Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

Po čemu su ubojstva obitelji Kozbašić, Jurić, Čengić, Matijević ili Aleksander manji zločini od onoga počinjenog nad obitelji Zec?
U agresiji na Hrvatsku tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, ubijeno je između 350 i 400 djece
 
Obitelj Zec
 

 

U vihoru rata

 

 

Dana 5. srpnja 1991. godine, u blizini obiteljske kuće u Gornjoj Budičini, smrtno je stradala prva civilna žrtva na području Petrinje, 16-godišnja Josipa Kožić.

 

Djevojka je ubijena bez ikakvoga povoda i razloga iz čiste obijesti i nacionalne mržnje prema Hrvatima.

...

Ovo gnjusno nedjelo izvršili su srpski teroristi koji su iznenada otvorili vatru na osobni automobil (Zastava 128) kojim je upravljao pričuvni policajac iz PP Petrinja, Vlado Dumbović. U automobilu su s vozačem bile sestre Josipa i Snježana Kožić.

U pucnjavi je Josipa ubijena (uz 18 prostrijelnih rana), dok je drugo dvoje teško ranjeno.

Zločinci nikad nisu odgovarali za ovo nedjelo.

U Zagrebu je suđeno jednom od počinitelja (Dušanu Kačaru), nekadašnjem pripadniku  "specijalne policije" tzv. SAO Krajine, kojeg se opravdano sumnjičilo da je ovaj zločin počinio u suradnji s pokojnim Stevanom Radišićem, te da su njih dvojica postavila zasjedu iz koje se pucalo tog 5. srpnja 1991. godine.

Suđeno mu je u odsutnosti (tada je živio u Pančevu, Republika Srbija), a 2019. godine oslobođen je optužbi "u nedostatku dokaza".

 

Spomenik 16-godišnjoj Josipi Kožić, prvoj civilnoj žrtvi na Banovini

 

Osim zločina nad djevojkom Josipom Kožić i ubojstva četveročlane obitelji Kozbašić o kojem će kasnije biti više riječi, na području Banovine počinjeni su i brojni drugi zločini od strane agresora i domaćih terorista, pa i ubojstvo obitelji Jurić u Kostrićima, općina Majur (kraj Hrvatske Kostajnice), gdje je 20-ak pripadnika srpskih paravojnih snaga (tzv. milicije SAO Krajine) u ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991.godine u kratko vrijeme pobilo sve žitelje ovog malog mjesta (njih 16).

Svi su bili Hrvati.

Skupina zločinaca opkolila je Kostriće i potom krenula u svoj krvavi pohod - zapovjednik im je bio Stevo.

 

Rodbina i prijatelji još uvijek čuvaju uspomenu na žrtve sela Kostrići

 

Borojević Gadafi, a njegov zamjenik Milan Zec. Najmlađa žrtva, Tomislav Jurić, imala je samo 2 godine, a najstarija, Petar Bašić , 93. godine.

Među ostalim žrtvama bila je i četveročlana obitelj Jurić: otac Zlatko (35), majka Vera (32) i dvoje djece - Dario od 4 godine i Tomislav od 2 godine.

 Od 20 počinitelja ovog masovnog zlodjela, većina više (navodno) nije među živima, a ostali su nedostupni hrvatskim vlastima (žive kao slobodni građani u Srbiji i BiH - "Republici Srpskoj").

 Da ovakvi zločini nisu bili nikakva rijetkost, nego dio strategije etničkog čišćenja što ju je provodio srpski agresor uz pomoć svojih suradnika - srpskih ekstremista s hrvatskih okupiranih područja, dokazuje i slučaj četveročlane obitelji Čengić, koja je ubijena 18. siječnja 1992. godine u svome domu u zaseoku Šašići kod Ervenika (selo na putu između Knina i Benkovca).

Okrutni masakr nad Dragom Čengićem (39), Nevenkom (31) i njihovim sinovima, 4-godišnjim Goranom i 11-godišnjim Slobodanom počinili su njihovi susjedi, Srbi: Slobodan Kovačević zvani Ćipe, Damir Travica i Nebojša Travica zvani Nebesilo. Krvnici su se nakon svega čak hvalili time kako su prerezali vrat 4-godišnjem djetetu, Goranu Čengiću.

