Open menu

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

PRESS

KOMENTAR
"Zlatno doba socijalizma"
 'PRIJE JE BILO BOLJE' - BAJKA KOJA JE PRERASLA U MIT
 
Zlatko Pinter

 

 

PRESS: Komentar

 

 

Omiljena izreka bila je "Snađi se druže", a motivacija za obrazovanje "Uči sine da ne moraš raditi"

 

 

Nema dana a da ne čujemo – bilo putem medija, od prijatelja, susjeda, prolaznika na ulici i gdje sve već ne – kako je „nekad sve bilo bolje“. I traje to već nekih 20-ak godina unatrag.

 

Ta isprazna i stupidna fraza, olinjala floskula koja se uglavnom lakonski i bez razmišljanja izgovara poput mantre pa joj nikakvoga dokaza ne treba, dakako, nema nikakvoga pokrića, logike i rezona, ali toliko se odomaćila da već odavno nitko niti ne postavlja pitanje „KAD“ (odnosno, na koje se to razdoblje misli). Po nekom automatizmu, zdravo za gotovo se prihvaća kako se to „NEKAD“ odnosi upravo na razdoblje vladavine KPJ/SKJ  i bivšu Jugoslaviju (1945-1990.).

...

Da odmah odgovorimo na pitanje što je svrha ovakvih glupih parola kojima se mažu oči naivcima i onima koji ne razmišljaju svojom glavom.

Naravno, ne dokazati kako je PRIJE stvarno sve bilo bolje (jer to ne može nitko osim možda alkemičara i iluzionista titoističke provenijencije koji uporno grade potemkinova sela  zarad svojih vlastitih interesa ili frustracija), nego kako DANAS ne valja ništa.

Danas ništa ne valja. A prije je bilo sve krasno i bajno.

To je po prilici ta crno-bijela slika svijeta koja nam se nameće. I nju bez razmišljanja i nekritički prihvaćaju samo jako naivni ili priglupi ljudi.

 

 

"SOCIJALISTIČKI RAJ", "ZLATNO DOBA SOCIJALIZMA"

 

Pa da zavirimo nakratko u taj „socijalistički raj“, to „zlatno doba socijalizma“ i podsjetimo jugo-nostalgičare, frustrirane titoiste i prodavače magle kako nam je uistinu bilo?

Dokumentarni film Branka Lentića, „Zagreb bijeli grad“ snimljen je u našoj metropoli 1969. godine (dakle, u „zlatno doba socijalizma“) i na najbolji način kazuje kakav je standard građana tada bio i kako se živjelo u prljavom i zapuštenom Zagrebu prepunom blata, smeća i sirotinje.

Mislite li da je ovo pretjerivanje, izvolite ga pogledati (https://www.youtube.com/watch?v=FxJGt6uxmdI; film je 14. rujna 2015.  godine prikazan na HTV 3.) i malo bolje pogledati oko sebe kako Zagreb izgleda danas.

Majstor dokumentarnog filma Lentić, napravi je izuzetan film – dokument vremena koji je u svakom slučaju vrijedan pažnje. Zagrebačka sirotinja žali se na „drugove i drugarice“ (jugooficire, državne dužnosnike i pripadnike višeg sloja) koji s terasa i prozora svojih višekatnica na njihove udžerice bacaju otpad (konzerve, papir, povrće) i to se događa usred grada (današnja ulica Grada Vukovara – nekad Moskovska).

Zagreb je (izuzimajući užu gradsku jezgru) bio prljav, neuredan („jako zmazan“) i u tomu su svi građani koji su intervjuirani bili jednoglasni, gradski prijevoz funkcionira po redu vožnje „jedino kad sja sunce“ (kako reče jedna gospođa), iz zgrada ljudi izlaze i čekaju u redu za vodu na uličnim hidrantima (jer u veliki broj njih nije uveden vodovod), kanalizacije također nema u mnogim ulicama, ulice koje se popravljaju stoje godinama raskopane, grad je pun sirotinje i čak je i među uličnim čistačima jaka konkurencija...i oni plaćaju porez državi i moraju imati pismenu dozvolu za rad.

Kad se tako jadno živjelo u metropoli, kako li je tek bilo na periferiji i u provinciji – odnosno, u ostatku Hrvatske?

 

 

„Imali smo besplatno školstvo“ – LAŽ.

