U VIHORU RATA
U vihoru rata
Mirko Jakovljević, zapovjednik profesionalne postrojbe Bojna “Andrija Tadić" Žepče, u sastavu Pukovnije “Ante Bruno Bušić", sada I Gardijske brigade HVO, rođen je 20. veljače 1964. godine, u Lupoglavu općina Žepče, od majke Pave i oca Ante, kao drugo po redu dijete u osmočlanoj obitelji. Imao je 4 brata i 3 sestre. Školovanje je završio u Osovi, Lupoglavu i Zenici.
Još 1991. godine počinje njegov borbeni put za obranu Hrvata i hrvatskih prostora od agresije srpske i crnogorske vojske, srpskih dragovoljaca, domaćih četnika i ostataka bivše “JNA". U rat odlaze i njegova tri brata. Od tada počinje prismotra na njegov rodni dom, tadašnja vlada proglašava ih neprijateljima sustava SFRJ, kao društveno i moralno nepodobni, te priželjkuju njegov povratak u rodno Žepče kako bi ga uhitili.
...
Mirko Jakovljević, uvelike ratuje po Hrvatskoj, stječe prva borbena i zapovjednička iskustva, te biva predložen za polaznika I Časničke škole u Zagrebu.
Po završetku časničke škole na Sljemenu i Kumrovcu, sa odličnim uspjehom, dobiva čin satnika HV, te biva raspoređen - imenovan za zapovjednika elitne postrojbe “Bosanski zmajevi”, koju uglavnom čine iskusni i prekaljeni ratnici rodom iz Bosne i Hercegovine, ali koji su do tada svoja borbena iskustva stjecali po bojištima Hrvatske.
Ostvaruju tada “Bosanski zmajevi” pod zapovjedništvom Mirka Jakovljevića značajne rezultate po bojištima Novske, Kričkog Gorja, Josipdola, itd. Početkom agresije srbočetničke vojske na Bosnu i Hercegovinu, početkom 1992. godine, dok vlada tadašnje BiH tvrdi da rata u Bosni i Hercegovini neće biti, “Bosanski zmajevi” ostvaruju vidne rezultate braneći Posavinu.
Borbe započinju u okolici Bosanskog Broda, Koraće, Kričanovo, Sijekovac, Novo Selo itd. “Bosanski zmajevi” sa zapovjednikom Mirkom Jakovljevićem čine okosnicu obrane i uvezivanje samoorganiziranog hrvatskog pučanstva na ovim prostorima.
Uvidjevši da ima posla sa organiziranim, dobro obučenim, iskusnim i opremljenim momcima, sa izrazito visokim moralom za obranu vjekovnih ognjišta, ostaci JNA su počeli gubiti, te pokušavaju naći adekvatnog protivnika (borce) “Bosanskim zmajevima”. Na području Bosanskog Broda, dovode »Bele orlove«. Danima se vodila borba za svaku kuću, kutak, drvo, ulicu u Bosanskom Brodu.
Jedne prilike, kako je pričao Mirko, 27 pripadnika Bosanskih zmajeva je krenulo u akciju čišćenja naselja preko magistralnog puta; oko stadiona Premium. Za vrijeme akcije, koja je trajala do kasno u noć svi pripadnici, pa i zapovjednik Mirko bili su ranjeni. Nakon i tri dana liječenja u Medicinskom centru Slavonski Brod, priča dalje Mirko, spoznavši da agresor iz smjera Liješća ide sa tenkovskom kolonom prema Bosanskom Brodu, novim i svježim snagama, sam sebi vadi infuziju, ostavlja braunilu, “jer zasigurno će trebati kasnije” te sa ostalim suborcima preko mosta odlazi da organizira i pruži otpor i zaustavljanje neprijateljske tenkovske kolone da uđe u Bosanski Brod. I tada Mirko uspijeva u namjeri, crte obrane Bosanskog Broda postaju još čvršće.
Nakon Bosanskog Broda odlazi na bojišta Dervente, Bijelog Brda, vojarne, Plehana itd. U svim tim akcijama dokazuje se hrabrošću i požrtvovnošću, te zapovijedanjem za primjer. Nakon Dervente odlazi na bojišta u blizini Orašja. Uvijek je isticao kao nezaboravan trenutak borbe na lokaciji Grebnica-Novo Selo, Domaljevac-Bosanski Šamac i Orašje. Neprijatelj je na te prostore doveo sve raspoložive specijalne postrojbe, Krajišk brigadu, te skoncentrirao svu ratnu tehniku i silu.
U želji da se sačuvaju životi vojnika, Zapovjedništvo donosi odluku da se privremeno povuče na rezervne položaje. Povlače se svi, ali Mirko Jakovljević ostaje. Nisu pomogla ni nagovaranja suboraca da ovaj put "ne ide", da će se probati ponovo, on ostaje da sačeka neprijateljske tenkove. Odabire zaklon, priprema protuoklopno oružje osu. Neprijatelj se osokolio slabim otpoom, te ga je ta neopreznost koštla dva izgubljena tenka. Pogodio ih je Mirko osom. Kada je pokušao da i treći tenk neutralizira, on ja opalio tako da je i Mirka i zaklon odbacio desetak metara. Tada je Mirko ranjen u obje noge. Sam se izvlačio više od 2 kilometra, a kada su ga naši vidjeli na rezervnim položajima nisu mogli vjerovati da je to on. To mu je, kako, je isticao, najdraži trenutak, jer na tom mjestu gdje je uništio tenkove tada ostala crta obrane Orašja.
