PRESS
PRESS: Komentar
- nastavak
2. dio
Čitajući ogavne i bljutave šovinističke pamflete nabijene otrovnom mržnjom prema svemu što je hrvatsko poput Stankovićevog, čovjek ostane preneražen bešćutnošću prema stvarnim žrtvama koje se trivijaliziraju i izvrgavaju ruglu i pita se: postoje li ikakve granice, ograde ili kočnice u ovakvim bolesnim umovima? Zar je moguće da itko zdrave pameti širi takvu vrstu bolesne propagande i to (što je najgore u svemu), u ime „humanizma“ i „ljudskosti“, u ime „povijesne istine“ i da k tomu sve ostaje zapisano u knjigama, udžbenicima, enciklopedijama, predlošcima na temelju kojih se snimaju filmovi i služi kao inspiracija literatima, pjesnicima, glazbenicima, slikarima, redateljima kazališnih predstava!?
Da, moguće je. U jednom tako bolesnom društvu kao što je bila komunistička Jugoslavija to je bilo moguće. I čak poželjno, pa su autori takvih pamfleta slovili za „uvažene i ugledne društveno angažovane umjetnike i intelektualce“ i bili nedodirljiva kasta iza koje je stajao državni establishment sa svim svojim institucijama.
Čitava plejada opskurnih likova, bezličnih partijskih poslušnika i aparatčika bez morala, savjesti i osjećaja bilo kakve odgovornosti prema ljudima oko sebe i posljedicama što ih uzrokuje njihovo djelovanje, stavljala se bez ostatka u službu režima koji je destruirao i degradirao ljudsko biće, u isto vrijeme cinično izbacujući parolu: „Čovjek je naše najveće bogatstvo“.
Među ostalim ovo pokazuje i u kojoj su mjeri građani bili izloženi indoktrinaciji i ispiranju mozga, jer narativ što ga je nametala Komunistička partija Jugoslavije preko svog složenog mehanizma propagande, cenzure i kontrole svih segmenata društva, bilo je moguće proširiti samo u uvjetima totalitarizma, gdje se suptilnim metodama kreiranja poželjne ideološke svijesti ljudi dovode u takvo stanje duha da poput roblja slijede i usvajaju propisane obrasce, a da pritom ogromna većina njih gubi moć logičkog rasuđivanja i promišljanja.
Upravo ta činjenica, da je komunistički režim ubijao u svojim podanicima slobodu volje i sposobnost donošenja vlastitih zaključaka o svijetu koji ih okružuje ali i o sebi samima, usađujući im stav i mišljenje i stvarajući od njih neku vrstu „društvenih životinja“ koje su lišene temeljnih značajki onoga što ih čini smislenim ljudskim bićima, potvrda je o kakvom se nakaznom, monstruoznom sustavu radilo.
Tu leži odgovor na pitanje: Kako je moguće da su i najočitije konstrukcije i laži, koliko god fantastične i nerealne bile, od mnogih prihvaćane gotovo refleksno, po inerciji i krajnje nekritički kao jedina moguća i zauvijek data istina koju nema potrebe preispitivati i stavljati pod sumnju?
Nema većeg i dubljeg posrnuća od onoga kad ljudska jedinka izgubi moć prosuđivanja, promišljanja, kritike, samokritike i donošenja vlastitog suda.
No, upravo je to bio „materijal“ od kojega se stvarala „nova klasa“, „novi socijalistički naraštaj“, „novi tip socijalističkog čovjeka“, vojska onih uz čiju pomoć i potporu je Partija trebala uspostaviti svoju potpunu i vječnu dominaciju: nad imovinom, životima, sviješću i slobodnom voljom roblja čija je jedina svrha bila služiti i slušati.
Kako je Zaim nadmašio Živomira
I upravo kad čovjek pomisli da nema ničega goreg od netom pročitanog štiva Živomira Stankovića, pojavi se još maštovitiji i (očito) duševno još bolesniji autor koji ga demantira.
Primjer drugi
Knjiga Zaima Topčića, Ljudolovka Jasenovac (Sarajevo 1985., izd. NIŠRO Oslobođenje, biblioteka Feniks) vjerojatno predstavlja raritet i ogledni je primjer upravo te bolesne i destruktivne šovinističke svijesti.
U nastojanju da (valjda) nadmaši i samoga Vuka Draškovića i njegov otrovnom mržnjom prožeti (i namjenski pisani) „literarni“ uradak Nož, nesretni Zaim (je li slučajno baš musliman autor ovakvog pamfleta?), mentori i urednička ekipa potrudili su se da knjigu javnosti predstave kao djelo u kojemu su “svi glavni i epizodni likovi autentični (…) Bitni događaji, problemi i konflikti su također istiniti”... pa nije čudno da je u bivšoj SFRJ knjiga ovjenčana mnogim “antifašističkim” državnim nagradama.
Opus bolesnika Zaima Topčića
Jedno od zlatnih pravila komunističke propagande bilo je da se za najprljavije poslove vrbuju pripadnici onih nacija protiv kojih su te akcije uperene. Tako se na najbolji način skrivaju pravi ciljevi i namjere. Istina je također, da u svakom narodu na svijetu (u većoj ili manjoj mjeri) ima onih koji se (iz raznih razloga) pristaju staviti u službu bilo koga, a protiv interesa naroda kojemu pripadaju – bilo da su na to natjerani ucjenom ili na kakav drugi nasilan način ili je riječ o nesretnicima kojima su materijalna korist ili pozicija u društvu iznad i ispred svega, pa sve do onih moralnih jadnika i duhovnih degenerika čija se mržnja prema vlastitim korijenima i narodu kojemu (biološki) pripadaju očituje u autošovinizmu kao izrazu teških unutarnjih frustracija čiji uzroci ostaju nepoznati i mogu se tražiti jedino u sferi psihoanalize ličnosti.
