Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
 
PRESS

Piše: Zlatko Pinter

Moglo bi se reći da je (u suvremenom smislu riječi) tradicija etničkog čišćenja kod Srba stara nešto više od dva stoljeća
Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti u Europi! (2. dio)

 
Velika Srbija
 

 

PRESS

 

 

 

- nastavak

 

 "Ako ostanete u mojoj riječi,

uistinu, moji ste učenici,

upoznat ćete istinu

i istina će vas osloboditi"

 (Ivan 8.31-32)

 

 Kako ne bi bilo dileme oko toga što su glavni pokretači velikosrpske genocidne ideologije i što se sve doista događalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća u Srbiji, dužna se pozornost mora posvetiti onomu što su o tim pojavama govorili pametni i znameniti Srbi, demokrati, koji su, nažalost, današnjim naraštajima gotovo nepoznati, jer ih se od strane srpske nacionalističke intelektualne elite, historiografije i medija marginalizira i prešućuje iako su mnogi od njih tvorci vrijednih filozofskih i publicističkih djela.

 

 

Srpski demokrati o nacizmu i njegovim korijenima u vlastitom narodu

Jedan od takvih svijetlih primjera je humanist, demokrat i filantrop, profesor i filozof Radomir Konstantinović (1928-2011.). Mnogi ga smatraju guruom Druge Srbije (pokreta srbijanskih intelektualaca koji su, koliko god malobrojni bili, nastojali pružiti otpor srpskom naci-fašizmu i ekstremizmu početkom 90-ih godina).

U svome kapitalnom djelu Filosofija palanke (Beograd, 1969.), on korijene srpskog nacizma nalazi u skučenom palanačkom duhu, plemenskoj svijesti, malograđanskom mentalitetu i samoizolaciji vlastite nacije koja je mentalno omeđena mitskim obrascima i on tu pojavu definira ovako:

"Srpski nacizam nije 'import' iz nemačkog nacionalsocijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke..."; "Svaka apsolutizacija svakog mita – pa i kosovskog mita – vodi netrpeljivom nacionalizmu pa i krajnjoj njegovoj konsekvenciji, nacizmu".

(Vidi: https://sr.wikiquote.org/wiki/Radomir_Konstantinović#O_srpskom_nacizmu; također: http://www.e-novine.com/drustvo/52433-srpskom-nacizmu.html stranica posjećena 15.4.2018.)

 

Prema mišljenju autora ovih redaka, riječ je, dakle, o izvornom, originalnom srpskom nacizmu koji nije preslika onog njemačkog, nego autohtoni i mnogo stariji sociološki fenomen.

Spomenuta knjiga od pojavljivanja spada među najznačajnije, ali i najmanje čitane, a njezin autor jedna je od najomraženijih osoba među srpskim "patriotama" i "nacionalno svesnim" intelektualcima. Nije ni čudo, jer u pitanju je blistav i pronicljiv um koji je znalački secirao jedno od najbolnijih pitanja srpskog društva, a svoje zaključke iznio jasno, koncizno i bez ikakvih ograda i uvijanja, što u Srbiji nije bilo prihvaćeno sa simpatijama - kako te 1969. godine, tako i danas, pola stoljeća kasnije.

Veliki književnik Mirko Kovač (kojega mnogi uspoređuju s Ivom Andrićem), također nije dvojio oko definiranja srpskog nacizma kao zloćudne pojave i produkta "palanačkog duha" (o kojemu je govorio i pisao profesor Konstantinović). Iz Beograda u kojemu je proveo najveći dio života, protjeran je od Šešeljevih ekstremista, ali je nastavio boriti se za istinu o svemu što se događalo u Srbiji. Oštro se suprotstavljao logici "rulje" i "svjetine", izvorima srpskog nacizma i ratnom ludilu koje je tamo vladalo. U svojim je brojnim člancima i esejima upozoravao, analizirao stanje tog duha i britkim jezikom koji ne ostavlja prostora nikakvim nedoumicama osuđivao destrukciju i manipuliranje masama. I te je eseje potom objedinio u knjigu Elita gora od rulje (Zagreb, 2009.) koja predstavlja neku vrstu njegove oporuke.

Evo samo dva citata iz kojih su jasno vidljivi stavovi ovog književnika i humanista koji je u jednoj izjavi za medije rekao kako planira napisati esej o srpskom nacizmu, očito smatrajući da je ono što se događalo u vrijeme Slobodana Miloševića najbliže toj zloćudnoj pojavi.

Prvi citat odnosi se na atmosferu u Srbiji početkom 90-ih godina XX stoljeća, a drugi na "Oca nacije" Dobricu Ćosića i njegovo pogubno naslijeđe.

"(...) Čak su mi šešeljevci razbili glavu fotografskim aparatom… Prijetnje i fizička nasrtanja nisu razlog što sam otišao, već prije jedna opća atmosfera, koja je tako gadna, da se više nije mogla 'svariti'. Nije samo riječ o tim facama iz kulture i politike, već i jednom bolesnom društvu u cjelini (...) izbilo je odnekud mnogo zločinaca, pogotovu među pjesnicima, među dječjim piscima i humoristima. Rajko Nogo je pored ostalog i dječji pjesnik, Bećković i Crnčević su humoristi itd… Ali, molim Vas, kad u Srpskom parlamentu poslanici javno govore da Hrvate treba ubijati 'kao kerove uz tarabu', da im treba zarđalim žlicama vaditi oči, kad se tamo čitaju imena 'izdajnička', a sve to ona tupoglava rulja u parlamentu odobrava, onda mi nemojte reći da to nisu liste 'Z' (Kovač ovdje aludira na četnički znak koji je korišten u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ćirilično slovo 'Z', što je značilo: "zaklati" - a četničke vođe koristili su ga kao šifrirane upute ili naredbe kada je trebalo primijeniti likvidacije te vrste – op. Z.P.), da to nije uživanje u Zločinu, veličanje Zla, pripremanje Zlodjela'."

(Večernji list, Zagreb, 09.05.1992., str. 13.; istaknuo: Z.P.)

 

"Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaluđeno, sada bi, nakon toliko nesreća koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto učiniti s Dobricom Ćosićem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti račune Dobrici Ćosiću za obmane i ćorsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz časne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa čak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu."

(Mirko Kovač, Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije – Dvorski pisac na Galebu; tekst objavljen 28.04.2009.; izvor: https://pescanik.net/dobrica-cosic-kobni-otac-nacije/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.11.2014.)

 

U kasnovečernjim satima 2. siječnja 2013. godine, Prvi program HTV-a, prikazao je reprizu emisije Drugi format (iz 2010. godine), čija je tema bila dodjele književne nagrade "Kiklop" ovom književniku za životno djelo, a  koju je primio 9. prosinca 2012. godine. Kovač se u toj emisiji među ostalim osvrnuo i na dane provedene u Beogradu, pa i na one ružne događaje pred rat, ali i komentirao (s distance od gotovo dva desetljeća) naci-fašističku euforiju koja je tih godina vladala Srbijom.