Po zapovjedi generala Ante Rose, da se formira prva profesionalna postrojba HVO, i to baš u Žepču, Mirko sa ostalima dolazi na ove prostore 18. lipnja 1992. godine, s ciljem da se počne sa radom.
Dolazi do velikog priliva dragovoljaca iz ranije formiranih specijalnih vodova, prave se poligoni za obuku, nabavlja oružje i oprema i počinje sa radom.
Međutim, neprijatelj sve više napada naše položaje na Komušini. Mirko sa još 12 dragovoljaca Bojne odlazi stalno kao ispomoć obrane Hrvata i-hrvatske Komušine.
Nakon toga vodi akcije Bojne na prostorima Dubrava, Crnog Vrha, Maglaja itd. U Maglaju Bojna na čelu sa Mirkom zaustavlja neprijateljsku ofenzivu, uništava oklopni vlak, neprijatelja, i uspijeva obraniti Maglaj.
Petnaestog studenog neprijatelj pokušava da prije zime spoji Teslić i Ozren, ofenzivom nazvanom "Posljednja "šansa", koju razrađuje i vodi osobno general Slavko Lisica. Po zapovijedi Bojna odlazi na te položaje obrane na Hatkinim Njivama, kao ispomoć postrojbama koje su hrabro držale te crte obrane. U silovitom napadu neprijatelja, snijeg se crnio od granata i mina. Mirko biva teže ranjen. kao i još sedam pripadnika Bojne, u toj ofenzivi. I pored toga, obrambeni položaji Hatkinih Njiva ostaju čvrsti i stabilni a Hrvati i dalje na svome.
Početkom 1993. godine muslimanski fanatici i fundamentalisti počeli su napade na postrojbe HVO s ciljem podčinjavanja pod zapovjedništvom tzvArmijeBiH, protjerivanja Hrvata sa vjekovnih ognjišta, a naseljavanjem muslimana iz istočne Bosne, Krajišnika itd. Jedan po jedan grad pada pod muslimanske snage. Postrojbe HVO-a se povlače, hrvatsko pučanstvo ostavlja na tiraniju muslimanima.
Uvidjelo se da taj sukob neće zaobići ni Žepče. Mirko se uključuje u pripremu obrane Žepča i okolice. Na sukob se nije trebalo dugo čekati. Muslimani 24. lipnja napadaju naše postrojbe i počinju borbe. Mirko, ostali pripadnici Bojne, kao i pripadnici 111 xp Brigade, započinju borbu sa daleko brojnijim neprijateljem, kojem pristiže i pomoć iz Zenice i Kaknja. Neprijatelj je počeo bježati, počeo se predavati. Nakon pet dana borbe protiv muslimana, Mirko Jakovljević biva imenovan za zapovjednika obrane grada Žepča.
U borbama protiv muslimanskih snaga, za oslobođenje Preka, Mirko 2. srpnja biva po peti put ranjen u obje noge. Odlazi na liječenje u Republiku Hrvatsku, ali se ubrzo vraća sa zapovijedi o imenovanju za zapovjednika Bojne »Andrija Tadić" Žepče.
Učestvuje u akcijama: protjerivanja muslimanskih snaga iz Preka, Drenjka Orahovice, Kiseljaka, Hrastuše, Previle, Bandere itd. Iako još neoporavljen pomaže koliko može u svakoj akciji.
Početkom prosinca po zapovjedi Mirko Jakovljević odlazi u Hercegovinu. Pri povratku policija VRS (Vojske Republike Srpske), po zapovijedi srpskih vlasti ne dozvoljava prolazak za Mirka Jakovljevića preko srpske teritorije do Žepča, do kojeg se uvijek vraćao i uvijek želio, vratiti. Sva ubjeđivanja i molbe kod srpskih vlasti nisu pomogle. “Mirko Jakovljević ne može više za Žepče... “
Nakon te spoznaje razočaran i afektivan, vraća se u Grude, te odlazi posjetiti djevojku u Splitu i sestru u Šibeniku. Zbog kiše, noći, klizavosti i smanjene vidljivosti u Kaštelima doživljava prometnu nesreću u kojoj biva teško povrijeđen. Povrede su grudnog koša, trbuha, prijelom natkoljenice itd. Nakon sedam dana liječenja u intenzivnoj njezi, sedam dana kome, 31.12.1993. godine dolazi pred ponoć k svijesti i saznaje da se nalazi u bolnici i što se sve desilo. Na traumatološkom odjelu splitske bolnice Firule osjeća se dobro i započinje oporavak. Postoperativni tok ide po planu. Svaki dan je bolje. Žao mu je što ne može u Žepče, što ne može pomoći ostalima u borbi do kraja. Daje upute i brine se za svakog vojnika raduje se osvojenom Bukoviku, žao mu momaka koji su i živote utkali u taj Bukovik.
Osmog siječnja dolazi do pogoršanja, zdravstvenog stanja, prebacuje se u centar intenzivne njege, vrši se punkcija grudnog koša, dolazi do poremećaja disanja i rada srca i pored hitne liječničke pomoći, umire.
Umro je sin žepačkog kraja i istinski borac za slobodu.
Laka ti Hrvatska gruda i pokoj vječni!
foto: DPCM / wikipedia.org
Priredio: Mario Mehaković
Izvor: Glasnik Pukovnije ABB iz ožujka 1994 br 5-6
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