Roditelji su djeci kupovali knjige, nove ili polovne (ako su ih imali sreću pronaći na vrijeme), a plaćali su i sve drugo – od kuta (ili „radnih mantila“) koje su đaci nosili u školi, do pionirskih marama, ekskurzija (Jasenovac ili „stazama revolucije“ bile su obvezne destinacije unaprijed određene školskim programima i sukladno direktivama „odozgo“) i „Dečjih novina“ (izdanje Gornji Milanovac, Srbija) namijenjenih indoktrinaciji od malih nogu (sa stripovima „Mirka i Slavka“, „Boška Buhe“, „Sirogojna“ i drugih partizanskih „junaka“ dječjeg uzrasta koji su „slagali Švabe kao snoplje“ i „neustrašivo jurišali“ uz poklik „Smrt fašizmu“)...

 

 

Imali smo besplatno zdravstvo – LAŽ.

Sve su to „radni ljudi i građani“ itekako debelo plaćali preko poreza i razno-raznih „doprinosa“, samo što nisu znali kud njihova lova ide i nisu ništa smjeli pitati. Usput, osnovna zdravstvena zaštita temeljila se na aspirinu i jodu (penicilin samo ako i kad se mora), a jedne te iste igle za injekcije korištene su mjesecima – prokuhavalo ih se u običnoj vodi (u „sterilizatorima“) i koristilo tako dugo dok skroz-naskroz ne otupe. Uz to, pojave podmićivanja doktora bile su svakodnevna i uobičajena praksa – njima se nosilo sve što se moglo, od prasića, pilića i suhomesnatih prerađevina do novca, naročito kad je bila u pitanju neka teža operacija člana obitelji ili borba za bolnički krevet i to je bila „javna tajna“, odnosno, opće poznata stvar, tako da je „socijalistički trudbenik“ u konačnici itekako masno plaćao „besplatno zdravstvo“ u svome „socijalističkom raju“.

 

Kad god je komu od komunističkih moćnika palo napamet, uvodio se novi porez, bilo za „nerazvijene republike i pokrajine“ (u slučaju elementarnih nepogoda i sl.), a raju se gulilo i preko raznih „narodnih zajmova“ državi – koji, naravno, nikad nisu vraćani građanima. Lova je obično netragom nestajala.

Po kuloarima kružili su „antidržavni“ pamfleti, poput ovoga koji je pojašnjavao „dijalektiku jugoslavenskog socijalizma“:

Nitko ništa ne radi, a proizvodnja raste,

Proizvodnja raste, a nigdje ničeg nema,

Nigdje ničeg nema, a svi dobro žive,

Svi dobro žive, a svi su protiv,                           

Svi su protiv, a svi glasaju 'ZA'

 

Omiljena izreka bila je „snađi se druže“, motivacija za obrazovanje sadržana u paroli: „Uči sine, da ne moraš raditi“, kad je trebalo naći posao, najčešće se (kao i danas) pitalo: „Imaš li koga...?“, a otići u političku školu (pa još u Kumrovec) bilo je ravno jackpotu (jer to je jedino je to jamčilo izvjesnu budućnost) – dodatna otegotna okolnost za obične smrtnike sastojala se u tomu što su bili unaprijed eliminirani iz ove utrke, jer su dolazili u obzir samo „idejno svjesni“ omladinci i mladi partijski kadrovi.

Svaki istaknutiji član KPJ ili državni dužnosnik imao je vilu (ili barem vikendicu) na moru, u planini, odlazio je redovito na ljetovanje, u lov, oni na nižim razinama vozili su „fiće“, „tristaće“, „spačeke“ a crvena buržoazija u luksuznim automobilima. Povlaštena kasta je poput parazita živjela na račun sirotinje i nemilice trošila uživajući u svim mogućim privilegijama, dok je raja jedva sastavljala kraj s krajem. Preko 80% radnika (iz realnog sektora) živjelo je u bijedi, ali je zato partijska i državna birokracija, oni koji su imali sreće biti u policiji, vojsci ili službama vezanim za državu i Partiju, uživali sve blagodati „socijalističkog raja“.

Nije bilo ni jednog poduzeća koje nije imalo barem 30-40% zaposlenih više nego je trebalo. Osim onih koji su „krali bogu dane“ u tom „socijalističkom raju“ i pojavljivali se na poslu samo povremeno ili točnije, kad im se prohtije, na platnim listama i izmišljenim radnim mjestima „statirali“ su sportaši lokalnih klubova (nogomet, rukomet, košarka itd.), poneki atletičar, boksač, glumac, članovi obitelji i ljubavnice direktora i partijskih dužnosnika, a sve to izdašno se plaćalo, jer nisu to bile obične radničke plaće – kad firmi zapne, uskače država sa „sanacijom“. U stambeni fond izdvajali su svi (što se odbijalo od plaće pri samom obračunu), ali je stanove dobivala uglavnom povlaštena kasta (direktori, partijski kadrovi, državna birokracija, vojska, policija) malobrojni sretnici (iz redova radnika) nakon 20-30 godina rada, a ponekad i „socijalni slučajevi“ (tada najniži društveni sloj) s više djece, kako bi se dokazala „socijalna osjetljivost“ sustava.

