kako se radi o opasnim tendencijama koje će imati dalekosežne posljedice po BiH?

Usprkos svemu, Bakir nastavlja kurs rahmetli babe Alije i sudbinu svojih „bošnjaka“ veže za Tursku i zemlje radikalnog islama, što je politika koja vodi ravno u propast, politika sukoba čije silnice prijete ovo područje pretvoriti u svjetsko krizno žarište.

U svojim nastojanjima provođenja zacrtane (samoubilačke) koncepcije, Bakir ne bira sredstva. Onako neuk i nesposoban kakav jeste, pokušava „skrojiti“ novu povijest BiH i to na momente djeluje tragikomično, poprimajući čak oblike crnog humora.

Izmišljanje neke „etnogeneze bošnjačke nacije“ koja postoji samo u glavama ideoloških i vjerskih fanatika i opsjenara poput Muhameda Filipovića, Hakije Zoranića i njima sličnih, kod svakog razumnog čovjeka može izazvati jedino podsmijeh – cjelokupna „etnogeneza" ove nacije može se svesti na razdoblje od 1968. do 1993. godine, kad su dekretom CK SK B i H egzistirali kao „Muslimani“ i na razdoblje nakon 1993. godine, kad su se proglasili „Bošnjacima“. I to je jedina prava istina po pitanju „etnogeneze“.

Bakir se upušta i u revidiranje prošlosti i činjenica iz '90-ih godina, paušalno, švindlerski i diletatntski, optužuje, vrijeđa, laže.

Slušajući ga čovjek se upita: što s njim i njemu sličnima?

Po tko zna koji put dokazivati im već dobro poznate istine, ponavljati nepobitne činjenice i argumente, navoditi podatke i kronologiju događaja, podsjećati na ono što su o ratu u B i H i postupcima Alije Izetbegovića pisali i govorili sami „bošnjački“ političari, vojni zapovjednici (pa i vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović – čije je ubojstvo odobrio sam Alija, budući da se nije uklapao u njegovu koncepciju podjele zemlje i stvaranja čiste islamske države) i priznati svjetski stručnjaci (poput Charlesa Shradera koji je napravio vrhunsku vojno-stratešku analizu hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba u B i H u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.) ili se ponajprije osloniti na same „bošnjačke“ izvore, recimo, snimku „Prvog bošnjačkog sabora“ održanog u Sarajevu 27-28. 09.1993. u hotelu Holiday Inn (cijela snimka – TV Sarajevo - dostupna na: https://www.youtube.com/watch?v=Fox-AiKtGyA), na kojemu se okupila tadašnja politička, intelektualna i vjerska elita „bošnjačkog“ naroda u B i H, pojačana vojnim zapovjednicima s terena i izaslanicima Turske i Irana?

Nema druge nego podsjećati, jer to Bakir i društvo traže

Ovaj „Prvi bošnjački sabor“, primjerice, zanimljiv je iz više razloga.

Naime, on je sazvan u vrijeme kad je Aliji Izetbegoviću trebalo pokriće za odbijanje međunarodnog (ženevskog) mirovnog sporazuma na koji je on najprije stavio paraf i potom se predomislio (ništa neobično za rahmetli Aliju – rekli bi oni koji su ga znali, jer on se nikad dogovora nije držao ni kad ih je potpisivao), kako bi taj teret skinuo sa svojih leđa i prebacio ga na „narod“. U tom smislu, „Sabor“ je organiziran tako da su pristigli „poslanici“ iz većine „okruga“ koje su muslimani smatrali „svojim“ – što je barem prividno davalo „legitimitet“ ovom sasvim novom i do tada nepoznatom mehanizmu „narodnog odlučivanja“ specijalno skrojenom za ovu prigodu.

Druga okolnost, bila je potreba da se konstituira nova „bošnjačka“ nacija, tj. da se i službeno dotadašnja nacionalna odrednica „Musliman“ zamijeni novom „Bošnjak“ i najavi uvođenje novog „bošnjačkog“ jezika.