 

U spomen nevinim žrtvama mržnje i bezumlja - grobnica obitelji Čengić

 

Vukovarska obitelj Aleksander - otac Emil (32), majka Vlasta (26) i njihov dvogodišnji sin Matej poginuli su od jedne agresorske granate, 15. studenoga 1991. godine, u skloništu 'Vučedolska kapljica', uz još 8 žrtava koje su stradale od istog projektila. I to je sudbina samo jedne od brojnih obitelji koje su u ovom gradu stradale od snaga "JNA", četnika i domaćih terorista.

 U ožujku 1992. godine, četnici su u okupiranom Borovu Selu ubili četverogodišnju Martinu Štefančić i njezinu baku Bernardicu, o čemu je svjedočio pred kamerama televizije Z1 (emisija "Bujica") srpnja 2019. godine, otac djevojčice, bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora i hrvatski branitelj, Zdenko Štefančić koji je u Beogradu kao logoraš bio osuđen na smrt "zbog rušenja pravnog poretka SFRJ".

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=DbwPA-oIJrg&ab_channel=BujicaZ1TV; stranica posjećena 6. 8. 2021.)

 U malenu Martinu zločinci su ispalili 7 hitaca.

U Tovarniku (istočna Slavonija) dana 22. rujna 1991. godine, snage "JNA" i četnici ubili su 68 mještana, među kojima i katoličkog svećenika, Ivana Burika. Protjerano je cjelokupno nesrpsko stanovništvo, a agresor je počinio brojne bestijalne masakre (mučenje zarobljenika klanjem, rezanjem dijelova tijela, kastriranjem i sl.).

Dana 10. listopada snage "JNA" i srpska paravojska napali su Lovas (mjesto na krajnjem istoku Hrvatske) i tog dana ubili 23 stanovnika. Osam dana poslije, natjerali su 50-ak muškaraca izvan sela u obližnje minsko polje i tom je prigodom 21 osoba poginula, dok je ranjeno njih 14.

U Širokoj Kuli kod Gospića, od 13. listopada 1991. godine nadalje, izvršen je masovni pokolj nad najmanje 40 Hrvata, među kojima je najmlađa žrtva bila 13-godišnja djevojčica Verica Nikšić, a najstarija Ivan Orešković star 95 godina. Zločin su izvršili domaći (lički) Srbi i paramilicija tzv. SAO Krajine.

U Baćinu (Banovina, općina Hrvatska Dubica) je 21. listopada 1991. godine ubijeno 56 mještana s područja Baćina, Dubice i Cerovljana. Zločin su počinile snage "JNA" i pripadnici srpske paramilicije.

U prigradskom vukovarskom naselju Lužac,, 2. studenoga 1991. godine, na Dušni dan, ubijeno je 59 Hrvata. Pokolj su izvršile zajedno snage "JNA" i pripadnici paravojne formacije kojom je zapovijedao Željko Ražnatović Arkan.

Dana 12. studenoga 1991. godine, jake snage "JNA" i srpskih paravojnih formacija napale su Saborsko i ubile najmanje 29 civila koji nisu na vrijeme napustili selo.

U Škabrnji (mjesto u blizini Zadra) je 18. studenoga 1991. godine izvršen je masakr nad 63 Hrvata (48 civila i 15 branitelja). Zločin su počinile snage "JNA" i srpska paravojska.

Istoga dana (18. studenoga 1991.) u do temelja razoreni Vukovar ušle su snage agresora i nastavile pokolj (u prosincu 2017. godine objavljen je nepotpuni popis ubijenih civila i branitelja grada koji sadrži 1.145 imena).

U Joševici (kod Gline) su 16. prosinca 1991. godine srpske paravojne snage ubile su 21 hrvatskog civila.

U Slavonskom Brodu, od zrakoplovnih bombi zločinačke "JNA", 3 svibnja 1992. godine, pored drugih civilnih žrtava poginulo je i petero djece: Andrijana (9), Dalibor (5) i Mirko Marinković (10), te Ivana (4) i Marko Petrović (7). U ovom je gradu tijekom agresije na Hrvatsku ubijeno ukupno 28 djece. Najmlađa žrtva imala je samo 20 mjeseci.

