NAJAVA: Promocija zbirke poezije i ekskluzivni gala koncert | Crne Mambe

PRESS

UCM

U čast Gorana Jakovca

NAJAVA: Promocija zbirke poezije i ekskluzivni gala koncert

Giovanni Jakovac - Netko to gore vidi sve

PRESS

Često slušam pjesmu „Oprosti mi, pape“ i shvaćam težinu stihova

Izdavač Domoljubnog portala CM, Udruga ratnih veterana Domovinskog rata "Crne Mambe" ponosno ističe što je jedan od pokrovitelja ovog iznimnog događaja kojim ćemo se još jednom zahvaliti našem suborcu, istinskom branitelju i velikom čovjeku Goranu Jakovcu, ali koji će nas i podsjetiti da ne smijemo nikada zaboraviti kako je stvarana Domovina.

Goran Jakovac bio je ponosni otac, brat, suprug i sin, suborac i pripadnik 2. gardijske brigade Gromova i 1. Bojne Crnih mambi. Goran Jakovac bio je čovjek velika srca, do danas nezaboravljen, a čiji sin, Giovanni, odaje svom ocu počast ekskluzivnim koncertom i promocijom zbirke poezije "Netko to gore vidi sve", 19. kolovoza, ove godine u Crikvenici.

...

Neke osobe nikada neće biti, niti ne mogu biti izbrisane iz sjećanja, posebice Goran, koji i dalje živi u mislima i djelima njegovog sina jedinca kojemu je u naslijeđe ostavio fotografije, pisma i dokumentaciju, a koja je postala dio autobiografske zbirke poezije.

"Pismo tati" iz Giovannijeve knjige

„Dragi tata, danas je godišnjica, devet je godina otkako si otišao. Možda sam se i ovih dana pomirio s time da te više nema. Nije da si bio prije toliko prisutan, ali uvijek si bio tu negdje. Nekako sam mislio da si tu negdje, makar, kao ni prije, nisi bio prisutan uz mene. Kad bih ti pričao sve što sam radio i napravio u zadnjih devet godina, vjerujem da ne bi vjerovao.

Sjećaš se kad si rekao da bi volio da budem popularan pjevač? To se relativno i ostvarilo. Popularan nisam, ali pjevam i radim sto čuda još uz to. Možda ti se baš ne bi svidjelo to što nosim haljine na pozornici, ali ti bi rekao da je Josipa Lisac kriva i sjetio bi se kad sam imao pet godina i na sebe navlacio crne rukavice da budem kao Lisica dok sam ti pjevao u hodniku, a ti si me morao gledati i slušati.

Vidiš, nekih stvari se ipak sjećam, ali se ne sjećam svega. Sjećam se kad smo te mama i ja čekali na željezničkom kolodvoru u Rijeci. Mislim da si dolazio iz Karlovca ili Duge Rese. Bilo je to ‘94. ili ‘95. Došao si sav u vojničkom i donio si mi paket žvaka. Nakon toga smo otišli sjesti u neki kafić i naručio si pivu. Mislim da ste se moja mama i ti posvađali već na putu prema doma. Meni je to bilo je zabavno jer ste bili kao pas i mačka. Uvijek ste se svađali i mirili.

Sjećam se kad si živio u Baškoj i dalje znam napamet broj na koji sam te zvao. Sjećam se kad te je mama zvala u kasarnu gdje si bio, a onda si me stavio na zvučnik da svi tvoji prijatelji čuju kako pjevam i recitiram pjesmice iz vrtića.

Vremena su se promijenila, ja sam se promijenio. Sve nekako dolazi na svoje mjesto ili će doći. Često slušam pjesmu „Oprosti mi, pape“ i shvaćam težinu stihova. Kad si mi jednom naručio tu pjesmu na radiju „Krk“ nisam shvaćao zašto baš ta pjesma. Bila mi je bez veze. Ja sam volio Josipu i čudio sam se kako mi to nisi naručio. Ovih dana istetovirao sam na ruku stih te pjesme„... i moj život sada na tvoj život sliči...“. Sve je rekao. Bez obzira što nisam rastao uz tebe, ostao je tvoj temperament i bunt.

Nekad se osjećam sam protiv svijeta, a vjerujem da si se i ti tako osjećao mnogo puta.

Tvoj sin."