Možda naizgled zvuči paradoksalno, ali činjenica je da se jedna od teza što ju je iznio, u dlaku poklapa s onim što je zastupao Slobodan Milošević na ročištu MKSJ u Den Haagu, u svome prvom obraćanju Sudskom vijeću nakon pročitane optužnice.

Kovač iznosi istinu od koje mnogi i danas bježe, iako je zapisana u službenim dokumentima, posve jasna, logična i vrlo lako provjerljiva:

"Milošević nije slučajno došao na to mjesto, niti se sam postavio tamo…njega je izabrala većina naroda…"

Bogdan Bogdanović, arhitekt, filozof i demokrat, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih beogradskih intelektualaca, od početka se protivio ludilu čije je rađanje promatrao, na jedini način kako je to mogao činiti: izgovorenom i pisanom riječju.

Govorio je i pisao kako se srami što se u ime njegovog naroda čine najstrašniji zločini i ubijaju gradovi, podsjećao sunarodnjake da će Srbi desetljećima nakon ovih ratova nositi sramotni biljeg barbara i zločinaca, uspoređivao je velikosrpsku politiku i ratna osvajanja s njemačkim nacizmom. I svaka njegova riječ izazivala je među Srbima masovno ogorčenje i revolt, jer velika većina ili nije bila svjesna onoga što se događalo oko njih, ili to nisu sebi htjeli priznati.

Nakon što je skupina srpskih naci-fašista predvođena zastupnikom u srbijanskoj Narodnoj skupštini, poznatim ratnim huškačem i rasistom Milanom Paroškim u glavnom francuskom gradu priredila izložbu pod nazivom "Vukovar 1991 – genocid nad srpskom kulturnom baštinom" sa slikama do temelja razorenog hrvatskog grada, prikazujući Srbe kao žrtve, Bogdanović je to ovako komentirao:

"Pravili su izložbu u Parizu. Zamislite tu perverziju, umetničkom fotografijom pokazati grad Vukovar, grad koji ste razorili. Čoveka hvata užas..." Vidi:http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%HYPERLINK"http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf" "http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf".pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.3.2018.)

 

Univerzitetska profesorica Mirjana Miočinović napustila je beogradski Fakultet dramskih umetnosti na kojemu je radila, protestirajući tako protiv ratnog ludila koje je bilo na djelu u Srbiji. Učinila je to u vrijeme opsade Vukovara, napisavši (7.10.1991. godine) pismo dekanu Fakulteta u kojemu pojašnjava svoje razloge odlaska iz ove ustanove:

"Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom domovinom, sa divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim su okvirima nastale i one duhovne vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okolnostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao načina da se svemu tome usprotivi."

(Vidi: http://zokstersomething.com/tag/mirjana-miocinovic; tekst novinarke Snežane Čongradin pod naslovom Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo, objavljen 13.05.2011.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

 

Njezin vapaj nije imao odjeka među kolegama s Univerziteta, koji su ili već odavno bili uključeni u ratno-huškačku kampanju ili su se pravili kao da se ne događa ništa neobično, a bio je popriličan broj i onih koji su likovali zbog takvog razvoja događaja.

U svojoj knjizi Nemoć očiglednog (izdanje: Beogradski krug, Beograd, 1997.), profesorica Miočinović osvrnula se i na ovu vrstu bešćutnog konformizma i izostanka ljudske empatije u vremenima koja su mnogim ljudima donosila stradanja i patnje:

"Svako ko gleda svoja posla mora bar ponekad da se oseti kao neko koga su pozvali na gozbu u vreme kuge." (str. 15.)

Na str. 23., otvoreno secira stvarnost tih ratnih godina:

"Auschwitz i Vukovar su u podjednakoj meri simboli bezumlja i destrukcije, koji su posledica iracionalnog i naopake racionalnosti. (...) Ali, ne mogu da ne priznam da su Armija i Srbi taj prljavi posao obavljali dajući svemu privid pravednog rata, izigravajući heroje i zaštitnike srpskog naroda."

Prenoseći svoj zapis iz ljeta 1992. godine, prof. Miočinović na str. 67. iste knjige piše:

"Da bez opasnih konsekvencija kažemo, na primer, kako je gebelsovska figura i jedan od bogova rata ne samo Milorad Vučelić, već je to i uvaženi Matija Bećković; da je maroder ne samo jedan Brana Crnčević, već da su to i gospodin Rašković i njemu slični; da je kriminalna, rasistička pojava ne samo jedan Vojislav Šešelj, već da su to u prvom redu Radovan Karadžić i cela njegova svita, i da ne smemo dopustiti da se jednoga dana Srbija pretvori u Argentinu u kojoj će naći zaklon i osobe poput nekadašnjih profesora Nikole Koljevića, Voja Maksimovića, Alekse Buhe i dr., jer su oni isto što i Karadžić - ratni zločinci; da tvorac optimalnog nacionalnog programa, koji je doveo do sveopšte katastrofe, nije Slobodan Milošević, već Memorandum SANU, čija je nacionalna megalomanija samo indukovana u jednu komunističku svest koja i inače nema smisla za nijanse i kojoj je po definiciji strana tolerancija; kao i to da se u jednom svetu bez vere i Crkva znala ponašati mimo zakona i vere."

 

Gotovo proročki zvuče ove riječi zapisane 1992. godine, s obzirom na to da su u Srbiji tijekom i nakon rata doista svoje utočište pronašli brojni zločinci, pa i oni s područja ne samo Srbije, nego i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to najgori – masovne ubojice i glavni krivci za etničko čišćenje i genocid.

Upravo u vrijeme dok u Bosni i Hercegovini traje krvoproliće i na djelu su masovni zločini nad Hrvatima i muslimanima, poznati srpski fašist i rasist ("aristokratskog" držanja i manira), Dragoš Kalajić ponosno izjavljuje kako je gledajući Sarajevo u plamenu ushićen i sretan otvorio bocu šampanjca da to proslavi uz komentar: "Sarajevo se puši i gori, jer sa muslimanima je moguce biti jedino u ratu ili primirju". Profesorica Mirjana Miočinović oglasila se tim povodom pismom u istim novinama u kojima je objavljena ova izjava Kalajića:

"Zbog ovih neronovskih sklonosti moga sunarodnjaka (avaj!) ja se u svoje ime, jer ništa osim toga nemam, izvinjavam svima onima koje je ova izjava morala surovo da pogodi i molim ih za oproštaj." (str. 53.)