U zaseoku Vucići kod Promine (Šibensko-kninska županija), krajem siječnja 1993. godine pripadnici srpske paravojske, 75. motorizirane brigade tzv. Srpske Vojske Krajine, zaklali su 5 hrvatskih staraca u dobi od 79 do 82 godine.

U veljači i ožujku 1993. godine, u Oklaju i Mratovu (Šibensko-kninska županija) ubijeno je 16 hrvatskih civila. Egzekutori su bili pripadnici Kragujevačkog četničkog pokreta 'Vojvoda Vuk' i pripadnici 75. motorizirane brigade "Srpske Vojske Krajine". 

Primjere masovnih zločina i bezočnih masakra hrvatskih obitelji i djece od ljeta 1991. godine nadalje, mogli bismo, nažalost, nabrajati gotovo u nedogled, jer rijetko su koje selo i grad u velikosrpskoj agresiji, pogotovu na okupiranim područjima, ostali pošteđeni takvih zločina. Samo u tzv. UNPA zonama - nakon dolaska snaga UNPROFOR-a, ožujka 1992. godine - do oslobađanja tih prostora, srpski teroristi i njihovi suborci iz Srbije i BiH ubili su 1.077 hrvatskih građana, većinom Hrvata koji su  tamo ostali u naivnom uvjerenju kako im se ništa neće dogoditi jer ni za što nisu krivi. Nisu znali da im je to što su Hrvati, ili nisu Srbi - pa i ako su Srbi a žive u zajednici s Hrvatima, već samo po sebi dovoljna "krivnja" da im se uskrati pravo na život.

No, vratimo se zločinu nad obitelji Kozbašić koji je među ostalim zanimljiv i po tomu što je riječ o nacionalno mješovitoj obitelji, pa to u punoj mjeri oslikava patološku narav zločinaca koji su bili u stanju ubijati i pripadnike srpskog naroda ako su bili u rodbinskim vezama s Hrvatima ili su se s njima solidarizirali.

 

Obitelj Kozbašić očito nije bila svjesna što im se sprema u okupiranoj Petrinji

 

Pripadnici "specijalne milicije" tzv. SAO Krajine, u noći, 4/5. studenoga 1991. godine u okupiranoj Petrinji, hicima iz vatrenog oružja usmrtili su Kozbašić Milana (1952.), Gordanu (1954.) njihovu djecu, Tamaru staru 13 godina i Alena starog 8 godina.

 Zločin je bio pripisan hrvatskoj strani, iako se dogodio na teritoriju koji je od 21. rujna 1991. godine kontrolirao srpski agresor.

 U ožujku 2021. godine na temelju međunarodne tjeralice raspisane od strane Hrvatske, u zračnoj luci u Frankfurtu uhićen je Savo Grnović (65) koji je opravdano osumnjičen da je sudjelovao u ovom zločinu s Jovanom Ranićem (1947.). Grnovića je Njemačka izručila u svibnju 2021. Hrvatskoj. Prema optužnici, on i Ranić su kritične noći ušli u kuću Kozbašićevih (ulica Ivana Meštrovića u Petrinji). gdje su u potkrovlju zatekli četiri spomenuta člana obitelji Kozbašić i pobili ih iz Škorpiona, iz neposredne blizine, hicima u glavu kroz jastuk.  Dječaka Alena (8) ustrijelili su u prizemlju kuće.

U agresiji na Hrvatsku tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća, ubijeno je između 350 i 400 djece (broj nije konačan jer se još uvijek provjeravaju okolnosti stradavanja za jedan broj žrtava), a ranjeno oko tisuću, što dovoljno govori o barbarskim metodama kojima su se zločinci služili ne pošteđujući ni one najranjivije.