I treće, ne manje važno, na njemu se trebala razmotriti aktualna situacija u BiH, s obzirom na rat protiv hrvatskoga naroda i otimanje njegovih prostora – što je tada već bilo u tijeku.

Ono što se događalo na tom „Saboru“ teško je ukratko prepričati – da bi se dobio pravi dojam, mora se pogledati cijela snimka – ali evo nekoliko natuknica:

Na njemu je manifestirano jedinstvo „bošnjačkog“ naroda i njegove vjerske, političke i intelektualne elite, uz zamjetan i naglašen ratnički i patriotski naboj;
Istaknuto je kako „bošnjaci“ neće prihvatiti ni jedno rješenje koje za njih ne bude zadovoljavajuće – a zahtjevi su se svodili na to da im se mora omogućiti država koja ima sve uvjete za preživljavanje, da bude teritorijalno zaokružena i samoodrživa uz obvezan izlaz na Jadransko more, optimalne prirodne resurse itd.;
Jednodušno je izražena spremnost da se „neprijatelje B i H“ vojno porazi (prvo „ovaj slabiji“, tj, Hrvati – pa onda „onaj drugi jači“, tj. Srbi, kako reče jedan od vojnih zapovjednika Armije B i H s područja Konjica;

Etničko čišćenje - Zlatko Pinter

(Mudžahedin Kristofer Kaze pozira s odsječenim glavama vojnika RS)

Hrvatska i Hrvati iz BiH izjednačeni su s agresorom i zanemareno je sve ono što su do tada učinili u obrani prostora BiH;
Najavljeno je i to da BiH mora postati „rasadnik islama u Evropi“ i da se bi ne smijele dopustiti greške iz prošlosti koje je napravio islam („kao u Španiji, gdje više nema ni traga muslimanima...“ – kako reče poslanik s područja Trebinja);
„Bošnjaci“ su definirani kao jedina i najveća žrtva u ratu, s idelaiziranim pristupom o „nevinosti“ zasnovanom na čistim propagandnim floskulama, uz zanemarivanje svih groznih zločina što su ih počinili kako Armija B i H, tako i mudžahedini iz arapskih zemalja koji tada imaju bezrezervnu potporu Alije Izetbegovića i njegovog političkog vrha;
I na kraju, međunarodni mirovni sporazum (o ustanovljenju 3 nacionalne teritorijalne jedinice u okviru B i H) glatko je odbijen i time se velika većina poslanika izjasnila protiv mira i za nastavak rata

Posebno je zanimljivo slušati najave lokalnih zapovjednika Armije BiH, koji obećavaju skori prodor na Jadran i „oslobađanje zapadne Hercegovine, uključujući Grude i Široki Brijeg...“

Ova snimka – da ima ikakve pravde – bila bi jedan od ključnih dokaza na svakom međunarodnom sudu i nezaobilazni materijal pri svakoj analizi događaja u bosansko-hercegovačkom ratu, jer u cjelosti razotkriva pravo lice muslimana i njihove namjere.

Treba li nekoga možda podsjećati da je agresija na Bosnu i Hercegovinu započela napadom „JNA“ i četnika, odnosno, agresorskih (srpsko-crnogorskih snaga) na selo Ravno, 1. listopada 1991. godine?

(https://www.youtube.com/watch?v=0KhWToO0LYU)

A kako je na to reagirao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović?

„Ovo je djelo bezumnih ljudi koji ne mogu da se dogovore, koji neće da se dogovore, njihove motive ne znamo (...) Ja ovim proglašavam NEUTRALNOST Bosne i Hercegovine u ovom ratu (...) Zapamtite, OVO NIJE NAŠ RAT. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.“ (službena izjava Alije Izetbegovića „u svoje lično ime i u ime Predsjedništva BiH“ od 10.06.1992.

https://www.youtube.com/watch?v=xl7rIOH2Spk).