(Za citirane dijelove knjige prof. Miočinović, vidi tekst Gozba u vremenu kuge, magazin Dani, Sarajevo, br.81.; internet izdanje; http://www.bhdani.com/arhiva/HYPERLINK "http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm"81HYPERLINK "http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm"/tekstHYPERLINK "http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm"481HYPERLINK "http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm".htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

 

Ovdje navedeni citati samo su mali djelić onoga što su izgovorili ili napisali neki od brojnih srpskih intelektualaca, časnih ljudi koji se nisu mirili s ekstremizmom u vlastitom narodu i pokušavali pružiti otpor tom zlu, ali sasvim dovoljno da se dobije još jedna potvrda ne samo da je među Srbima bilo takvih, nego i posvjedoči istina o svemu što se događalo - istina koju mnogi danas pokušavaju potisnuti, sakriti, relativizirati ili izokrenuti.

Na kraju, red je podsjetiti kako se projekt etničkog čišćenja i genocida odvijao na terenu, u konkretnim situacijama, nakon što su Srbija, Crna Gora i "JNA" s brojnim paravojnim formacijama, "teritorijalcima", "specijalcima", četnicima i dobrovoljcima i u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u Hrvatskoj i BiH izvršile agresiju na područja koja se planiralo uključiti u buduću "Veliku Srbiju".

No, prije toga mora se progovoriti ponešto i o genezi srpskih osvajanja praćenih genocidom i etničkim čišćenjem povijest, kako bi se dobio bolji uvid u kontinuitet ekstremne velikosrpske ideologije o kojoj je ovdje riječ.

- sadržaj se nastavlja -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

 

Genocid i etničko čišćenje na djelu

 Moglo bi se reći da je (u suvremenom smislu riječi) tradicija etničkog čišćenja kod Srba stara nešto više od dva stoljeća.

Naime, u vrijeme "Prvog srpskog ustanka", kad je Karađorđeva vojska (uz pomoć jednog uhode, Cincara) upala u Beograd (30. studenoga 1806.godine), započelo je krvavo klanje Turaka, Cincara, Židova, Roma, islamiziranih Srba i svih drugih stanovnika koji su se zatekli tamo, budući da su odreda smatrani sredstvom turske okupacije.

Konstantin N. Nenadović (službeni biograf  vođe "ustanka" Đorđa Petrovića – Karađorđa), opisujući ono što je uslijedilo poslije upada srpskih ustanika u grad kaže:

 "... Ogorčeni Srbi i poslije toga, klali su Turke, gdje god su koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku ..."

(Vidi:  Mirko Grmek i drugi, Etničko čišćenje - dokumenti o jednoj ideologiji, Zagreb, 1993., str.17. ; istaknuo: Z.P.)

Ovo postupanje bilo je ozakonjeno godinu ranije, kad je (1805.godine) u Smederevu ustanovljen "Praviteljstvujušči sovjet serbski" (neka vrsta srpske revolucionarne "skupštine" ili vladinog vijeća), koji se odredio u prilog odmazde i etničkog čišćenja, prihvaćajući te metode kao sastavnicu službene srpske politike.

1812. Maretić, u svome djelu Geschichchte der Eriegnisse in Serbian in den Jahren 1804-1812 (Povijest događaja u Srbiji u godinama 1804-1812.), Osterreichische Militarische Zeitschrift 1, 4, 5-6, 1821., navodi jedno izvješće koje je u to vrijeme izradila obavještajna služba austrijske vojske. U dokumentu koji opisuje iste događaje iz Beograda (1806.), među ostalim piše i ovo:

" (...) Osveta Srba još nije bila zadovoljena: odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu, i samo s teškom mukom, nekolicini prvaka ljudskih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo. Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet; ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe".

(Isto, str. 18.; istaknuo: Z.P.)

Bilo je, kako se vidi i među Srbima onih koji su držali do činjenica i povijesne istine.

Priznanje Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu (1878.) dalo je zamaha srpskim vladajućim krugovima čiji su apetiti neprestano rasli, a na svojoj su strani imali i javno mnijenje, pa je režim najprije krenuo u ponovno osvajanje onih zemalja koje su Srbi napuštali od bitke na rijeci Marici (rujna 1371. godine) nadalje.

Od 1904. do 1908. godine trajala je tzv. Četnička akcija u Makedoniji (gerilski rat Srbije protiv Bugarske i Grčke) s ciljem pripajanja ove pokrajine srpskom državnom području. Uz srpsku vojsku, glavni akteri etničkog čišćenja i masovnih zločina genocida bili su četnici (komite) kao najradikalniji nositelji ekstremne velikosrpske ideje.

Općenito se smatra kako oni (četnici ili komite) od 1903. godine nadalje postaju sredstvo teritorijalne ekspanzije vladajućih (buržoaskih) krugova – i to je razdoblje kad ovaj pokret napušta do tada (relativno) pozitivnu oslobodilačku tradiciju iz vremena protu-turskih ratova i stavlja se u službu velikosrpske državne osvajačke ideologije. Kako bi se ta agresija opravdala, u Srbiji je 1880-ih godina skovan izraz "Stara Srbija" kao odrednica za zemlje izvan srpskog matičnog prostora (Sandžak, Kosovo, Makedonija) koje se svojatalo na temelju srednjovjekovnih osvajanja iz vremena Nemanjića.

Četnici (komite) otpremljeni su u Makedoniju po naputku službenih beogradskih vlasti upravo zbog obavljanja prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja – dakle, onoga što zbog međunarodnog ugleda Srbije nije bilo podesno za regularne vojne trupe.

Bio je to prvi genocid na tlu Europe u XX stoljeću koji je ostao zabilježen i u domaćim (srpskim), albanskim izvorima, ali i u dokumentima međunarodnih organizacija i zaklada.

U Srbiji je javno mnijenje gotovo u cjelini podleglo ratnoj euforiji. Jedino su socijaldemokrati Dimitrija Tucovića dizali svoj glas protiv ovog barbarstva koje je (kako su sami govorili) nadilazilo čak i sve ono što su u prošlosti činili Turci.

Evo što o tomu kaže jedan izvor iz tog vremena:

"Elementi skupljeni s koca i konopca i odaslati u Makedoniju, umesto da su postali prava zaštita, inače ljuto ucveljenog naroda, postali su za tamošnje stanovništvo strah i trepet. Grozote muhamedanskih dželata zaboravile su se pored grozota, kojih su tvorci makedonski 'revolucionari'. Ono što nisu ni Turci bili sposobni da izvode, to izvode makedonski 'revolucionari'. Najodvratnije ucenjivanje, ubijanje, masakriranje na zverski način mirnih i nevinih stanovnika Makedonije od strane 'revolucionara' postala je obična pojava. Ti gladni 'revolucionari', koji nisu ništa drugo do slepe sluge buržoazije zainteresovanih zemalja, a naročito balkanskih državica, idu još i dalje. Oni ne beže u tiranisanju makedonskog stanovništva ni od jednog najodvratnijeg sredstva.

Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje."

(Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. marta 1905; pripremio Damjan Pavlica; preuzeto iz: http://www.e-novine.com/stav/HYPERLINK "http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html" "http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html"-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 15.4.2018.)