Pa da za trenutak vidimo (ako je to uopće moguće s racionalnog stanovišta spoznati) do koje granice – na pojavnoj razini – seže destrukcija ljudske svijesti (i podsvijesti) kod „antifašiste“ Zaima Topčića.
Na jednom mjestu on među ostalim likovima opisuje i jednog katoličkog svećenika, koji gledajući što sve ustaše rade u Jasenovcu sa svojim žrtvama razmišlja:
„Da lani nisam blagoslovio da mogu do mile volje piti krv zaklanih bandita, vjerojatno se ne bi toliko ostrvili da sada mogu jesti i ljudsko meso.”
„Imaginacija“ kojom se „čitaju misli“ omraženog „katoličkog popa“ koji poput Sotone „blagosilja kanibalizam“ i uz to još na perverzan način u svemu tomu uživa (čime se u drastičnom obliku naglašava neposredna i duboka psihološka veza između sadističkih zločina ustaških zločinaca, vjere i Katoličke crkve) bitno doprinosi općem dojmu koji treba čitatelju dočarati opskurnu atmosferu pakla koji je ovladao logorom, a Topčićeve bolesne izmišljotine učiniti uvjerljivijim.
Na drugom mjestu, stavljajući naglasak na gurmanske navike „ustaških ljudoždera“, autor za ustaše u Jasenovcu tvrdi:
„Jesu, oni, naravno, u masama kuhali masnije leševe novopridošlih.“
Opisujući navodnu gozbu uoči katoličkog Božića u Jasenovcu, Z. Topčić se trudi dočarati atmosferu u kojoj se ustaše-kanibali goste ljudskim mesom (i to tako sugestivno, baš kao da je u tim trenucima i sam sjedio s njima za trpezom):
“Krv navire u obraze, kakvo li je, od čega je to neobično meso…Premda je mlado kopile, jopet je vraški žilavo, majku mu banditsku! Al’ more se sasvim lipo kad se dobro prožvače!”
Ustaše ne samo da nisu (kako nam slikovito nastoji opisati domišljati Zaim) mogli obuzdati kanibalske porive u odnosu na Srbe i pripadnike drugih nacionalnosti, nego su na isti način postupali (uz opskurne pošalice koje su pratile ove njihove „gozbe“) i u slučajevima kad su na „meniju” bili njihovi sunarodnjaci – Hrvati, pod uvjetom da su komunisti (... „Iako je dalmatinski ilegalac-komunist baš lijepo pečen i pomalo bljutavo-slatkast”, .... „da je pečeni jadnik Splićanin i pravi Hrvat” itd., itd.). (http://corretone.blog.hr/2007/10/1623469427; stranica posjećena 05.07.2010.godine)
Ustaše nisu, dakle samo „klali, komadali, razbijali lubanje maljevima, gušili plinom, spaljivali u krematorijima, čerečili, silovali, živim ljudima sjekli meso i solili, vadili oči, rezali uši, jezike, noge, ruke, prste, spolovila, parali utrobe, vadili djecu iz majki i nabijali ih na bajunete, razbijali dječje lubanje o zidove, kuhali ljude u kotlovima, bacali u jame, pravili od žrtava sapun, zakopavali žive žrtve u zemlju, pili ljudsku krv“ itd., itd., nego su (s posebnim uživanjem) čak i jeli meso žrtava!
I to, da užas bude veći (a efekt na čitatelje snažniji), nisu pekli i jeli samo Srbe, nego čak i svoje sunarodnjake – ali samo pod uvjetom... da su bili ideološki neprijatelji, odnosno, komunisti!
Što reći nakon ovoga?
Takve fantazmagorične prizore ne možemo naći nigdje u literaturi – ni u Danteovom Paklu, u Cvjetovima zla Charlesa Baudelairea... jezovitim pričama Edgar Allana Poea...čak ni u filmovima o Draculi...jednom riječju sa stanovišta strave i užasa ovo je nenadmašno (i nezabilježeno). Toga nema ni u najrealističnijim opisima nacističkih logora.
Sekvence nekih sličnih epizoda kanibalizma srećemo u sjećanjima onih koji opisivali vrijeme Staljina u godinama prije Drugoga svjetskog rata kada su u SSSR-u (u gradovima, selima ili gulazima to bili primorani činiti od gladi izludjeli ljudi ili dok čitamo grozomorne priče o pojavama kanibalizma za „Velike gladi“ u Kini kada je od 1958 do 1961. godine zbog nedostatka hrane umrlo oko 36 milijuna ljudi!), ali ovo što opisuju komunistički propagandisti nadmašuje sve to, jer, zaboga, ustaše nisu bili gladni, oni su imali svega u izobilju – pa ipak su (iz čiste obijesti, sadizma i uživanja) jeli ljudsko meso!?
„Dokumentaristika“ iz devetog kruga jugoslavenskog pakla nadilazi sve do tada viđeno i zorno potvrđuje kakva je moralna trulež (uz odsustvo svih etičkih normi) vladala u tom neljudskom sustavu koji se umotavao u floskule o „svijetloj budućnosti“, „besklasnom društvu“, „socijalnoj pravdi i jednakosti“ i „humanizmu“.
- nastavlja se -
Foto: DPCM
Autor: Zlatko Pinter
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
