Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

"Stolac je neaktivirana mina"
Stolačke barikade, ožujak/travanj 1992. - 1. dio (1/2)
 
Barikade u Stocu

 

U vihoru rata

 

 

 

Svejedno gdje i na kojoj razini se vodili, oružani sukobi uglavnom su posljedica dugotrajnih priprema jedne ili više strana koje ulaze u rat.

 

Kao izvrstan primjer za potvrdu te tvrdnje na mikrorazini mogu poslužiti predratna zbivanja na području općine Stolac u susjednoj Bosni i Hercegovini.

...

Stolac je od strane JNA okupiran sredinom travnja 1992., a neposredno pred okupaciju bio je poprište neobičnog (pred)ratnog fenomena jer su krajem ožujka i početkom travnja na svim ulazima oko malog grada postavljene blokade prometa. Počevši još od ljeta 1990., i najpoznatije od svih takvih opstrukcija prometa tzv. „balvan revolucije“ u Kninu, čin postavljanja prometnih blokada nije bio nimalo neuobičajen.

Naprotiv, bila je to podosta sigurna najava ratnih sukoba svejedno u kojem dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine na koji je kasnije izvršena velikosrpska agresija.

No prometna blokada kod Stoca posebna je po tome što deklarativno nije postavljena u korist interesa pripadnika jedne nacionalnosti nego je, barem formalno, podignuta „u ime mira“, odnosno kako bi spriječila ratni sukob. Bosna i Hercegovina upravo u to vrijeme prolazila je gotovo munjevitu tranziciju iz mirnodopskog u surovo ratno stanje. Razvile su se žestoke borbe za Bosanski Brod, a netom se dogodio i pokolj bošnjačkog stanovništva Bijeljine, dočim se na širem području Mostara i Sarajeva, odnosno cijele BiH jasno osjećao miris rata. Stoga su zbivanja u Stocu nekako ostala nezamijećena, kako u razdoblju kada su se događala, tako i u kasnijim istraživanjima ratnog sukoba, svejedno što se zapravo radilo o jednom politološkom, pa i o sociološkom fenomenu.

O tome što se događalo u Stocu gotovo da ne postoji službena dokumentacija, a sudionici, odnosno oni koji su postavili barikade, izbjegavaju o tim događajima pričati. Stoga medijska izvješća, koliko god bila rijetka, zasad predstavljaju jedini dokumentirani izvor iz tog razdoblja. Ipak, proučavanju novinskih izvora treba pristupati krajnje oprezno jer neka od njih podosta su netočna, pristrana pa i kontradiktorna.

 

Stolac

 

Beogradski dnevni list „Politika“ donio je 1. travnja 1992. pregršt vijesti o eskalaciji rata u BiH, ali i dvije kraće vijesti i o zbivanju u općini Stolac. U članku naslovljenome „Život u Stocu paralisan“ navodi se: „Snage HOS-a (Hrvatske oružane snage) nastoje da stave pod kontrolu teritoriju opštine Stolac-saopštila je danas informativna služba Druge operativne grupe JNA za Hercegovinu (...) U Mostaru međutim, u izvorima bliskim MUP-a, ističe se da je Stolac potpuno blokiran i da su barikade oko grada podigli građani svih nacionalnosti. Građani, prema istim izvorima, zahtevaju da odmah prestanu oružani sukobi, da se sa teritorije opštine odmah povuku sve oružane formacije i da se izbeglicama omogući povratak kućama. U Stocu je život potpuno paralizovan. Škole ne rade, a zatvorena su i preduzeća i druge ustanove“.

O napetom stanju u stolačkoj općini u „Politici“ se izvještavalo i u članku koji je pratio zbivanja u susjednom Mostaru: „Dramatične vesti stižu i iz okolnih hercegovačkih mesta. Tako je Stolac, udaljen od Mostara oko trideset kilometara, od prošle noći potpuno ograđen barikadama na sva četiri putna pravca prema Mostaru, Bileći, Ljubinju i Neumu. Posebno je dramatično na tromeđi opština Ljubinje, Neum i Stolac, gde su u blizini srpskih sela pristizali pripadnici paravojnih snaga Hrvatske-hosovci i zenge. Srbi sa tog područja masovno beže prema istočnohercegovačkim opštinama“.