Nakon što su Turci poraženi i natjerani na povlačenje s Balkana, Srbi sanjaju o tomu da njihovu hegemoniju zamijene svojom i puni zanosa kreću u brutalni rat za teritorije. Njihova propaganda tvrdi kako su upravo oni "srušili tursko carstvo" i na tomu se zasniva srpsko "pravo" na zemlje koje su cilj agresije.

Daljnja osvajanja (sa zatiranjem čitavih sela, pokrštavanjima civila, teškim razaranjima naselja i gradova, silovanjima, pljačkom, paljevinom i okrutnim zvjerstvima) u vrijeme Balkanskih ratova – naročito na području Kosova i Albanije (1912/13. godine), kao i okupacija sjeverne Albanije (1913/20. godine), a što su zajednički provodili srpska i crnogorska vojska uz pomoć četnika, masovni zločini nad Crnogorcima (1919. godine – prigodom nasilnog "ujedinjenja" Srbije i Crne Gore), zločini etničkog čišćenja i masovnih klanja u Drugom svjetskom ratu i slična nedjela počinjena u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, samo potvrđuju kontinuitet provođenja velikosrpskog projekta kojega se ni danas pretežiti dio političke, intelektualne i vjerske elite ali i (što je naročito porazno) srpske javnosti ne odriče.

Srpsko-crnogorska je vojska 1912-1913. godine uz pomoć svojih četnika osvojila Drač i Skadar i izašla na Jadransko more.

Međunarodna Carnegi-ejeva komisija (zadužena za praćenje stanja na ovoj fronti) navela je kako je u osvajačkom pohodu na Albaniju ubijeno 120.000 Albanaca. Članovi komisije zaključili su u svome Izvješću o uzrocima Balkanskih ratova i ratnim zločinima (objavljeno 1914. godine u Washingtonu) kako su ovi ratovi bili inspirirani megalomanskim težnjama "stvaranja 'Velike Grčke', 'Velike Bugarske' i 'Velike Srbije'", navodeći da su "spaljivanje sela i egzodus poraženog stanovništva bile normalne i tradicionalne pojave u svim balkanskim ratovima i ustancima", te da su to mogle spriječiti samo naredbe vlada iz Beograda, Atene i Sofije – što se, nažalost, nije dogodilo.

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Izveštaj_međunarodne_komisije_o_Balkanskim_ratovima; Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.12.2018.)

 

Isto nam potvrđuju i mnogi drugi izvori:

"Za vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913., izraz 'čišćenje' se isključivo koristio za opisivanje srpskog metoda sticanja teritorije. U sjevernoj Albaniji, srpski i crnogorski borci su pretvarali cijela sela u krematorije, gdje su žene, djeca i onemoćali spaljivani živi. Njihovu brutalnost je živo u svakoj izjavi prikazivala svjedok M. Edith Durham, britanska ratna dopisnica i bolničarka koja je liječila crnogorske vojnike. Durhamova je izvjestila da Crnogorci i Srbi rutinski masakriraju albanske, turske i bosanske muslimanske civile, a posebno je uočila njihovu praksu odsjecanja noseva i gornjih usana sa još uvijek živih žrtava."

(Izvor: Durham M. Edit, The Struggle of Scutari, London, 1914., Edward Arnold, str.271.; Kennan George F., The Other Balkan Wars, 1913., str.38-39.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat-propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.30-31.; istaknuo: Z.P.)

 

U nastavku Philip J. Cohen (na str.31.) piše:

"Durhamova je dalje opisala kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, jednostavno radi lične zabave. Slijedeća epizoda se dešavala u selu Arzi od 1912. do 1913. godine: 'Kada su prolazili kroz selo u novembru, Srbi su samo razoružali narod koji nije pružao otpor. Ali, kada su se vojnici vratili u aprilu, zabavljali su se krvarenjem bespomoćnih žrtava do smrti. (Seljani su posvjedočili): 'Ne brzo kao što radite sa ovcama, već sporo. Načinili bi mali rez na ručnim zglobovima i laktovima i na vratovima, tako da bi im trebalo duže vremena za umiranje'. Neke žene su sa groznom i slikovitom pantomimom, opisivale vrste sjekotina i kako su Srbi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove poslijednje trzaje...'"

(Autor kao izvor navodi: Durham M. Edith, isto, str.236-239.)

 

Protiv ovih zvjerstava svoj su glas bezuspješno dizali rijetki srpski humanisti i demokrati poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića (srpskog oficira koji je i sam sudjelovao u pohodu na Albaniju i kao očevidac u svome Ratnom dnevniku ostavio dragocjena svjedočanstva o tomu). Zgrožen okrutnošću vlastite vojske i njihovih pomagača – komita (četnika), Novaković kaže:

"Može se pomisliti šta sve mogu počiniti ljudi koji su otvoreno izjavljivali, stupajući u komitske čete, da idu da se napljačkaju. Čovek se zgrozi kad sluša iz usta tih ljudi kako gotovo ravnodušno pričaju o klanju ljudi."

(Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/HYPERLINK "http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html" "http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html"-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.7.2018.)

 

Za četnike je govorio kako "oni vide samo novac i nož" i žalio što odgovorni ne žele poduzeti ništa u sprječavanju tih strašnih zločina koji će teško osramotiti cijeli srpski narod.

Tucović je u svojoj knjizi O Albaniji (1914.), protestirajući protiv osvajačke i zločinačke politike vlastite države istu osudio i vapio za pomoć albanskom narodu izvrgnutom genocidu zbog čega je proglašen "srpskim izrodom" i ta anatema (u Srbiji i "srpskim zemljama" zapadno od Drine) nije do danas skinuta s njegovog imena. I (kako kaže Miroslav Krleža u svojih Deset krvavih godina), dok je Tucovićeva knjiga "skupljala prašinu po izlozima beogradskih knjižara, brutalni pohod srpske vojske i četnika nastavljao se dalje"....

O istim temama pisao je i Lav Davidovič Trocki (kasnije osnivač Crvene armije i boljševičkog Politbiroa) u svojim analitičkim tekstovima objavljivanim u ruskim listovima (Kievskaia Mysl i drugi). On opisuje nepismenu i zaostalu Srbiju, njezine beskrupulozne političare, vojne zapovjednike i bankare, ali i divljačko postupanje srpske vojske i četnika s civilima na zauzetim područjima gdje su za sobom ostavljali hrpe leševa i spaljenu zemlju očišćenu od domicilnog stanovništva. Mnogi od njegovih članaka objavljeni su u knjizi: Les guerres balkaniques 1912-1913 (izd. Science marxiste, Paris, 2002.)

Kraljevina Srbija je 1918. godine "bratsku" Crnu Goru silom natjerala na "ujedinjenje", uz strašne zločine koje su nad crnogorskim narodom počinili srpska vojska i četnici – na krajnje surov i brutalan način, tako da su u kućama čak spaljivali žive obitelji (žene i djecu) onih koji su pružali otpor i protivili se državnom savezu sa Srbijom. O ovim užasnim zločinima desetljećima se šutjelo, ali ostala su brojna svjedočanstva, pa čak i pjesme što ih je crnogorski narod ispjevao opisujući zvjerstva srpskih zločinaca i patnje žrtava i tako čuvajući istinu o ovim događajima.

