29 godina od jezivog zločina srpske paravojske u Višegradu | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

"Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula"

29 godina od jezivog zločina srpske paravojske u Višegradu

U vihoru rata

Prošlo je točno 29 godina od jezivog zločina u Višegradu kada je srpska paravojska u pokušaju da taj grad etnički očisti od Bošnjaka nad njima počinila nezapamćenu strahotu koja je zgrozila svijet.

Zločin poznat kao “Živa lomača”, a koji je Međunarodni sud za ratne zločine proglasio “jednom od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu”, preživjela je samo djevojka Zehra Turjačanin…

...

U predvečerje 27. lipnja 1992. godine pred njezinu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala nacionalistička glazba dovezao se Milan Lukić sa skupinom vojnika. U kući su se nalazile još i njezina majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te susjeda i njezina maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli vani, a potom, uz objašnjenje da su “organizirali konvoj za Bajnu baštu”, odveli u kuću Mehe Aljića.

Zapalio žive žene i djecu

“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.

“Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, ispričala je Zehra u Haagu.

Kada je plamen zahvatio i njezinu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.

Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju.

Nitko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.

“Još uvijek sam živa, život je lijep”

Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama liječnika da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njezine najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao.

“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji zaboraviti sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.

Milan Lukić, organizator paravojne jedinice “Osvetnici“, za zločin u kojem je živo zapaljeno 70 bošnjačkih civila od kojih je najmlađa žrtva bila stara svega dva dana, osuđen je na doživotan zatvor.