Pred 127. virovitičkom padaju četnička gnijezda | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

Svojim akcijama Virovitičani poručili „JA“ da su i u ovom dijelu Hrvatske došli na „tanak led“

Pred 127. virovitičkom padaju četnička gnijezda

U vihoru rata

Virovitička 127. brigada HV-a jedna je od najstarijih vojnih postrojbi RH, čiji početak seže u 1990. godinu, kad je 10. listopada u zgradi Skupštine općine formiran stožer sa zadaćom organiziranja naoružanih odreda a s ciljem sprječavanja svrgavanja legalno izabranih vlasti RH od strane „JA“.

Odmah se počinju osnivati postrojbe po cijeloj općini, uglavnom naoružavane oružjem kućne izradbe, a bilo je tu i kupljenih Kalašnjikova.

...

Sve se to odvijalo uz suradnju s Ministarstvom obrane RH. Te su postrojbe isključivo djelovale kao „teritorijalci“, ustrojeni po formacijama jačine voda. Već ih je u prosincu 1990. godine oko 550, s glavnom zadaćom osiguranja značajnih objekata na području općine. U tom se vremenu pozorno prate djelatnosti „JA“, pa se dolazi do podataka da je ona spremna izaći iz virovitičke vojarne 21. siječnja 1991. godine.

Virovitički dragovoljci odmah opkoljavaju vojarnu, s tim da pojedine postrojbe zatvaraju prilaze gradu, kako bi onemogućili eventualnu pomoć iz vojnog poligona Gakovo ili Slatina. Te noći nitko nije izašao iz vojarne. U dva sata i 30 minuta, 22. siječnja po zapovijedi postrojbe se povlače, ali samo do sajmišta, gdje Đuro Dečak obavlja smotru 517 dragovoljaca, dok ostali i dalje ostaju na položajima oko grada.

No KOS radi svoj „posao“; slijedi dobro poznat „optužujući“ film protiv Martina Špegelja, uhićena su četvorica Virovitičana, itd. Međutim, u Virovitici se bez obzira na to i dalje sve bolje priprema i ustrojava obrana.

Poslije 19. svibnja 1991. godine i referenduma u Hrvatskoj, „JA“ otvoreno počinje djelovati protiv nove vlasti, što dovodi i do službenog osnivanja 50. samostalnog bataljuna ZNG RH u Virovitici, 28. lipnja 1991. godine. Od tada 50. bataljun ZNG RH samo još više daje do znanja „JA“ svojim izravnim akcijama, kao što su uhićenje majora Štrpca, izuzivanje zrakoplova u Blagorodovcu, „rezerviranog“ za Knin i zaustavljanje kolone vojnih vozila u Suhopolju, da su i u ovom dijelu Hrvatske došli na „tanak led“.

Virovitičani su već 31. srpnja 1991. godine na području Jasenovca, Kostajnice i Dubice gdje osiguravaju prometnice i objekte, a 13. kolovoza na području Osijeka.

Potkraj kolovoza i na virovitičkom području pojavljuju se četničke barikade i njihov teror. Četnici nadziru dio prometnice Virovitica – Daruvar, sa snažnim uporištem u tadašnjem Miokovićevu, sada Đulovcu. Ipak u noći od 1. na 2. rujna, munjevitom akcijom, uz pomoć MUP-a, 50. samostalni bataljun ZNG RH razbija jake četničke snage u Jasenašu i zauzima to vrlo važno strateško mjesto.

Tada se kreće u zauzimanje karaula (jer se tamo oružje dijelilo Srbima) u Terezinom Polju i Novom Gracu, koje osvajamo 15. rujna 1991., uz bogat ratni plijen. Ovako dobro opskrbljeni tvarno-tehničkim pomagalima, momci iz 50. bataljuna kreću na virovitičkku vojarnu koja je i osvojena 17. rujna, nakon kraće borbe. U našim redovima pogiba Vlado Vampovac.

Đuro Dečak 19. rujna izdaje zapovijed za formiranje 19. MPOAD-a (motorizirani protuoklopni topnički divizion) i inženjerijske satnije. To je bio prvi formirani MPOAD u Hrvatskoj, a svoje djelovanje započeli su u Novskoj.

Novi se dragovoljci su se i dalje javljali u ovu postrojbu, pa se ukazala potreba za ustrojavanjem veće vojne postrojbe, što se zapoviješću MORH-a od 2. listopada i ostvaruje. Formira se 127. brigada, sastavljena od izvidničkog, diverzantskog i protudiverzantskog te pratećeg voda.

„A“ satnija je bila elitna postrojba 127. brigade i udarna skupina za mnoge borbene akcije, na čelu sa svojim zapovjednikom.

Od 31. listopada, kad počinje akcija „čišćenja“ zapadne Slavonije, 127. virovitička brigada ne staje, ne uzmiče – ide samo naprijed. Padaju pred njom četnička gnijezda, počevši od Cjepidlaka, Miokovićeva, Huam, Lisičina… Zatim prelaze na Papuk i Psunj, gdje tijekom druge polovice prosinca 127. brigada nezadrživo nadire, da bi je zaustavilo 15. primirje od 2. siječnja 1992. godine na crti Pakrac – Bučje.

Nažalost, u zadnjim danima te uspješne operacije (29. prosinca) pogiba jedanaest bojovnika 127. brigade sa svojim zapovjednikom Vinkom Belobrkom u zasjedi kod sela Brusnika.

Na ovim crtama utvrđenim primirjem, 127. brigada ostaje do 7. srpnja 1992. kad se formiraju UNPA područja, te se vraća u virovitičku vojarnu. Počinje proces demobilizacije, a 13. srpnja formiran je motorizirani bataljun od pripadnika 127. brigade koji su zrazili želju za ostankom u HV-u.

Tijekom Domovinskog rata, kao i samog nastajanja, kroz 127. brigadu prošlo je 4500 bojovnika. Za naš sveti cilj, neovisnu nam Hrvatsku, živote je dalo 67 bojovnika, 186 ih je ranjeno, a 150 je invalida Domovinskog rata.

I to je još jedan od pokazatelja koliko ovi ljudi vole iskrenu slobodu i koliko su svojim htijenjem i hrabrošću pridonijeli da se glas o 127. brigadi daleko čuje.