(Vidi: https://portalanalitika.me/clanak/320870/masovni-zlocini-nad-crnogorcima-1919-1925; stranica posjećena 17.5.2019.)

U nepunih 15 godina (od 1904. do kraja Prvoga svjetskog rata), Srbija je počinila strašne i masovne zločine genocida i etničkog čišćenja na području Makedonije, Sandžaka, Kosova, Crne Gore i sjeverne Albanije (gdje su se njezine trupe zadržale do 1920. godine).

Zašto su ideologije fašizma i nacizma pale u Srbiji na plodno tlo

 Imperijalna svijest i težnja ka osvajanju doprinijele su tomu da su godinama prije Drugoga svjetskog rata u monarhističkim (pa i širim intelektualnim) krugovima u Srbiji ideje nacizma i fašizma bile široko prihvaćene, a Hitler obožavan kao "genije".

Kako je već naprijed rečeno, ove su ideologije (nacizam i velikosrpstvo) po svojim temeljnim odrednicama vrlo bliske, pa je to bila neka vrsta prirodne simbioze. Osim toga, srpski kvislinzi su vjerovali da će vezujući se uz Hitlera kao moćnog saveznika i služeći mu, u okviru Trećeg Reicha i njegovog budućeg nacističkog carstva ostvariti san o "Velikoj Srbiji" i biti dio "novog poretka".

Iz zapisa Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca i intimusa vođe srpskih fašista Dimitrija Ljotića), ali i iz ponašanja tadašnjih patrijarha srpskih Varnave Rosića i Gavrila Dožića kao i velike većine drugih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, bjelodano je da su se oni u cijelosti i bez ostatka svrstali uz "velikog sina nemačkog naroda" i "genija", kao što je to bio slučaj i s vodećim srpskim intelektualcima monarhističkog opredjeljenja okupljenim oko Miloša Crnjanskog i Svetislava Stefanovića koji su od 1934. nadalje preko svoga časopisa Ideje ("Časopis za književnost, politička i društvena pitanja") propagirali čisti rasizam i to u onoj izvornoj, ogoljenoj formi.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y; predavanje  dr. Olivere Milosavljević, "Tri lica jednog pisca"; stranica posjećena 6.6.2019.)

 

Crnjanski je bio vlasnik lista i glavni urednik, a osim Stefanovića u njemu su surađivali: Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Todor Manojlović, Stanislav Vinaver, Aleksandar Belić. Ugašen je nakon godinu dana (izašla su ukupno 32 broja), ali je iz njegovog sadržaja i koncepcije posve jasno kakav je pogled na svijet zagovarao. U brojnim žustrim polemikama o arijskoj rasi Svetislav Stefanović se isticao u prihvaćanju Hitlerovog stava o rasnom pitanju. Ideje su prepune tekstova u kojima se veliča rasizam i dokazuje premoć "arijske rase" nad drugima – samo što se u povlaštene narode ubrajaju i Srbi (pri čemu se potpuno ignorira činjenica da su Hitler i nacisti sve Slavene svrstavali u nižu rasu).

Slavni srpski pisac (Crnjanski) izvještavao je iz španjolskog građanskog rata za beogradski list Vreme (kao režimski novinar) i to iz stožera fašista generala Franca. Veličao je fašizam i nacizam, obožavao Hitlera i Mussolinija, divio se "blistavoj snazi njihove vojske i oružja" i hvalio svoji susretom s Hitlerom (koji ga je "obgrlio i dvaput poljubio" - uz pohvale na "istinitom izvješćivanju"). U to vrijeme, nacizam i fašizam bile su ideje vodilje ne samo Crnjanskog nego i kompletne crkvene i intelektualne elite (uz časne izuzetke), a Zapad omražena "kolonijalna buržoazija koja je 'okrljaštila Nemačku i oduzela joj kolonije koje joj pripadaju'".

Već 1. lipnja 1939. godine namjesnik tadašnje Kraljevine Jugoslavije knez Pavle Karađorđević sa suprugom Olgom odlazi u Berlin u posjet Adolfu Hitleru (na njegov poziv) i tamo ga dočekuje veličanstveni vojni defile kojemu je nazočan i tadašnji veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, književnik Ivo Andrić.

Knez Pavle nije bilo pristaša nacizma niti je podržavao velikosrpske naciste u Srbiji, što je vidljivo iz njegovog oštrog protivljenja radikalima i Milanu Stojadinoviću, ali u želji da Jugoslaviju poštedi razaranja, popušta pritisku Hitlera i 25. ožujka 1941. godine potpisuje pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu – koji je uz izravnu pomoć britanskih tajnih službi srušen dva dana poslije. Hitler je, međutim, pronašao saveznike u onoj većini crkvene, intelektualne, političke i vojne elite koja je opčinjena "novim poretkom" sanjala o obnovi "Dušanovog Carstva" u okviru njegovog Reicha i na razvalinama tadašnje Europe.

U Srbiji su rasni zakoni uvedeni već u rujnu 1940. godine - sedam mjeseci prije napada na Beograd i ona je po svemu bila privjesak Sila osovine i vjerno im služila kroz cijeli rat; to je razlogom izostanka bilo kakvog otpora okupaciji pune 3 godine (od jeseni 1941. do jeseni 1944. godine). Dodatne motive naklonosti Hitleru i Mussoliniju treba tražiti u naslijeđenoj sklonosti monarhizmu i militarizaciji srpskog društva, ali i u oštrom protivljenju boljševicima u Rusiji koji su shvaćani kao opasnost za srpski narod i njegove interese. Jedna od zanimljivosti jeste da je kroz cijelo vrijeme rata u Beogradu djelovao Konzulat NDH sa svojim službenim predstavnicima (časnicima) i svim ustaškim znamenjima koja su tada bila u uporabi, te da u 3 godine njegova rada nije bilo ni jednog jedinog ozbiljnijeg incidenta uperenog protiv Konzulata. Ovo je utoliko zanimljivije, uzmu li se u obzir tvrdnje srpske propagande o "masovnom pomoru Srba" i "genocidu" što su ga nad ovim narodom počinile ustaše u NDH. Arhivi Konzulata NDH svjedoče kako su Srbi povremeno pjevali uvredljive pjesme na račun Pavelića, ali i Tita - jer su ih smatrali jednako opasnim za svoje interese.