Nažalost, od svega navedenog u novinskim člancima beogradske „Politike“ jedina točna informacija bila je ta da je grad Stolac uistinu bio blokiran sa svih strana, te da su južno od Stoca domicilne hrvatske snage pokušavale pripremiti obranu općine Neum.

Malo više spoznaje o tome tko i zašto je postavio barikade moglo se doznati iz izvješća Ivana Raguža, dopisnika „Slobodne Dalmacije“ (od 2. travnja 1992.), iz koga je shvatljivo da barikade nisu bile rezultat spontane reakcije građana Stoca na pogoršanje sigurnosne situacije u ovom dijelu Hercegovine, već da iza njih stoje politički dužnosnici stolačkog ogranka Stranke demokratske akcije (SDA). Alija Rizvanbegović, predsjednik Općinskog ogranka SDA, ujedno i obnašatelj dužnosti predsjednika Izvršnog odbora općine Stolac (općinska vlada), izjavio je da ne dopušta njihovo uklanjanje, pravdajući to tvrdnjom da barikade predstavljaju zaštitu Stoca od mogućeg ulaska svih vojnih formacija. Nadalje, u tom članku, zanimljivog naslova „Protiv svih uniformi“, saznajemo da barikade ustvari drže milicioneri Stanice javne sigurnosti iz Stoca, točnije dio njih, iz aktivnog i pričuvnog sastava. Također, saznajemo da se na barikadama nalaze i neki građani, te da nadležni milicioneri revno, ali pritom i selektivno, odobravaju ili brane pojedincima ulaz ili izlaz iz grada.

Na osnovu dostupnih i vrlo šturih informacija čitatelji „Slobodne Dalmacije“ možda su i mogli pomisliti kako je cilj postavljanja barikada bio namijenjen očuvanju mira svih građana Stoca, no mirotvornu kompoziciju teksta kvario je krajnje intrigantan podatak kako je „na jednoj od barikada… zaustavljen i Pero Raguž, načelnik SJS Stolac, koji je na taj način spriječen da dođe na posao“.

 

Stolac

 

 

Pojednostavljeno, tog dana pripadnici policije iz Stoca nisu dopustili svom zapovjedniku da uđe u grad, iako je on bio legitimni dužnosnik državnih struktura Bosne i Hercegovine, a ne pripadnik neke vojne ili paravojne formacije od kojih su ti isti policajci navodno čuvali Stolac. Iz ovog, pomalo bizarnog podatka, lako se može shvatiti da su postavljanje barikada prouzročili neki drugi motivi, a nikako ne spontana reakcija svih građana. U tom tekstu ne može se saznati koje su točno skupine građana organizirale blokadu prometa ni koliko ih je uključeno u opstrukciju prometovanja Stocem. No sasvim je jasno da su cijelom akcijom koordinirano rukovodili službeni organi javnog reda, ali ne i svi zaposleni. 

Teško je povjerovati da bi u tim skupinama moglo biti policajaca Hrvata jer oni načelniku policije, Hrvatu Peri Ragužu, sigurno ne bi blokirali mogućnost da uđe u grad kako bi obavljao svoje dužnosti. Za razliku od novina, televizija je zabilježila i javnosti prenijela mnogo pouzdanije informacije o tome koji su to „građani“ zapravo postavili barikade na svim ulazima u Stolac. Novinarka Hrvatske televizije Melinda Kurilj napravila je reportažu s lica mjesta u kojoj govori: „Stolac je danas potpuno blokiran. Na četiri izlaza iz grada, prema Čapljini, Neumu, Bileći i Ljubinju postavljene su barikade koje uglavnom drže muslimani i kontroliraju ulazak i izlazak iz grada“.