Manipulacija žrtvama je sramotan i nedopustiv čin nedostojan ljudi - pogotovu kad je riječ o ubijenoj djeci

Početkom prosinca 2020. godine, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, dr. sc. Ante Nazor, komentirao je jedno od najbolnijih pitanja vezano za agresiju na Hrvatsku, a to su ubojstva djece:

"Za roditelje nema veće boli od smrti djeteta, za svako normalno društvo smrt svakoga djeteta je tragedija. Namjerno oduzimanje života bilo kojem nevinom čovjeku, a posebice djetetu, odvratan je zločin i u ratu i u miru. Takvih je zločina bilo i u Domovinskom ratu. U medijima se svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su ubijena namjerno, iz neposredne blizine. U takvim tužnim trenucima treba se s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i izraziti nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti. Uz spoznaju da su u nekom razdoblju na nekom području ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobri ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Ipak, neki već godinama, na isti datum, 7. prosinca, jedan odvratan zločin i tragediju jedne obitelji koriste tako da je upitno drže li uopće takvi do žrtava. Tu pogotovo mislim na one koji na brzinu samo za potrebe saborskog izlaganja da bi istaknuli svoju navodnu pravednost i osjećajnost, kako je to učinila saborska zastupnica srpske nacionalne manjine 8. prosinca u Hrvatskom saboru, s interneta preuzmu imena još troje ubijene djece, a potom ih nisu u stanju ni pročitati. Znajući da je, na žalost, broj ubijene djece u Domovinskom ratu znatno veći od četiri pročitana imena za saborskom govornicom, te da se sukladno tomu mnogi trgovi i ulice u Hrvatskoj mogu nazvati imenima ubijene djece, dobri ljudi to nikada ne bi zatražili samo za jedno dijete

 Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je iz neposredne blizine ubijeno najmanje četrdesetero djece. 

 

Primjerice, osim Aleksandre Zec (1979.) i njezinih roditelja MihajlaMarije,  koji su ubijeni u Zagrebu 7. 12. 1991., pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem ubijena i: 

- djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić, zajedno s roditeljima Radomirom Anicom u Cerni (17./18. 2. 1992.);

- dva dječaka Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević, zajedno s roditeljima Radetom Jovankom u Daruvaru (25. 2. 1992.);

- djevojčica iz mješovitog braka Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom, u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.). 

 

Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja, pripadnici srpskih snaga ubili su:

Antu (1984.) i Mariju (1982.) Baković, s ocem Momirom, - 23. 10. 1992. na cesti Vrana - Pakoštane;

Dragutina Baloga (1974.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;

Josipa Bandića (1976.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;

Tomislava Baumgartnera (1973.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;

Igora Černoka (1977.) - 19. 11. 1991. kod Marinaca nedaleko od Vukovara;

Miru Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;

- sestru i brata Anamariju (1988.) i Ivana (1979.) Grgića, zajedno s roditeljima Stjepanom  Tomislavom - 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena diverzantska skupina);

Igora Kačića (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;

Josipa Kovačića (1980.), zajedno s majkom Ankom - 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-srijemska županija);

Josipu (1975.) Kožić - 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje;

Marijanu Pavošević (1973.) - 18. 10. 1991. u Lovasu;

Sinišu Rajkovića (1975.) - 18. 11. 1991. u Vukovaru;

Antu Šarića (1974.) - 11. 11. 1991. u Marincima nedaleko od Vukovara;

Antonia Vidakovića (1975.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;

Đorđa Vidakovića (1978.) - 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.

Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991. ubijena je i trudna Ružica Markobašić.

 

Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, pripadnici srpskih snaga ubili su iz neposredne blizine:

- braću Gorana (1987.) i Slobodana (1981.) Čengića, zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom - 18. 1. 1992. u Erveniku;

Darka Dvornekovića (1981.) - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;

- sestre Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;

 

Spomenik djeci ubijenoj u agresiji - "Prekinuto djetinjstvo", Slavonski Brod

 


- braću Daria (1987.) i Tomislava (1989.) Jurića, zajedno s više mještana - 15. 11. 1991. u selu Kostrići;

- sestru i brata Tamaru (1978.) i Alena (1982.) Kozbašića, zajedno s roditeljima Milanom  i Gordanom - 4./5. 11. 1991. u Petrinji;

Franju (1975.) Matijevića, zajedno s roditeljima Jozom i Anom - 19. 4. 1992. kod Iloka;

Ivicu (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima - 13. 10. 1991. u Širokoj Kuli;

- braću Damira (1980.) i Daria (1976.) Pakšeca, zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom - 9. 4. 1992. u Vukovaru;


- Renata Šajnovića (1984.), zajedno s roditeljima Stankom i Marijom - 2. 10. 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana;

Pavla Šiftara (1976.), zajedno s drugim mještanima - 16. 12. 1991. u Joševici kraj Gline;

Katicu Šimanović (1976.) - 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;

Martinu Štefančić (1987.), zajedno s njezinom bakom Bernardicom - 21. 3. 1992. u Vukovaru.