Dakle, klasična kupovina „baze“ i socijalnog mira.

Do posla, akademskih titula i bilo kakvog društvenog položaja, jako teško se dolazilo bez Partije. Uz mito i korupciju, nepotizam je bio najrazvijenija devijacija sustava – ali to je vrijedilo samo za povlaštenu klasu, jer obični smrtnici nisu niti bili u prilici koristiti blagodati tog vida društvene deformacije. Moralno-politički podobni intelektualci dobivali su partijske magisterije i doktorate, čitava armija „društveno angažiranih“ (što je bio sinonim za moralno-političku podobnost) novinara, književnika, slikara, glazbenika, glumaca, redatelja, povjesničara, publicista, državnih cenzora i profesionalnih propagandista bila je upregnuta u partijski propagandni stroj i živjela na državnim jaslama, političari su investicije vukli u svoje lokalne sredine – često i one koje nisu imale nikakvoga ekonomskog opravdanja – samo kako bi ojačali vlastiti položaj, narod je bio izložen indoktrinaciji i pranju mozga, pod kontrolom je bilo sve: od javnog djelovanja svakog pojedinca, do pisane riječi, filma, kazališta, književnosti... Famozni Članak 133. KZ SFRJ sankcionirao je delikt mišljenja ili verbalni delikt (po uzoru na sovjetski model), javno mnijenje odgajao je Agitprop (partijska glasila, filmski „žurnali“, kontrolirana socijalistička literatura, publicistika i kultura, partijski mediji, partijsko školstvo – u partijskoj državi sve je bilo partijsko).

Klasično ispiranje mozga.

Svaka neprilagođenost sustavu, opozicijski stav ili neposluh oštro su kažnjavani, a „narodni neprijatelji“ su bili pod posebnom paskom i s njima se država obračunavala terorom i progonima – od osuda na dugogodišnje robije i tortura, do fizičkih likvidacija.

 

Ukratko, to je bila ta „sloboda“ koju smo uživali u „zlatno doba socijalizma“.

 

Sve to, uz ostale troškove koje je crvena buržoazije stvarala svojim hedonističkim životnim navikama i lagodnim životom na visokoj nozi, u konačnici je financirano inozemnim kreditima koji su nemilice podizani s 10, 15, 20 ili više godina odgode dospijeća i kad je to stiglo na naplatu uslijedio je kolaps sustava i države.

O krizi se raspravljalo na zatvorenim političkim forumima već početkom 70-ih godina, no, pravo stanje stvari krilo se i od naroda i od Tita sve do smrti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.

Jugoslavija tada još uvijek preživljava od doznaka iz inozemstva koje krajem 70-ih iznose oko 7 milijardi dolara (više nego cjelokupni izvoz) i turizma. Dakle, državu uzdržava „neprijateljska emigracija“ (u kojoj su najbrojnije „ustaše“) i „ustaška Hrvatska“ (kao republika s najrazvijenijim turizmom) koju se nemilice „muze“.

No, u drugoj polovici 70-ih dolazi do krize. Obveze po inozemnim kreditima koje rastrošna država nije u stanju servisirati pristižu sve češće. Nestaje nafte i naftnih derivata (uvodi se režim par-nepar u korištenju osobnih automobila), nestanci i restrikcije struje sve su češće (jer se dio te energije izvozi kao kompenzacija za uvoznu robu), javlja se problem grijanja i gradovima i domaćinstvima), deterdženata, kave, jestivog ulja i svih drugih proizvoda koji su se uvozili ili su se za njihovu proizvodnju koristile uvozne komponente. Čekalo se u redovima i za čokolade, banane, a uskoro su uvedeni i bonovi, tako da su obični građani (periodično) mogli dobiti samo propisanu i sasvim određenu količinu tih artikala. Povlaštenu klasu, to, naravno, nije doticalo. Za njih je moralo biti i oni su se do kraja ponašali jednako – bahato i rastrošno.

 

Jugoslavija je tada bila zadužena u 500 svjetskih banaka i nakon smrti Kardelja (1979.) i Tita (1981.), ona gubi povjerenje SAD-a i drugih zemalja koje postavljaju pitanje vraćanja dugova. Samo mjesec dana poslije smrti Tita savezna Vlada (SIV) devalvira dinar za 30% i od tada nadalje, devalvacije postaju dio svakodnevice, kao i inflacija. Iste 1981. godine formirana je tzv. Krajgerova komisija (po komunističkom čelniku Borisu Krajgeru) u kojoj je bilo oko 300 političara. Njezina je zadaća bila ispitati stanje u državi, snimiti stanje i predložiti rješenja, ali Komisija je samo konstatirala visoku inflaciju, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, veću potrošnju od ostvarenog dohotka…Svemoćna Partija nije dopustila dirati u sustav i poduzimati bilo kakve radikalne mjere, kako ne bi dovela u pitanje svoju poziciju.