Reportaža HTV-a tonom i slikom razotkrila je tko je organizator barikada, a predstavnik Bošnjaka u prilično nejasnoj izjavi iznio je navodne razloge postavljanja barikada: „One  su postavljene upravo iz tog razloga što ako dođe do prepucavanja dvije vojske, tu će stradati nevin narod Stoca“. Daleko konkretnije mišljenje, odnosno nezadovoljstvo blokiranjem Stoca pojasnio je u izjavi predsjednik lokalne Srpske demokratske stranke Milan Mihić: „Ima tu nekih drugih vojski koje su tu odavno i protiv kojih je davno trebalo postaviti barikade, ako se misle goniti.

Koje su to vojske? To je Hrvatska vojska koja je okupirala dobar dio, jednu trećinu Stoca još odavno, a nije nitko protiv nje ništa protestovao“.

- sadržaj se nastavlja -

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

Izjava Mihića o hrvatskim snagama koje su okupirale dio Stoca naravno da nije bila točna, no nije bilo ni potrebe da novinar traži od političkog lidera stolačkih Srba pojašnjenje takve netočne izjave. Naprotiv, vješta novinarka HTV-a mudro je postavila novo i važnije pitanje Mihiću, zatraživši ga da objasni tko su pripadnici postrojbi koji u redovima JNA okružuju grad na okolnim brdima. Mihić je na to pitanje, vjerojatno  uopće ne misleći što govori (ili možda ne mareći), vrlo jasno odgovorio: „Ti četnici i rezervisti su pripadnici Jugoslavenske narodne armije“.

S obzirom na konkretan Mihićev odgovor da Stolac okružuju četnici novinarka Melinda Kurilj mogla je samo konstatirati preciznu prognozu s kojom je okončala prilog: „Stolac je neaktivirana mina“. Slijedećeg dana kamere HTV-a u dvominutnom prilogu zabilježile su još mnogo više važnih detalja pomoću kojih možemo rekonstruirati organizacijsku strukturu, pa i namjere onih koji su blokirali Stolac. Naime, iako se pozivaju na mir i ne žele dvije vojske u svojem gradu (JNA i hrvatske postrojbe), „građani“ Stoca, predvođeni dopredsjednikom stolačkog SDA, Mirsadom Mahmutćehajićem nosili su beretke ili kape s ušivenim grbom Bosne i Hercegovine, odnosno Armije BiH.

 

Stolac

 

Štoviše, u prilogu možemo uočiti kako ljudi zaduženi za čuvanje blokadnih punktova očito djeluju s različitim motivima. Naime, kamera HTV-a snimila je nekoliko krajnje interesantnih kadrova u kojima jedna skupina milicionera ima kapu sa službenom oznakom, odnosno zvijezdom petokrakom, a druga, koju čine Bošnjaci, demonstrativno ne nosi nikakve kape čime su htjeli dati do znanja kako je došlo vrijeme za promjene. Kakve točno promjene ni oni sami nisu znali, jer izbjegavali su dati odgovor na pitanje zašto ne nose službene kape. Samo jedan iskreno je, i za budućnost vrlo znakovito, odgovorio: „Ja sam ostao bez kape. Ne znam koju ću staviti“.

 

Stolac

 

Blokada prometa uskoro je i bez ikakvog objašnjena obustavljena. Sasvim sigurno da nije obustavljena zbog procjene kako su stečeni dobri sigurnosni uvjeti, jer kroz koji dan uslijedio je napad JNA na širem području istočne Hercegovine, odnosno uslijedila je fizička okupacija Stoca od strane JNA. U ratnom razdoblju velikih promjena koje su nakon toga zadesile stolački kraj, s vremenom je zaboravljena paradoksalna situacija u kojoj su Bošnjaci blokirali grad u ime mira, da bi kasnije pasivno promatrali ulazak okupacijskih snaga. Jedini Bošnjak koji je izašao u javnost s detaljima priče o postavljanju barikada oko Stoca jest Mehmed Dizdar, šef Policijske stanice Stolac, a koji je ujedno bio i nositelj prometne blokade grada.