Alija Izetbegović, kako je vidljivo iz ove izjave iz lipnja 1992. godine, niti 9 mjeseci poslije agresije „JNA“ i četnika na područje države čiji je predsjednik bio, „nije znao“ (ili bolje rečeno nije htio znati!) što se u njoj događa (kasnije su muslimani za početak rata uzeli nadnevak 1. travnja 1992. – dan kad su srpske paravojne postrojbe izvršile pokolj njihovog stanovništva u Bijeljini, ali, eto, čak niti 2 i pol mjeseca poslije tog pokolja Alija još uvijek „ne zna što se događa“ i PROGLAŠAVA NEUTRALNOST!?).

Takvog „saveznika“ su imali Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republika Hrvatska u nametnutom ratu kojemu je bio cilj brisanje s tih prostora svega što nije srpsko. I s takvim se „saveznikom“ i „prijateljem“ trebalo oduprijeti uništenju i organizirati zajedničku obranu!?

Umjesto da se poput Hrvata, u stanju općeg rasula i potpunog nefunkcioniranja države od početka organiziraju za otpor agresoru, muslimani (zahvaljujući prije svega svojem vodstvu) otežu, oklijevaju, kalkuliraju i čekaju da se agresor smiluje i prestane s napadima, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem.

Čak što više, nakon što su potisnuti od Srba u istočnoj Bosni i Posavini, oni najprije u hrvatske enklave na području srednje Bosne šalju desetke tisuća svojih civila – izbjeglica, da bi se potom svom silinom obrušili na Hrvate otimajući im njihove domicilne prostore. U tom ratu bez milosti, situacija je posve jasna. U doslovnom smislu riječi, NEMA NITI JEDNE JEDINE MUSLIMANSKE ENKLAVE KOJA JE OPKOLJENA – SVE OD REDA U PITANJU SU HRVATSKA PODRUČJA – što je jasno vidljivo iz priloženog zemljovida i nepobitno utvrđeno i verificirano analizama kompetentnih svjetskih stručnjaka.

Etničko čišćenje - Zlatko Pinter

(Slika koja govori više od tisuću riječi; TKO JE KOGA NAPAO?)

Na gornjem zemljovidu, plavom bojom obilježena su autohtona hrvatska područja na kojima su se Hrvati brane i kako je vidljivo, nalaze se u potpunom okruženju muslimana; Zelena boja označava teritorije pod kontrolom muslimanskih snaga, i ta područja su u gotovo potpunom okruženju srpskih snaga (područja pod kontrolom Srba označena su crvenom bojom ).

Tko je tu bio agresor, a tko žrtva? Kako se mogu proglasiti agresorom oni koji su u potpunosti okruženi snagama neprijatelja i to na svojim domicilnim područjima gdje čine relativnu ili natpolovičnu većinu? Nisu li po toj logici i građani Sarajeva „napadali“ snage na okolnim brdima iznad grada a ne ovi njih?

Teza o „agresiji“ Hrvata na muslimanske prostore potječe iz iste kuhinje u kojoj je nastala propagandna floskula o „agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“.

Nisu li kroz cijelo vrijeme rata pogranični prostori Republike Hrvatske sustavno i bezdušno razarani s teritorija Bosne i Hercegovine?

Samo u Slavonskom Brodu ubijen je čitav jedan razred djece – njih 28 i to granatama koje su tijekom rata upućivane upravo otuda – s područja države Bosne i Hercegovine, dok je samo u Brodsko-posavskoj županiji tijekom rata ubijeno ukupno 182 civila.

Po međunarodnom pravu, svaka država koja je izložena agresiji i napadana topništvom s područja druge, može ući 50-60 kilometara u dubinu njezina teritorija, odnosno, toliko koliko je potrebno da se neutraliziraju oruđa s najvećim dometom. Dakle, i da nije bilo nikakvih sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno dvojice predsjednika dr Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića) o zajedničkoj obrani i vojnom djelovanju na području BiH, Hrvatska je imala pravo zaštititi se od tih napada koji su gotovo svakodnevno uzrokovali civilne žrtve u pograničnim područjima.

