TENJA U DOMOVINSKOM RATU | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

"Znali smo da je pao Antunovac, da je pala Rosinjača i postojala je ozbiljna bojazan da nas armija i četnici okruže"

TENJA U DOMOVINSKOM RATU

U vihoru rata

Tenja

Tenja je danas prigradsko naselje grada Osijeka i nalazi se dva kilometra južno od Osijeka. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u Tenji je živjelo ukupno 7663 stanovnika, od kojih je bilo 2813 Hrvata i 4177 Srba.

Prije i tijekom rata, Tenja je bilo selo i imalo je mjesnu zajednicu, mjesni ured, osnovnu školu, poštu, banku, IPK – Kooperaciju, zdravstvenu stanicu, ljekarnu, petnaestak trgovina te desetak ugostiteljskih radnji.

...

U Tenji se još tijekom 1990. godine osjetio dašak nacionalnog sukoba među njenim stanovnicima, budući da je takozvana Nova Tenja imala većinsko hrvatsko stanovništvo, dok je takozvana Stara Tenja imala većinsko srpsko stanovništvo.

Tijekom 1990. godine, dolazilo je do verbalnih sukoba među hrvatskim i srpskim stanovništvom, a ona su većinom bila potaknuta požarima koji su, naizgled slučajno nastajali, a obzirom na njihovu učestalost tijekom kolovoza, stanovnici su zaključili da ih je ljudska ruka namjerno izazvala. Srbi za požare optužuju „ustaše plaćenike iz emigracije“, dok su Hrvati uvjereni da incidente ne izaziva hrvatska ruka.

Jedan od verbalnih sukoba, dogodio se prilikom posjete Josipa Reihla-Kira iz Policijske uprave Osijek: „…Onda je govorio Božo Vidaković, zvani Trafikant. I on osuđuje ovo paljenje – ali, on zna tko pali, ne zna po imenu i prezimenu, no zna da to čine plaćenici za marke i to plaćenici iz ustaške emigracije. Osuđuje ovu državu i spominje da njegova kći ne može dobiti posao samo zato što je Srpkinja. Nitko mu ne plješće, ali nitko se i ne protivi njegovim riječima.“ U ovakvim događajima stanovnicima postaje sve jasnije kako sukobi na nacionalnoj razini postaju sve dublji.

Prema knjizi Hranite ili ubijte, autora Mate Božičevića, stanovništvo u Tenji podijelilo se na srpsko i hrvatsko na razne načine: „Pored Večernjeg lista često kupujem i Večernje novosti. Prvi list objavljuje da je izvršena agresija na slobodnu Hrvatsku, drugi da je ugrožen srpski narod u Hrvatskoj, te traži od cijelog srpskog naroda da se pomogne ugroženom Kninu i drugim krajevima.“

Propagande su vješto činile svoje zadatke te sukobljeno stanovništvo sve više dijelile ideološki, a osobe koje žive vrata do vrata, nisu više gledale stvarnost i svoje susjede kao ljude, već kao pripadnike određene politike. U ljeto 1991. godine, autor spomenute knjige, Mate Božičević, odbio je napustiti Tenju i uz još malobrojno hrvatsko stanovništvo u Staroj Tenji nastojao je što normalnije izvršavati dnevne obaveze. Kao matičar u Mjesnom uredu, zaputio se na svoje radno mjesto.

Dvojica poznatih muškaraca srpske nacionalnosti dolaze naoružani u Mjesni ured i odvode Božičevića u podrum jedne obiteljske kuće, iz kojega su odvedeni u Borovo Selo u srpski zatvor na prisilan rad s još nekoliko mještana Tenje. Od 2. srpnja do 15. kolovoza 1991. proživljavaju torturu logora. Razmijenjeni su u Nemetinu.

Osim zarobljavanja hrvatskih mještana Tenje i prisilnog iseljavanja mještana, srpski su pobunjenici vodili i otvorene oružane sukobe s braniteljima koji su u Tenji.

U Tenji je još uvijek jedanaest nestalih civila koji su zadnji viđeni u srpskim improviziranim zatvorima74, gdje su mučeni, ubijeni, a njihovi su posmrtni ostatci prema zadnjim saznanjima premještani i zapaljeni.

Tenja

U krvavom okršaju između srpskih pobunjenika, koji su u potpunosti okupirali takozvanu Staru Tenju i pripadnika ZNG-a i MUP-a Hrvatske u Novoj Tenji, 7. rujna 1991. godine, branitelji su pružili žestok otpor i umalo oslobodili Tenju od srpskih pobunjenika. Međutim, prema riječima sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek, Branimira Glavaša, Tenja bi bila oslobođena od srpskih pobunjenika do podneva, da se nisu pojavile snage JNA i pripomogle pobunjenicima.