Dizdar je napisao memoarsku knjigu „Suđeni Stolac“, djelo u kojem je pisao o predratnoj i ratnoj sudbini grada Stoca. Važan dio tih memoara predstavlja opisivanje događaja iz ožujka i travnja 1992. godine, a gdje je Dizdar na zanimljiv, ali i vrlo nespretan način pokušao opravdati aktivnosti dijela gradske bošnjačke političke elite, koja se svodila na otvorenu suradnju s Jugoslavenskom narodnom armijom i političkim strukturama Srpske autonomne oblasti Hercegovina. Dizdar je na više mjesta u knjizi evocirao sjećanja na tu suradnju, iako ju je pokušavao opovrgnuti neodrživim tvrdnjama kako su Bošnjaci uporno odbijali ponuđeno savezništvo JNA i lokalnih Srba. Da ta suradnja nije bila odbijena svjedoči niz događaja, između ostalog i postavljene barikade.

 

Stolac

 

 

Ondašnji predsjednik Skupštine općine Stolac, Hrvat Željko Raguž prisjeća se: „Iznenada, preko noći pojavile su se  muslimanske barikade oko grada Stoca. Barikade su bile napravljene od kamiona, automobila i drugih različitih prepreka. Jedan dio tih prepreka bili su i „ježevi“ koje je dala HV iz Metkovića stolačkim Muslimanima da ih stave kao tenkovske prepreke prema Ljubinju i Berkovićima… Hrvati Stoca bili su dovedeni u situaciju da više nemaju nikakvu cestovnu komunikaciju, posve odsječeni od ostatka svijeta. Tako se sa stolačkim barikadama najednom stvorila prava, odsječena enklava s oko 10 tisuća Hrvata s lijeve strane Neretve, posve prepuštenih na milost i nemilost postrojbama JNA. Zbog toga stolačke barikade treba promatrati kroz prizmu posvemašnjeg prekidanja komunikacija Hrvata istočnog dijela Hercegovine s ostalim Hrvatima, odnosno prepuštanja Srbima u ruke“.

U akciji postavljanja barikada nije bilo Hrvata i Srba, osim po Dizdarovim navodima jednog Srbina, Mirka Vreće i jednog (neimenovanog) Hrvata. Tu činjenicu ideolozi blokiranja Stoca naknadno su pokušali potpuno drugačije prezentirati i to kroz prilično infantilnu teoriju o zajedničkom postavljanju blokade od strane svih građana.

Unatoč tome što i sam piše kako se Hrvati i Srbi nisu odazvali radikalnim metodama opstrukcije prometa, Dizdar navodi kako je njegova ideja o zajedničkom postavljanju barikada bila dočekana odobravanjem i velikim odazivom. Štoviše, navodi kako je ta ideja bila popraćena s oduševljenjem i aplauzom na javnoj tribini održanoj u kino-dvorani za vrijeme blokade, a što nikako ne odgovara istini. Nemoguće je da je prvi dan odaziv svih Stočana bio „veoma velik“, a da već naredne večeri „nema na barikadama ni Srba ni Hrvata“, kako tvrdi Dizdar.

Prava istina je ta da ideja o barikadama nije bila predmetom međusobnih dogovora stranaka, kamoli inicijativa svih građana Stoca, već ju je Mehmed Dizdar, što navodi i u knjizi, osobno inicirao, te istu operativno sproveo s čelnim čovjekom stolačkog SDA, Alijom Rizvanbegovićem, Ekremom Čohodarevićem, uglednikom stolačke Socijal-demokratske Partije (SDP), i Mirsadom Mahmutčehajićem, dopredsjednikom SDA. Očekivana reakcija, odnosno masovni odaziv građanstva, nakon dovođenja Stočana pred gotov čin nije uspjela jer su formiranje Kriznog štaba, dakle građanskog, a ne policijskog tijela koje je trebalo držati barikade, bojkotirale ne samo druge nacionalnosti već i određen broj razumnih Bošnjaka koji je bio protiv blokiranja grada.