Treba li nekoga podsjećati koliko je Hrvatska učinila za obranu BiH?

Koliko je dostavila hrane, oružja, sanitetskog materijala, koliko desetina tisuća muslimanskih izbjeglica je primila i skrbila o njima – čak i u vrijeme dok su muški članovi njihovih obitelji napadali hrvatske prostore i ubijali naš narod u B i H – koliko stotina muslimanskih ranjenika je besplatno liječeno u hrvatskim bolnicama?
Tko će i kad platiti svu onu prolivenu krv naših bojovnika iz HVO-a, one živote izgubljene u ponovnom zauzimanju prostora što ih je Armija B i H prepustila srpskom agresoru dopustivši mu okupaciju 70% BiH? Gdje je „slavna“ Armija BiH bila do proljeća 1994. godine i prve zajedničke operacije HVO-a i Armije B i H na Cincaru? Naime, do ove suradnje došlo je tek poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma, jer su sve do tada Alija i njegovo vodstvo odbijali svaku suradnju s Hrvatskom i HVO-om zanoseći se stvaranjem islamske države na hrvatskim etničkim područjima.
Zanima li koga u Sarajevu (uključujući prije svega Bakira Izetbegovića i njegovu islamističku kamarilu okupljenu u sadašnju SDA) tko i kako je dijelio Bosnu i Hercegovinu, neka prije svega pročitaju zapisnike Predsjedništva BiH iz ratnog razdoblja, naročito onaj dio koji se odnosi na prijedloge Alije Izetbegovića dr Franji Tuđmanu da „pripoji zapadnu Hercegovinu i još neke krajeve s hrvatskom većinom“ Republici Hrvatskoj, a mogli bi pogledati i što isti taj Alija poduzima na podjeli BiH u tajnim pregovorima s Miloševićem i Karadžićem već u jesen 1992. godine (o čemu detaljno piše bivši vrhovni zapovjednik Armije BiH, Sefer Halilović u svojoj knjizi Lukava strategija (dostupno na: https://www.scribd.com/doc/85774605/Sefer-Halilovic-Lukava-Strategija).

Jedan od rijetkih bošnjačkih lidera koji je rekao makar djelomičnu istinu o ulozi Hrvata i Republike Hrvatske u ratu u B i H bio je nekadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić koji je u Zagrebu, 23. travnja 2010., nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a izjavio:

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“

(http://www.hazud.hr/genocid-presuda-u-haagu-pobjeda-pete-kolone/).

Bio je to i njegov sasvim jasan i nedvojben (posredan) odgovor na nebuloze predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića izrečene nekoliko dana prije u parlamentu BiH (s ciljem izjednačavanja krivnje srpskog agresora i hrvatskog državnog vrha i dr Tuđmana za agresiju na Bosnu i Hercegovinu).

Polazeći od zajedničkih interesa suzbijanja agresije i zaštite teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti dviju država, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u Zagrebu su 21. srpnja 1992. godine potpisali „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“. (Opširnije: http://www.dnevno.hr/kolumnisti/i-sporazum-tudman-izetbegovic-iz-srpnja-1992-potvrduje-besmislenost-teze-o-dogovorenom-ratu-68647#ixzz4NqNGoknE)

To nažalost, nije bio sporazum o cjelovitoj vojnoj suradnji, ali je omogućavao legalno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima susjedne države, što je, među ostalim bilo nužno i zbog činjenice da je Hrvatska tijekom cijeloga trajanja rata trpjela stalne topničke i raketne udare i napade zrakoplovstva s područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. U tim napadima teško su stradavali hrvatski gradovi i sela uz granicu s B i H, pogotovu Slavonski Brod, Županja, Rajevo Selo.