Nije se znalo čak niti koliki stvarni dug ni komu je sve Jugoslavija dužna.

 

Milka Planinc (kao predsjednika SIV-a, tj, savezne Vlade) obznanila je 1983. Dugoročni program ekonomske stabilizacije i započela politiku „stezanja remena“, ali prekasno i uz velike otpore Srbije i drugih „nerazvijenih krajeva“ koji su do tada velikim dijelom živjeli na grbači Hrvatske, Slovenije i Vojvodine. Jugoslavija se tada zadužuje kratkoročnim zajmovima inozemnih povjerilaca i u tom financiranju sudjeluju MMF i konzorcij (od preko stotinu) svjetskih banaka, a u svrhu servisiranja otplata kamata (dok glavnica dugova ostaje netaknuta), ali sve je to kratkog daha i država doživljava ekonomski kolaps. Započinje se s tiskanjem novca – što izaziva galopirajuću inflaciju, rapidno raste broj nezaposlenih, poduzeća masovno propadaju, izvoz je sve manji – a za uvoz nema novca, stndard građana je sve niži...itd., itd, a među republikama sve veće tenzije oko preraspodjele dohotka i financiranja Federacije i „nerazvijenih“ republika i pokrajina.

 

Put u bankrot bio je neizbježan i on se dogodio čitavo desetljeće prije raspada Jugoslavije.

 

Danas se pričaju bajke o „socijalističkom čudu“ u Jugoslaviji, o nekim enormnim „stopama privrednog rasta“, ali nepobitna je činjenica da je ona u cijelom razdoblju svoga postojanja (1945-1990.) značajno zaostajala za svim zemljama s kojima se mogla usporediti među tadašnjim kapitalističkim državama u Europi (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a napredovala je samo u odnosu na zemlje istočnog lagera – i to zahvaljujući podizanju inozemnih kredita na račun budućih naraštaja (što je i bio jedan od glavnih generatora spomenute krize).

Dakle, svi oni koji su (još uvijek) zaneseni bajkama o tomu kako je u Jugi „bilo bolje“, nek se ostave najnovijih ajfona i interneta, presele u udžerice ili stanove bez vode, grijanja i kanalizacije, započnu koristiti poljske klozete, zaborave na kupaone, automobile i blagdansku rastrošnost i nek se (barem ponekad) sjete da su im roditelji, bake i djedovi obične bicikle kupovali na kredit (marke „Pretis“ ili „Rog“), svake druge ili treće godine jedva skucali djeci za sezonsku garderobu (obuća i odjeća se kupovala za 2-3 broja veća, jer se u tu svrhu nije moglo izdvajati za svaku sezonu, dok o kvaliteti i dizajnu iste ne treba trošiti riječi) itd., itd. Bilo je to i vrijeme kad je čak i takva banalna sitnica kao što je toalet papir bila luksuz – i za većinu žitelja „socijalističkog raja“ (izuzimajući povlaštenike sustava) nepoznanica.

 

„Socijalnu sigurnost“ o kojoj oni pričaju imali su i Albanci u vrijeme Enver Hoxhe – i k tomu nikad nikomu nisu bili dužni ni dolara – pa čisto sumnjam da bi itko od onih koji veličaju jugoslavenski „socijalistički raj“ pristao danas živjeti tim životom.

I da budemo potpuno jasni i po pitanju velike pljačke Hrvatske. Ona je započela pod dirigentskom palicom komunističkih moćnika u vrijeme „Markovićeve privatizacije“ (1989/90. godine), kad su se „drugovi“ (direktori firmi, partijski kadrovi i njihova bratija) već dočepali enormnog bogatstva prije izbijanja rata i uspostave nove vlasti.

Zato i danas „drmaju“ medijskom i javnom scenom u Hrvatskoj.

Filmove Branka Lentića iz tog vremena svakako je korisno pogledati i jako su dobra terapija za razbijanje iluzija koje siju naši prodavači magle... samo zato ne bi li dokazali da u današnjoj Hrvatskoj ne valja ništa i da Hrvati ne zaslužuju vlastitu državu.

 

Oni koji tako misle, nek slobodno potraže drugu i sretno im bilo. Sumnjam da će za njima ovdje itko liti suze.

 

komentar

 

 

Foto: 1. UCM

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 553 gostiju i nema članova online

A- A A+
Srbija će ove godine morati priznati Kosovo?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Nove objave

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com