 

Stolac

 

 

Takav rasplet pouzdano se može razaznati iz Dizdarovih memorija koji je zapisao kako je bio „ljut i na neki način povrijeđen“ zbog toga što su njegovoj zamisli o „balvan-revoluciji“ direktno oponirali Fahrudin Rizvanbegović i drugi ugledni Stočani muslimanske vjere. Iz tog razloga Dizdaru nije preostalo ništa drugo nego sa skupinom lojalnih istomišljenika nastaviti provoditi blokadu. Zbog iznenadnog postavljanja, odnosno uklanjanja teško je odrediti koliko su točno dana trajale stolačke barikade. Sudeći po sjećanjima i novinskim natpisima, kao i po kasnije napravljenoj policijskoj prijavi, Stolac je intenzivno bio blokiran više dana, otprilike od 27. ožujka pa do 2. travnja 1992. godine.

Po sjećanjima Hrvata ovaj predratni igrokaz s opstrukcijama prometa, doduše nižeg intenziteta, odvijao se još ranije tijekom ožujka, a ono što je uslijedilo pred kraj mjeseca, bila je kulminacija dotadašnjih organizacijskih napora da koncept blokade Stoca zaživi i dobije medijsku pozornost. Željko Raguž prisjeća se: „Bilo je toga dotad već u nekoliko navrata. Nije se to dogodilo u samo nekoliko dana. A bilo je i par dana „pasivnih“ barikada kada su vozila u pripremi stavljena sa strane, za slučaj potrebe. Znači, čitav mjesec ožujak trajala je ta igra s barikadama“. Prometna blokada Stoca postigla je to da je privukla pažnju medija na državnoj razini, ali je pritom, što vjerojatno nije bio njezin cilj, u potpunosti podijelila građane Stoca. Domicilni Srbi u strahu su, ne znajući što nosi budućnost pretvaranja grada u svojevrstan geto masovno napustili Stolac, a Hrvati su shvatili da na Bošnjake u nadolazećem udaru JNA ne mogu računati kao na saveznike.

Naime, dio Bošnjaka unatoč drugačijim dogovorima organizirao je ovu prometnu blokadu, za koju se po svojim posljedicama, a napose po skorom puštanju JNA u grad, može smatrati kako je postignuta u dogovoru s agresorom. Na takav zaključak navodi i činjenica da su prometne blokade bez nekog prevelikog objašnjena odjednom prekinute, a potom su kroz nekoliko dana tenkovi JNA bez otpora prometovali Stocem. Unatoč tome što je organiziranjem prometnih blokada svrnuo pozornost cijele jugoslavenske javnosti, Mehmed Dizdar u svojim je memoarima okončanje ovog prilično važnog razdoblja za budućnost Stoca završio vrlo kratkom rečenicom, gotovo nehajno: „Prođoše i barikade“.

Naizgled teško shvatljiva, priča o stolačkim barikadama jednostavna je za objasniti. Naime, postojao je točno određen interes nekih ljudi iz stolačkog SDA i SDP koji su, što je sasvim logično, htjeli osigurati najpovoljnije uvjete za pripadnike svojeg naroda u nadolazećem ratu. Sve strane bile su itekako svjesne da je oružani obračun na ovome području tek pitanje dana i svaka strana nastojala je uoči izbijanja sukoba osigurati što je bolje uvjete za djelovanje u ratnom raspletu. Cijela istočna Hercegovina, pa tako i stolačka općina svjedočila je višemjesečnim priprema JNA za rat.

 

 

 

Pripadnici JNA nimalo vojnički i vrlo raspušteno ponašali su se još od rujna 1991. kada su pristigli na to područje, a što je u svojoj knjizi potvrdio i Mehmed Dizdar: „Zaista, ogromna, nepregledna kolona vozila punih vojske... Neki izašli iz vozila, izvalili se kraj ceste i pucaju li pucaju, rafalima i jedinačno... Pucnjava je sve jača, pa još podvriskivanje i ponegdje pjesma, seljačka, crnogorska... Ide kolona. Ide pucnjava. Rafali, jedan za drugim, jedan u drugom. Vihore se zastave, jugoslavenske i četničke. Mahaju podignute ruke s tri prsta. Odliježe pjesma: „Ko to kaže, ko to laže...“.