Svakako je zanimljivo podsjetiti kako je Alija Izetbegović opravdavao svoje izbjegavanje sklapanja cjelovitog sporazuma s Republikom Hrvatskom o zajedničkoj obrani od agresije. Naime, on je u izjavama za medije tvrdio da bi takav pristup „uznemirio srpski narod i doveo do daljnjih međunacionalnih sukoba“ – mada je najveći dio Bosne i Hercegovine već bio okupiran od srpskog agresora, mnogi gradovi i sela srušeni, deseci tisuća muslimana pobijeni, a stotine tisuća muslimana i Hrvata protjerano iz svojih domova, uz masovne zločine počinjene nad ova dva naroda.

I tek nakon što je srpski agresor osvojio preko 70% Bosne i Hercegovine (uz stalna nastojanja priključivanja tih područja Srbiji) Alija je ipak konačno, čak i po cijenu „uznemiravanja srpskog naroda“ spas odlučio potražiti u savezu s Republikom Hrvatskom i HVO i spasiti što se spasiti može, pa je tako tek 3 godine poslije došlo do zakašnjelog potpisivanja „Splitskog sporazuma“ o vojnoj suradnji s Republikom Hrvatskom na cijelom prostoru BiH.

Što bi se dogodilo u bihaćkoj enklavi da nije bilo oslobodilačke operacije HV, Oluja?
Ima li tko obraza negirati te bjelodane povijesne činjenice!?
I što je sporno oko Herceg Bosne?

Da nije bilo Herceg Bosne koju je hrvatski narod bio primoran silom prilika i uslijed ratnih okolnosti oformiti (kao privremenu administrativno-teritorijalnu tvorbu koja nije narušavala integritet B i H kao države), DANAS TAMO NE BI BILO HRVATA.

Bakiru u njegovom islamističkom vodstvu upravo to i smeta – činjenica da su Hrvati opstali i njegova patološka, perverzna potreba sotonizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske proizlazi iz toga.

Ako to nekomu u Sarajevu još uvijek nije jasno:

Bosna i Hercegovina može opstati samo i jedino kao zajednica tri potpuno i u svemu jednakopravna konstitutivna naroda – u protivnom slijedi raspad za koji Hrvati neće snositi odgovornost, ali će se itekako pobrinuti za sebe i svoje interese.

To trebaju znati Bakir i njemu slični.

Njihov islamski radikalizam i taktika stalnih prljavih propagandnih napada na susjede može završiti samo po onoj staroj narodnoj: Tko sije vjetar, žanje buru.

Izbor je na njima.

Ali, ako u Allaha vjeruju (a zaklinju se u njega) i imaju barem trunku časti i ljudskog poštenja, nek ne spominju više etničko čišćenje, jer narod u Bosni i Hercegovini se nagledao zvjerskih iživljavanja njihovih mudžahedina nad civilima i to takvih kakva nisu bila zabilježena ni u vrijeme najžešćih osmanlijskih osvajanja ovih područja.

...

Više o djelovanju mudžahedina u BiH i potpori Alije Izetbegovića i tadašnjeg muslimanskog vodstva ovim skupinama vidi na ovih nekoliko primjera:

http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)

https://www.youtube.com/watch?v=SmqJvcMDYA0

https://www.youtube.com/watch?v=kw0e6gsCskg

https://www.youtube.com/watch?v=meVQY6Ck10o

https://www.youtube.com/watch?v=oKKDYPo4oE8

https://www.youtube.com/watch?v=Ai1J3uK4P4A

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010927/temedana.htm)

A što je sve islamski radikalizam u stanju učiniti danas i što (nažalost) i čini diljem Europe i bliskog i srednjeg Istoka zadnjih godina, znamo jako dobro. U tom kontekstu, nikakva islamska radikalizacija, pa i ona u Federaciji BiH, ne može ostati izvan pozornosti europske i svjetske javnosti.

Sviđalo se to Bakiru Izetbegoviću, njegovom taboru i mentorima, ili ne...