Cijeli je Osijek pratio vijesti i događaje iz Tenje, a preostalo stanovništvo u Osijeku bilo je svjesno da je grad iduća meta odmetničkih napada, ukoliko se ne zaustave u Tenji. Osijek je u tim trenutcima bio najistočnija točka u Slavoniji u kojoj se još nisu pojavili srpski pobunjenici i terorizirali stanovnike. U odmazdi srpskih pobunjenika zbog gubitaka u Tenji, uništeno je hrvatsko selo Ćelije, koje se nalazilo jugoistočno od Osijeka, u Ćelijama je poubijana stoka, mehanizacija odvezena u smjeru Bobote, a evakuirano stanovništvo stiglo je u Osijek.

Ono što u Ćelijama nije uništeno granatama i minama, zapaljeno je u podmetnutim požarima, a netaknutim su ostale samo nekoliko kuća u kojima su dotad, najvjerojatnije, živjele pravoslavne obitelji. Zasigurno se moglo utvrditi da sela Ćelije više nema.

Kao i u svim ratovima, mediji i propaganda i u Domovinskom su ratu imali ulogu manipulacije i širenja informacija, bile one istinite ili ne. Naime, u emisiji TV-a Beograd, u srpnju su emitirane emisije u kojima tenjski pobunjenici šalju apel srpskoj javnosti da dođu u Slavoniju braniti Srbiju te da je sramotno kako u Tenji ustaše ubijaju nevine Srbe. Nakon tih su se apela na ulicama Tenje pojavili tenkovi i oklopni transporteri JNA, koja je kao i obično, pristupila klasičnoj taktici tampon zone, odnosno pokupila ranjene i mrtve i otpremala ih u smjeru Srbije, a ranjenici su se nakon nekoliko dana vraćali osvježeni, u okupirani dio Tenje s novim naoružanjem i novim ljudstvom.

Događaji u Tenji dokazuju kako koordinatori pobunjeničkih formacija u Slavoniji nisu planirali napuštati svoje položaje nadomak Osijeka, čak i ako im u pomoć za pobunjeničke akcije mora priskočiti JNA. Za srpske je pobunjenike bilo iznimno bitno održati položaje u Tenji jer je njihova uloga bila u održavanju ratne psihoze nadomak Osijeka. U tim trenutcima, opasnost pobunjenika zahtijeva stalnu prisutnost hrvatskih jedinica u Tenji, a to omogućava lakše kretanje pobunjenih srpskih skupina po selima istočnije od granice, primjerice Bijelog Brda, preko Tenje, Palače, Ade, Markušice i Gaboša, a završava u snažnom četničkom uporištu Mirkovcima.

Tragedija u šumi Rosinjača

Kao jedna od većih tragedija vezanih uz ratnu Tenju, danas se spominje tragedija u šumi Rosinjača, koja se nalazi između Tenje i Osijeka.

Naime, na hrvatskoj je strani, u toj bitci, sudjelovalo šesnaest vojnika 106. brigade, a s agresorske strane, oklopno-mehanizirani bataljon JNA i formacije pobunjenih Srba, kojih je brojčano bilo puno više nego osječkih branitelja. Nakon topničke pripreme, 5. prosinca 1991. godine, snage JNA i pobunjeni Srbi, krenuli su u osvajanje Osijeka oklopno-pješačkim napadom, a najjači su prodor usmjerili kroz Rosinjaču na južnom prilazu gradu.

Budući da u tom pravcu hrvatske snage nisu očekivale veći prodor agresora, na položaju u Rosinjači bilo je svega šesnaest pripadnika 106. osječke brigade Hrvatske vojske. Toga su dana u neravnopravnoj borbi izginuli svi hrvatski branitelji u šumi Rosinjača. Od šesnaest poginulih branitelja, jedan još uvijek nije pronađen. Akcija izvlačenja poginulih branitelja održana je u tajnosti nekoliko dana nakon tragičnog događaja, a izvlačenje poginulih branitelja predvodio je general Mladen Mikolčević. Detaljnije o akciji izvlačenja poginulih branitelja, može se pogledati u dokumentarnom filmu pod nazivom Rosinjača. Sama akcija izvlačenja tijela poginulih branitelja snimljena je kamerom hrvatske radiotelevizije, ali bez odgovornosti HTV-a, samostalnom odlukom snimatelja Marija Romulića.

Svojim su otporom osječki branitelji nakratko zaustavili neprijatelja te omogućili konsolidaciju obrane da drugim prilazima Osijeku. Grad Osijek ipak je obranjen 5. prosinca 1991. godine, a na njegovim je prilazima toga dana poginulo dvadeset i šest pripadnika 106. brigade Hrvatske vojske.

Među poginulim hrvatskim braniteljima, šesnaest je mještana Tenje koji su stradali u izravnim borbama s okupatorskim snagama i najezdama snaga JNA. Poginuli hrvatski branitelji su Đuro Kiš, Justin Zekić, Miroslav Grgić, Petar Hupert, Franjo Bertanjoli, Ivan Šenk, Ivan Ilinić, Marko Vuković, Andrija Maurović, Jozo Šošić, Željko Ćuti, Petar Bašić, Zvonko Mihaljević, Zvonimir Duka, Krunoslav Batai i Antun Batinić, a pripadali su 106. brigadi samostalne satnije Tenja.

Tenja

Antunovac i Tenja – posljednji okupirani, prvi u povratku života

Gubitak šume Rosinjača značio je sudbonosne dane i za okolna naselja – Antunovac i Tenju, a posebno dramatično bilo je na istočnim prilazima Osijeku – u Nemetinu. Evo kako je peti prosinca – najteži dan u obrani Osijeka obilježen u Antunovcu, Tenji i Nemetinu.

43-je ljudi ostavilo je svoje živote u Antunovcu, a dvoje se još uvijek smatra nestalima. Peti prosinca u Antunovcu označio je početak sedmogodišnjeg progonstva Antunovčana – ljudi koji nikada nisu gubili nadu da će se vratiti u svoje mjesto. Na spomeniku pored antunovačkog groblja jasan natpis – u spomen na 12 hrvatskih branitelja i civila pogubljenih u velikosrpskog agresiji. Jedan od dvojice posljednjih ljudi koji su napustili Antunovac bio je današnji osječko-baranjski župan.

"Užasan osjećaj naravno, odlazite iz svog doma, odlazite samo u uniformi, ne znate gdje su vam najmiliji, ne znate gdje su vam prijatelji, ne znate ništa, odlazite u grad, ne znate ni gdje odlazite. Spavali smo mjesec dana u podrumu, onda smo se snašli za neki stan, kao i svaka druga prognanička priča kakva je bila", rekao je osječko-baranjski župan Ivan Anušić.

Tenja

Na svoj način u obilježavanje važne ratne obljetnice uključili su se i maratonci, njih dvadesetak, koji su istrčali polumaraton.

"Trčimo rutu dugačku 18 kilometara, trčimo od ulice Sv. Roka, kroz grad, Tenje, Orlovnjak, Antunovac, ovo nam je treća godina zaredom", kaže Nevenka Vujasin.

A padom Tenje, koja je okupirana posljednja od svih mjesta u okolici Osijeka, dodatno je stegnut neprijateljski obruč oko grada. Veliki odaziv na odavanje počasti ispred tenjskog spomenika svjedoči kako se ne zaboravlja. U jutarnjim satima 6. prosinca 91-e još se odvijala posljednja bitka za Tenju. U borbama je samo toga dana poginulih 5 branitelja, a njih 30 ranjeno.

"Znali smo da je pao Antunovac, da je pala Rosinjača i postojala je ozbiljna bojazan da nas armija i četnici okruže" – kažu tenjski branitelji. Da se nismo povukli izvan mjesta, tko zna tko bi od nas ostao živ – priča prvi čovjek obrane.

"Mi smo se povukli, sačuvali smo mnoge živote, jer naš položaj je bio isturen. Gubitkom šume Rosinjača mi desnu stranu više nismo imali, na lijevoj strani nam je bio položaj General najbliže, s jedne i druge strane preko dva kilometra naša vojska stajala i jednostavno smo se bojali odsjecanja", priča ratni zapovjednik obrane Tenje Marko Golek.

Hrvatska vojska do povlačenja držala je tek manji dio Tenje, onaj najbliži Osijeku, a u upravo se ovaj dio bojišnice pokazao najtvrđim položajem u obrani grada.

"Sve postrojbe koje su dolazile ovdje, nisu došle tu na vikend, jer je tu uvijek bilo žestoko i borbeno. U nekoliko navrata su nas pokušali osvojiti, nisu uspjeli, kažem sve te postrojbe se rado prisjećaju tih dana boravka u Tenji", dodaje Golek.

Sedmog prosinca branitelji su utvrdili položaje na Tufeku gdje su se zadržali do kraja Domovinskog rata i početka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. 5. prosinca bio je pun tuge i ponosa i na istočnim prilazima Osijeku, pa je ovaj važan datum obilježen i u Nemetinu.

Slabo naoružani branitelji ukopani na pustopoljini kod Nemetina suočili su se s 12 oklopnih transportera JNA i velikim brojem neprijateljskih vojnika koji je do danas nepoznat. Šestorica branitelja živote su na današnji dan prije 26 godina izgubili u borbama u Nemetinu, gdje je zahvaljujući dijelom i njihovoj žrtvi zaustavljen proboj agresorskih snaga na istočnom ulazu u Osijek.

Tenja