Pripadnici JNA u tom razdoblju svojim ponašanjem izazivali su pravu jezu među lokalnim stanovništvom jer nisu prezali od uporabe brojnih oblika krimogenog ponašanja (krađe, pijanstva, pokušaji ubojstva, itd). Od tih događaja do okupacije Stoca od strane JNA prošlo je nekoliko mjeseci u kojima su glavne općinske stranke vodile mukotrpne pregovore i dogovore svih vrsta. Ti pregovori dugo su trajali, no zapravo su u suštini to redom bili besplodni sastanci, na kojima se štošta nudilo i obećavalo, a gotovo se ništa nije dogovaralo, kamoli realiziralo.

Pregovore je posebno zakomplicirala politička podijeljenost među Bošnjacima koja je bila očita. Dizdar ju je ovako opisao: „SDP... nikad nije imala, niti je mogla imati svoj stav jer su Hrvati po pravilu držali stranu HDZ-a, Srbi SDS-a, dok Muslimani nisu ni mogli podržavati SDA jer ni ona nije mogla da se snađe u općem političkom metežu i da profilira svoje stavove“. Koliko je bila duboka ta podijeljenost najbolje svjedoče rezultati prvih demokratskih izbora iz 1990. godine kada su Bošnjaci, iako većinski narod, izgubili vlast u gradu, prepustivši ju Hrvatima ujedinjenim oko stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). U takvim okolnostima duboko podijeljeni čelni političari Stoca vodili su razne pregovore, a u koje su u kriznim razdobljima bili uključeni i predstavnici vojne sile, zapovjednici JNA.

Kao i međusobni politički pregovori, tako su i ti sastanci uglavnom bili ispunjeni praznim riječima, besmislenim obećanjima i ništavnim dogovorima. Svaka od strana imala je svoje planove i svoje računice putem kojih je pokušavala izboriti što bolji položaj u nadolazećem ratnom raspletu. Kakav će rasplet uslijediti jasno su najavili srpski mediji. Primjerice, cijeli ožujak 1992. godine, beogradska „Politika“ usmjerila je najveći interes na izvještavanja s dva područja BIH; iz Bosanske Posavine (Bosanskog broda) i iz Hercegovine (Mostar, Neum, Čapljina, Stolac). „Politikine“ vijesti bile su nabijene dramatikom i tendencioznom patetikom, a mogle bi se svesti na poruku da su krajevima istočne Hercegovine lutale horde „hosovaca“ i „zengi“ uvezenih iz Hrvatske. Po „Politici“ te su pojave srpski narod činile sve nervoznijim, stoga su njihovi politički čelnici nagovještavali potrebu za eliminacijom oružanih čimbenika koji ih „ugrožavaju“, naravno uz očekivanu pomoć JNA. Najava za rat, napose nakon iskustava iz ratom zahvaćene Republike Hrvatske, nije mogla biti jasnije izrečena. Stoga i ne čudi što su na teritoriju stolačke općine bile prisutne određene snage Hrvatske vojske, točnije dijelova 116. brigade HV iz Imotskog.

Njihova prisutnost s pravom je uznemiravala zapovjedništvo JNA i lokalne Srbe, što je zapravo bio i cilj te prisutnosti, jer njome se otežavalo vodstvu JNA da donese odluku o pokretanju prodora tenkovima i pješaštvom ka Neumu.

 

Neum

 

- nastavlja se -

 

2. dio

 

foto: 1. DPCM/arhiva HTV, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Vjesnik

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Tomislav Šulj

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

hrenfrdeituk

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 320 gostiju i nema članova online

A- A A+
  • Pomoć oboljelim braniteljima
  • Podrška radu Udruge
U drugom krugu predsjedničkih izbora biti će:
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

DOMOLJUBNI PORTAL - 2019 - CrneMambe.hr