Široko rasprostranjena potpora crkvenih, građanskih i intelektualnih krugova u Srbiji naci-fašističkoj okupaciji dolazi do izražaja već u kolovozu 1941. godine, kad u Beogradu 546 uglednika (među kojima 4 episkopa SPC i veliki broj crkvenih dužnosnika nižeg ranga) potpisuje "Apel srpskom narodu" tražeći punu pokornost i suradnju građana s novim gospodarima Srbije i osuđujući "razbojničke bande" koje im pružaju otpor. Među potpisnicima ovog Apela bio je i kasniji komunistički propagandist i tvorac pamfleta Magnum crimen, Viktor Novak koji se poslije rata stavio u službu Agitpropa kako bi oprao grijehe iz prošlosti. Novak je svoj pamflet napisao po direktivi KPJ, kako bi optužio Hrvate i Katoličku crkvu u Hrvatskoj za "genocid", te ujedno opravdao montirani proces protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca. Zloćudna propagandna konstrukcija sadržana u ovoj konstrukciji rađenoj na temelju krivotvorina postala je "biblija" komunističkih i velikosrpskih historiografa iz koje njihovi sljedbenici i danas izvlače "dokazni materijal" za svoje bolesne rasističke teze i teorije.

Ni jedna zemlja u Europi nije imala toliko kvislinških pokreta kao Srbija – počevši od brojnih četničkih formacija od kojih su najznačajnije bile tzv. JVuO (četnici Draže Mihailovića), četnici Koste Pećanca, popa Momčila Đujića, Đure Bižića, Dobrosava Jevđevića, Jezdimira Dangića, Save Božića, Radivoja Kerovića, popa Sergija Urukala (itd.) preko Ljotićevog fašističkog "Zbora", Nedićeve Srpske državne straže (popunjavana je legaliziranim četnicima Draže Mihailovića, četnicima Koste Pećanca, žandarima i u manjem dijelu mobiliziranim građanima), Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Žandarmerije, do Srpske specijalne policije i Ruskog zaštitnog korpusa.

Brojne skupine četnika, počevši od onih u Crnoj Gori do Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vodile su politiku suradnje sa svim stranama u sukobu (Nijemcima, Talijanima, ustašama, komunistima, bugarskim fašistima) ovisno o trenutačnim okolnostima i stanju na terenu, a vjeran sluga okupatoru bio je i Draža Mihailović sa svojim Ravnogorskim četničkim pokretom.

Ono što je bilo zajedničko svim srpskim kvislinškim formacijama, jeste oslonac na Sile osovine i borba za uspostavu "Velike Srbije" ili "SveSrbije" (kako je tu buduću tvorevinu koja je trebala nastati prema sporazumu s Pavelićem o razgraničenju između Srbije i NDH i planskim preseljenjem stanovništva zvao predsjednik kvislinške srpske vlade Milan Nedić). Zajednički naziv za sve srpske kvislinške formacije koje su bile pod ingerencijom Nedićeve vlade bio je "Srpska oružana sila" ili "Srpska državna sila".

Rezultati ovog služenja Hitleru bili su očiti, pa je Beograd postao prvi veći grad u Europi očišćen od Židova (Judenfrei) već kolovoza 1942. godine, s brojnim logorima za istrebljenje i vlašću koja je slijepo služila okupatoru uništavajući i vlastiti narod. Iz Berlina, Srbija je zbog tako promptnog "rješenja židovskog pitanja" dobila posebnu pohvalu. Od 33.000 Židova (koliko ih je u Srbiji bilo prije rata) preživjelo je samo 5.000 i to je činjenica koju srpska historiografija i danas pomno krije.

Borba koju su četnici i druge kvislinške formacije vodili za "Veliku Srbiju" (koristeći ratnu pomutnju kao pogodan ambijent za obračun s Hrvatima, muslimanima i drugim ne-srpskim narodima), sastojala se u etničkom čišćenju velikih područja NDH, poglavito u istočnom i zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Samo u Podrinju poklano je na desetke tisuća muslimana i Hrvata, a masovni zločini nad njima vršeni su i u južnoj Lici i zapadnoj Bosni počevši već od srpnja 1941. godine (kad su te zločine započeli skupa komunisti, srpski žandari i četnici kao začetak opsežnih i sinkroniziranih operacija protiv uspostave NDH – što je i bio glavni cilj tobožnjeg "antifašističkog ustanka").

Četnici nisu štedjeli niti vlastite sunarodnjake u Srbiji ako nisu bili uz njih i takve su surovo lišavali života ne štedeći ni djecu, žene, starce (pokolji u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.).

Kad je u pitanju "nacionalni cilj", sva sredstva su bila dopuštena, pa i masovna ubijanja pripadnika vlastite nacije i po tomu je srpski ekstremni kvislinški pokret (sastavljen od četnika, nedićevaca, ljotićevaca, Srpske specijalne policije i drugih postrojbi) bio sasvim specifičan i poseban, jer takve zločine nad svojim sunarodnjacima nije činila ni jedna druga strana u sukobu.

 

Ratna propaganda kao oslonac agresiji i operacijama genocida i etničkog čišćenja

 Velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prethodila je faza psihološko-propagandnog rata - koji je uz terorizam, subverzivna djelovanja i sve druge prokušane metode specijalnog rata bio jedno od glavnih oruđa za postizanje ciljeva.

Buduće žrtve je trebalo obeshrabriti i zastrašiti kako se ne bi branile, u Hrvatsku i BiH unijeti nemir i na tim područjima izazvati krizna žarišta, a vlastiti narod homogenizirati i "napumpati" potrebnom količinom mržnje kako bi on bio spreman ostvariti ono što su u svojim kabinetima zacrtali velikosrpski ideolozi (akademici SANU, intelektualci, crkvena i politička elita).

Naravno, temelj te kampanje bili su dirigirani mediji koji su u cijelosti bili stavljeni u službu režima i ratne propagande.

Evo što o tomu kaže jedan srbijanski izvor:

"Da li je 'govor mržnje' u medijima u Srbij i tokom oružanih sukoba na prostoru Jugoslavije devedesetih godina predstavljao samo neistinito, ostrašćeno i neobjektivno izveštavanje koje se moglo smatrati više ili manje 'uobičajenom' reakcijom na ratne zločine i događaje koji prate svaki oružani sukob ili se, pak, može govoriti, u pravnom smislu, o aktivnostima koje su u sebi sadržavale elemente teških krivičnih dela pozivanja ili podsticanja na ratne zločine? Ova krupna dilema o kojoj su mnogi novinari, sociolozi i etičari, u Srbiji i izvan nje, već izrekli mnoga mišljenja i mnoge reči osude nije, ipak, u dovoljnoj meri osvetljena iz (krivično) pravne optike."

 (Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; str. 10.; istaknuo: Z.P.)

 

Citirani izvor (knjiga - REČI I NEDELA Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991–1992 ; AUTORI Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; Beograd, 2011.) kako je vidljivo, obrađuje samo jednim dijelom srpsku ratnu propagandu vođenu tijekom 1991/92. godine i svakako predstavlja dragocjeno gradivo kako za buduće istraživače tih događanja, tako i u smislu podsjećanja na sve ono što se događalo tih olovnih godina, a u svemu postoji i odgojna komponenta, jer današnje naraštaje koji žive na području Balkana i jugoistočne Europe treba podsjetiti što sve može riječ koja uistinu može biti ubojitija od svih oruđa i oružja - onda kad se zlorabi i kad medijsko izvješćivanje postane ratni poligon, a novinari, reporteri i urednici se pretvore u huškače i izravne poticatelje na zločin.