 

Uz navedenu djecu, ubijenu iz neposredne blizine, tijekom Domovinskog rata još je najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima i naseljima.

 

U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, srpske snage su, među ostalima, ubile i:

- tromjesečnu bebu Ivana Špoljarića (1991.), zajedno sa svojim sestrama – maloljetnom Josipom (1974.) i tek punoljetnom Dubravkom (1973.) - 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;

- šestomjesečnu bebu Ivana Kljajića (1991. - 18. 10. 1991.) u Vukovaru;

- šestomjesečnu bebu Ivana Gavrića (1991. - 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;

Aleksandra Mateja (1989. - 16. 11. 1991.) u Vukovaru;

 - Mirsada Omerovića (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;

Ivana Oršolića (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;

- Bernarda Soldu (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima; 

Mihu Tomičića (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;

Valentina Vlahovića (1991. – 11. 9. 1993.) u Maloj Švarči – Karlovac;

Antu Džaju (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, zajedno s ocem Milom i djedom Ivanom;

 Jednom bombom iz zrakoplova, 3. 5. 1992., srpske snage su ubile petero djece u Slavonskom Brodu! Dva brata i njihovu sestru Marinković – Marinka (1990.), Dalibora (1987.) i Andrijanu (1983.), te sestru i brata Petrović - Ivanu (1988.) i Marka (1985.). 

Na ovom tužnom popisu još je stotinu imena…

Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala fašistoidna ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi."

(Vidi: https://direktno.hr/direkt/ante-nazor-podsjetio-na-svu-ubijenu-djecu-u-domovinskom-ratu-a-najmlada-zrtva-srpskih-snaga-imala-je-samo-tri-mjeseca-216925/; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 6. 8. 2021.)

Nasuprot ovako razumnim i humanističkim pristupima pri čemu se svaka žrtva spominje s jednakim pijetetom, svjedoci smo grube, prljave, nedostojne, ogavne manipulacije što je pojedini politikanti i mešetari s lijevo liberalne političke scene i iz redova političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj uz pomoć svojih udruga i medija smišljeno provode u nakani dokazivanja "zločinačke naravi" hrvatskog obrambenog rata. Upravo s tim ciljem se već više od 20 godina ustrajava na "slučaju Zec" i zločinu nad malom Aleksandrom Zec i od toga je stvoren mit - dok se masovne hrvatske žrtve, pa i stotine pobijene djece i brojni masakri nad hrvatskim obiteljima jednostavno prešućuju kao da ih nije bilo.

Oni koji se tako ponašaju, ne samo da ne poštuju žrtve - jer ih omalovažavaju i ponižavaju samim time što njihovo stradanje profaniraju radi svojih prizemnih politikantskih interesa koristeći ih kao oruđe propagande, nego duboko vrijeđaju preživjele srodnike pokojnika, pa i sve one koji drže do univerzalnog načela jednakosti svake nevine žrtve. Jedinstvenost i neponovljivost ljudskog života čini nas jednako vrijednima, kako u vremenu koje provodimo na ovom svijetu, tako i nakon što ga napustimo.

Doista, nema prljavijeg i nedostojnijeg posla od manipulacije mrtvima i njihovog korištenja za stvaranje razdora i mržnje među živima, niti veće i značajnije obveze jednog društva koje sebe smatra humanim i civiliziranim da se prema svakoj žrtvi odnosi jednako: s pijetetom, poštovanjem i suosjećanjem - neovisno o tomu koje su nacije, rase ili vjere pokojnici. Sve drugo vodi u nove podjele i u konačnici stvara ozračje u kojem su novi ratovi i zločini mogući. Svojevrsna je ironija, kako se upravo naši propagandisti koji se bave tom vrstom morbidne, nekrofilske kampanje kršeći temeljne civilizacijske, moralne i etičke norme, stavljaju u ulogu naših "tutora" i pokušavaju nam docirati o ljudskim pravima i humanizmu.

Kao razumni ljudi, to dopustiti ne smijemo; zbog naše sadašnjosti i budućnosti, zbog naraštaja koji zaslužuju život u miru. