Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

25.10.1990. - nije lako bilo tada krenuti u rat
ŽUPANJSKA 131. – 'SINOVI RAVNICE'
 
131. brigada Županja - Sinovi ravnice
 

 

U vihoru rata

 

 

 

Županjska 131. brigada Hrvatske vojske postrojba je koja je uspjela u najtežim danima Domovinskog rata očuvati granice suverene Hrvatske.

 

25. listopad 1990. dan je kad su se počeli okupljati u okviru Ministarstva unutarnjih poslova prvi dragovoljci s područja općine Županja, svjesni da režim u Beogradu sprema rat.

...

Već tada je shvaćeno da ne mogu svi braniti svoje selo, svoj kućni prat jer takva obrana nije adekvatna sili kakvu je predstavljala bivša JNA. Moralo se krenuti jedinstveno, s detaljno razrađenim planovima. Dragovoljnost je bio temeljni uvjet. To su bili dani kad je „JNA“ bila još posvuda po Hrvatskoj, kad je postojala prijetnja da će vojnim udarom Hrvatsku pokušati baciti na koljena.

Da Hrvatska nije pala najviše možemo zahvaliti ljudima kakvi su i pripadnici 131. brigade. Nije lako bilo tada krenuti u rat, ostaviti obitelj i svoje najmilije. Velika je pogodnost tog kraja bila jer je gotovo 90 posto bilo naseljeno hrvatskim pučanstvom pa nije bilo mogućnosti rada „pete kolone“. Usprkos tome, neprijatelju je to područje bilo iznimno primamljivo za osvajanje iz dva razloga. Prvo jer preko sela Strošinci, Soljani, Vrbanja izlaze na Savu i rasijecaju općinu Županja na dva dijela a time i okružuju bosansku Posavinu, naseljenu pretežno hrvatskim pučanstvom i onemogućuju joj obranu.

 

 

Drugi je cilj bio da se s južne strane opkole Vukovar i Vinkovci. Moralo se krenuti i u službeno formiranje postrojbe pa je tako nastala 131. brigada. Oko ustrojavanja nije bilo problema upravo zbog toga što je za Županju rat počeo još 1990. godine. Na te prve dane rata podsjetio je zapovjednik ratne 131. brigade Franjo Krezić:

„Početci obrane Hrvatske na ovom području sežu još u 1990. godinu kad je stizalo prvo naoružanje, tada još u okvirima pričuvnog sastava MUP-a. Krenuli smo u formiranje i okupljanje prvih dragovoljačkih postrojbi 25. listopada 1990. Od početka smo imali jezgru postrojbe, išli smo na ustrojavanje nalik budućoj 131.  brigadi, samo u nešto manjem opsegu. Tako smo i počeli obranu općine Županje i područja koje joj gravitira. Možda je sreća da smo odmah shvatili da svatko svoje selo ne može braniti sam, da moramo svi jedinstveno i iz svije sela i iz Županje ići na granicu Republike Hrvatske, gdje smo i formirali crtu obrane. Istina je da smo formirali postrojbe u okvirima mjesta, no one nisu imale tako sužene zadaće, već su sudjelovale u akcijama prema potrebi. Dovoljna činjenica je i to što je to područje prema nacionalnom sastavu gotovo 90 posto naseljeno hrvatskim pučanstvom, tako da nije bilo mogućnosti da neprijateljske trupe dobiju ma kakvu potporu lokalnog pučanstva. Na naše su područje krenuli pripadnici neprijateljskih postrojbi koje su poglavito bile sastavljene od Srba iz Srbije, te dijelom s područja Bosne i Hercegovine, uz nešto Srba podrijetlom s ovog područja, koji su već prije pobjegli u Srbiju te se tamo priključili postrojbama koje su krenule u agresiju.“

 

 

Na pitanje kako su izgledali prvi napadaji na to područje iz kojeg stanovnici nisu bježali zapovjednik Krezić odgovara:

„Narod je znao, bez obzira na sav postojeći strah, da od bježanja nema koristi. Nikada nismo mogli ni pomisliti da bi imali ikakvih problema oko popune postrojbe i organiziranje obrane. Dragovoljnost je bila izrazita, imali smo i manjak naoružanja s obzirom na broj ljudi koji su bili spremni na borbu. Duha za borbu nikad nije uzmanjkalo, tako da smo u prvo vrijeme imali više od pet tisuća boraca na obrani granice; jedan dio na samoj crti, a drugi u pripremi.

 

 

Početak borbi za Vukovar označava i početak teških okršaja na ovom području. Kad nisu uspjeli ući u Vukovar, uz pomoć tenkovskih postrojbi, bio im je potreban dodatni smjer za okruženje Vinkovaca i Vukovara. Dobivali smo stalni ultimatume za predaju, osobito sela Strošinci koje je tik uz graničnu crtu. Počeli smo s pregovorima, da se poštedi civilno pučanstvo, no kako dobre volje sa srpske strane nije bilo, morali smo se boriti. Imali smo uspjeha, pa smo im znali reći da moraju položiti oružje. Posjedovali smo hrabrost, upornost, tijekom vremena stekli smo i znanje, a oni su imali samo tehniku. Kako tada nismo posjedovali tenkove, znali smo voziti kamione i građevinsku mehanizaciju, često smo ih zavaravali uz pomoć raznih zvučnih efekata pa su mislili da mi posjedujemo veliki broj oklopnih vozila i tenkova. BOV koji smo posjedovali, vozili smo par puta na dan iz sela Seljani u Strošince i vraćali okolnim putem pa je izgledalo da nam svaki dan stiže novo pojačanje. Kako nisu postizavali uspjehe pješačkim napadajima, pokušali su sa zrakoplovstvom. Svaki su dan napadali, osobito civilne ciljeve. Raketirana su i bombardirana sva sela na području Županje, no naš duh nije slomljen.

Što se tiče situacije na prvoj crti obrane veliki broj ljudi koje smo imali za obranu granice izazvao je kod njih strah i njihov zapovjedni kadar nije mogao natjerati vojnike u borbu, nisu se praktički ni usudili napasti onoliko koliko im je borbena tehnika dopuštala.

S uklapanjem prijašnjih postrojbi u 131. brigadu Hrvatske vojske nismo imali problema zato što smo i prije, 25. listopada, kad je službeno formirana brigada, djelovali koordinirano, zajednički planirali i provodili akcije. Danas kad sve sagledamo i raščlanimo tadašnje postupke u potpunosti smo zadovoljni, jer bez obzira na naše tadašnje znanje, obavili smo sve zadaće. Naš zapovjedni kadar iznikao je iz rata, sve su to mahom bili radnici, seljaci i samostalni privrednici; nije bilo profesionalnih vojnika, no uspjeli smo.

 

 

Kod preustrojavanja nismo imali nekih osobitih promjena osim formiranja zapovjedništva bojni (jedino smo njih morali formirati) sve ostalo je već bilo ustrojeno, jer smo kod prvih provokacija već imali zapovjedništvo a to je bilo još 1990. godine. Morali smo tako raditi jer to je bio jedan od iznimno važnih čimbenika obrane. Po selima smo imali postrojbe u rangu satnije, a kasnije i same satnije, sastavljene gotovo sto postotno od stanovnika sela. Kako se situacija zaoštravala, tako smo se i mi sve više pripremali, nismo branili samo područje Županje već smo išli i u pomoć Vinkovcima, 105. brigadi iz Bjelovara koja je odigrala vrlo značajnu ulogu u obrani istočne Slavonije, te držala crtu Komletinci – Otok – Privlaka. Uspješno smo zajedničkim djelovanjima branili to područje. Velike su borbe bile izravno prije i poslije pada Vukovara jer neprijatelj je pokušao ubaciti svoje snage da preko područja i crta koje je držala 131. brigada opkoli Vinkovce, no nije im uspjelo. S druge strane, i u županjskoj općini, posebice oko sela Strošinca te Račinovaca počeli su pokušaji proboja. Na svaki njihov pokušaj silovito smo uzvraćali, te im nanosili teške gubitke. Nismo im dopuštali da bilo što pokušaju s nešto jačim snagama. Poslije potpisivanja sarajevskog primirja situacija se poboljšala, no još su uvijek provokacije bile česte.“

 

131. brigada HV ''Sinovi ravnice'' osnovana je 25. listopada 1991. godine, imala je 7800 pripadnika, od kojih je 58 poginulo, a više od 170 ih je ranjeno.

 

 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: DPCM/hrvatski vojnik/zupanjac/net

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Priredio: Mario Mehaković

Izvor: DPCM/hrvatski-vojnik.hr

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

U vihoru rata

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 267 gostiju i nema članova online

A- A A+
COVID-19: Hoćete li se cijepiti?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com