Medijska propaganda u Srbiji započela je svoje zloćudno djelovanje desetak godina prije događaja opisanih u spomenutoj knjizi, točnije, u vrijeme demonstracija albanskih studenata i intelektualaca na Kosovu (ožujka 1981. godine) i što je vrijeme dalje odmicalo postajala je sve agresivnija. Najprije su na meti bili Albanci (koje se nazivalo "separatistima", "teroristima", "kontrarevolucionarima", "zločincima") i u prve 3-4 godine mediji koji su je vodili činili su to pod egidom "odbrane" Jugoslavije, Tita, Partije i "tekovina NOB-a", ali već tamo negdje od polovice 1985. godine i pogotovu nakon dolaska Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS, oni skreću posve na nacionalistički kolosijek i postaju rasadnikom otrovne mržnje, šovinizma i huškanja.

Pored Albanaca, s razvojem krize na području SFRJ pojavljuju se i novi "neprijatelji srpstva" prema kojima je kampanja uperena i to su ponajprije Hrvati, Slovenci, a nešto kasnije i bosansko-hercegovački muslimani. Mržnje koja danonoćno kulja iz medija nisu pošteđene ni nacionalne manjine u samoj Srbiji (prije svih Hrvati, potom i drugi: Mađari, Nijemci, Slovaci, Romi, Bugari, Rumunji, Muslimani itd.) koje se uglavnom promatra kao faktor "destabilizacije" i narušavanja homogenosti srpske nacije.

Propagandni rat dobiva sve zloćudnije oblike, pa se od prvotnog cilja "borbe za očuvanje Jugoslavije" on polako prenosi na polje zagovaranja najprije "jedinstvene" a potom i "Velike" Srbije, uz naglašenu komponentu "ugroženosti" Srba (svih i svugdje).

Već 1982. godine, u "Apelu za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu", propagandni stožer SPC lansira tezu o "kontinuiranom genocidu koji se provodi nad srpskim narodom" i traži od tijela vlasti SFRJ i Srbije radikalne poteze kako bi se to "sprečilo".

Ovaj sindrom "ugroženosti" Srba i tvrdnje o genocidu pretvaraju se vremenom u pravu šovinističku histeriju, a meta te propagande postaju osim Albanaca i Hrvati.

Srpska je nacionalistička elita od smrti Tita (1980. godine) ustrajavala je na tvrdnjama o štetnosti komunizma po srpske interese, rušeći karizmu bivšeg doživotnog predsjednika i nespornog autoriteta u SFRJ i njegove Partije, ali je u isto vrijeme prihvatila sve obrasce specijalnog rata što ga je taj režim usavršio i vodio, a mnoge njegove aspekte je čak i radikalizirala do neslućenih razmjera. Najveći nacionalisti iz tog kruga (Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Antonije Isaković, Vladimir Dedijer i drugi) svi su odreda izašli ispod Brozovog šinjela i uglavnom mu vjerno služili, sve dok komunistički sustav nije doživio slom. Tada najednom postaju "ljuti" oponenti sustava i predvodnici "kritičke inteligencije" koja predvodi sve brojniji i agresivniji sloj nacionalista okupljenih u "građansku desnicu".

Već 1988/89. godine oštrica mržnje okreće se prema sjeverozapadu (Sloveniji, Hrvatskoj i BiH) s ciljem destabilizacije prilika u ovom republikama, što je upotpunjeno raznim provokacijama koje prate bespoštednu medijsku kampanju. Hrvati se žigošu kao glavni krivci za sve nedaće i stradanja Srba, ustrajava se na starim tezama o njihovoj "urođenoj genocidnosti" i cijeli se hrvatski narod kolektivno optužuje za "genocid i pogrom nad Srbima u prošlosti" (uz oslonac na razdoblje NDH, Jasenovac, Jadovno i ostale mitove), ali se u cilju pripreme agresije sve češće spominju i "nove klanice, jame i stratišta", koji im se tobože "spremaju po treći put u ovom veku" i to "od istih neprijatelja".

Uoči rata (1989/90. godine) propaganda eskalira i postaje sve zloćudnija.

Hrvate se naziva "ustašama", dr. Franju Tuđmana "poglavnikom", izmišljaju se fantastične i opskurne bajke o "progonu Srba u novoj NDH", dakako, bez ikakvih dokaza, imena navodnih žrtava itd. Beograd i Srbija angažiraju sve svoje resurse i šalju u buduću "krajinu" (među Srbe u Hrvatskoj) svoje emisare, TV ekipe, fotoreportere, novinare koji konstruiraju iracionalne priče, a značajnu ulogu u svemu igraju i KOS "JNA" i SDB Srbije.

I dok Srbi u "krajini" prave masovne mitinge, naoružavaju se i ruše balvane preko pruga i cesta, podižu barikade i izoliraju sela u kojima žive Hrvati, na njihovim se TV postajama vrte "dokumentarci o pokoljima nad Srbim u Drugom svetskom ratu". Te "dokumentarne" snimke s tko zna čijim žrtvama, zauzimaju središnja mjesta u informativnim i "specijalnim" emisijama, a cilj je daljnje podgrijavanje i rasplamsavanje mržnje prema "genocidnom narodu" koji "oštri noževe i sprema nove pokolje", prema "genocidnoj rasi koju treba istrebiti" (jer je "stalna opasnost za srpski narod"). I taj diskurs uzima maha u svim segmentima političkog, kulturnog i društvenog života (od tribina i mitinga preko historiografije, publicistike i novinstva, do TV i radio emisija, kazališnih predstava, literature, feljtonistike, filmske produkcije).

Poseban vid bolesne šovinističke propagande predstavlja i jedan posve novi i nikad do tada viđen projekt "nošenja moštiju srpskih svetaca i vladara" (po vasceloj zemlji Srbiji, Vojvodini, Kosovu, te "srpskim krajevima BiH".

Isključivi cilj ovih masovnih nekrofilskih parada na kojima se okupljaju deseci tisuća srpskih "vernika" je rasplamsavanje iracionalne mržnje prema "genocidnim nacijama", u prvom redu Hrvatima (mada toga nisu pošteđeni ni Muslimani, Mađari i drugi). Tako se "vojsku mrtvih" koristi za širenje zle krvi među živima i pripremi za krvava osvajanja (koja su uslijedila 3 godine poslije).

Oslonac ovog segmenta propagande je kosovski mit kao najtraumatičnija točka srpske nacionalne povijesti, pa se na Vidovdan (28. lipnja) 1988. godine u sklopu priprema za obilježavanje 600-obljetnice "kosovskog boja", iz beogradske Saborne crkve ispraćaju na put mošti kosovskog mučenika i sveca, "Cara Lazara".

Mada je Sveti arhijerejski sabor SPC još 30. svibnja 1954. godine donio odluku o prenošenju njegovih zemnih ostataka u Ravanicu (na Kosovu), iz nepoznatih razloga na to se čekalo više od 34 godine. I mora se priznati da srpski propagandisti bolji trenutak nisu mogli odabrati, jer javnost je trebalo na vrijeme početi zagrijavati, kako bi spremna dočekala okrugli jubilej - 600 godina od "bitke nad bitkama", "srpske epopeje" bez premca, žrtveničkog, osvetničkog, "junačkog" i gubitničkog mita koji predstavlja stožernu odrednicu srpske "mučeničke" povijesti i pokreće na akciju a sve u ime trajno "ugroženog srpstva" i njegove "obrane".

U povodu ovog događaja oko kojega se podigla neviđena medijska prašina i zavladala sveopća euforija (jer, "svjati car Lazar vraća se konačno u svoju zadužbinu"), vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović (nećak mnogo poznatijeg, đavoljeg vladike, fašista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog – op. Z.P.) uputio je "krštenome narodu svome" poslanicu u kojoj među ostalim kaže:

"Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima."

(Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001., str. 21.; istaknuo: Z.P.)

 

Dakle, ako tko nije znao, "ustaški zločinci" su "pobili milione i milione Srba" u vrijeme Drugoga svjetskog rata!? Za ovakve tvrdnje malo je reći da su produkt bolesnih mozgova, jer to su perverzije nad perverzijama kakve se rijetko sreću.

Zemni ostaci nesretnoga Lazara Hrebeljanovića (uz nezapamćenu medijsku halabuku i u atmosferi mitinga koja je mobilizirala narod na masovna okupljanja) euforično su nošeni po Vojvodini, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu više od godinu dana (od 28. lipnja 1988., do 9. rujna  1989. godine), dok konačno nisu položeni na odredištu.

Kroničari ovih događanja zabilježili su da su tom prigodom mošti boravile u: Vrdniku (Srijem), Ozrenu (kod Tuzle), Tronoši, Loznici, Petkovici, Osečini, Valjevu, manastirima Ćelije i Lelić, Topoli, Lazarevcu, Kragujevcu, Bogovađi, Žiči, Ljubostinji, Novoj Pavlici, Studenici, Gračanici, Prištini, Prokuplju, Kuršumliji i Nišu. Pri tomu su u više navrata izlagane u manastirima Žiči, Ljubostinji, Studenici, Gračanici, manastiru Gornjak i crkvi Lazarica (u Kruševcu), gdje su na počasnom odru stajale više od mjesec dana i potom su konačno prenesene na odredište, u manastir Ravanicu kod Ćuprije, gdje je održana posebna svečanost u nazočnosti desetaka tisuća ljudi.

Gdje god je ćivot s moštima prolazio ili bio izložen, slijevala se rijeka naroda koja se u svečanom mimohodu (ali i u zamjetnoj nacionalnoj euforiji) okupljala i klanjala uz suze, dok su crkveni poglavari držali gorljive "besede" i podsjećali puk na "mučeništvo" kneza Lazara, njegove vojske i predaka koji su ih svojom žrtvom obvezali, zadužili i zakleli da budu dostojni Srbije koja je "prije šest vekova izabrala carstvo nebesko", ali i na njihov dug prema "precima i istoriji", na što ih obvezuje "kosovski zavet", a to je osveta.

Naravno, zanimljiva je okolnost, da ćivot s Lazarevim moštima nije u manastir koji je bio njegova zadužbina položen 28. lipnja (na 600-obljetnicu "kosovskog boja" – što bi bilo logično, a i simbolički prihvatljivije), nego je njegovo "putešestvije" iz razloga postizanja što boljeg učinka na mase produženo za više od dva mjeseca. I na kraju, sve skupa nije moglo proći bez dodatne ujdurme, a do nje je došlo kad je u javnost doprla glasina da su u vrijeme dok su bile izložene na Kosovu, "mošti" kneza Lazara oskvrnute (od strane "albanskih separatista") - kasnije na vidjelo izlazi kako je u pitanju lažna vijest.

Za ovakve opskurne javne seanse nalik na poganske rituale iz prvih stoljeća (uz televizijske kamere, novinare i medijsku halabuku) nije postojao nikakav racionalni razlog i jedina svrha svega bila je propaganda. Iza tih tobožnjih "vjerskih obreda" krila se nedostojna, sotonska "rabota" širenja mržnje prema drugima i homogenizacije vlastite nacije koju su crkveni "oci" provodili drsko i bezobzirno, budeći duhove prošlosti i što je najgore, potpuno svjesni strašnih učinaka koje će to imati - zbog čega su sve i činili, planski, smišljeno i sustavno.

Evo što o tim opskurnim seansama kaže francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

"...Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpli energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela... Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: 'tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija'.

(Vjesnik od 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca objavljen kao komentar povodom objavljivanja i distribuiranja političkog pamfleta nazvanog  "Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj").

Mrtve za propagandni rat protiv živih učestalo koristi i srpski patrijarh Pavle. I što je naročito užasavajuće, on to pakira u "humanističku" i "hrišćansku" poruku. Evo kako:

"Dan uoči otvaranja redovnog zasedanja Sabora održanog od 9. do 24. maja 1991. godine članovi Sabora su u Jasenovcu služili svetu liturgiju. Tom prilikom patrijarh Pavle je rekao da Sabor liturgijsko-molitvenim obeležavanjem 50. godišnjice stradanja Srpske crkve i naroda ne želi da podstiče zlu krv niti osvetu, nego da se sagledavanjem istine o zlu izbavi od novih zala. U Hrvatskoj, međutim, ove komemoracije nisu shvaćene kao što je želeo patrijarh Pavle, nego kao otvaranje starih rana i pravljenje optužnice hrvatskom narodu. Inače, početkom 90-ih godina kolektivnu odgovornost Hrvata pominjali su mnogi iz SPC. Ali su zato krajem 90-ih upravo srpski episkopi bili najveći protivnici kolektivne odgovornosti i zagovornici teze da za svaki zločin treba da odgovara pojedinac (onda kad se postavilo pitanje odgovornost Srba u Hrvatskoj za masovna zlodjela što su ih počinili u ratu – op. Z.P.)

Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže:

'Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima - i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.' Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i 'dobrim znacima' nije bilo ni govora. U junu 1991, na Vidovdan, započeo je 'mini rat' u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih 'nevino poklanih' počele su da ulaze u jame 'poniženosti, prezira i zaborava'."

(Milorad Tomanić,  Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd. 2001., str. 80.; istaknuo: Z.P.)

 

kraj II. dijela

 

 

 

komentar

 

 

Foto: 1. DPCM

 

 Autor: Zlatko Pinter

 

 

 

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

UCM

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 940 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
Budućnost Hrvatske je u rukama:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Udruga 'Crne Mambe' - 2019. - crnemambe.hr
Click to listen highlighted text! Powered By GSpeech
X

Ups!

nedozvoljeno kopiranje sadržaja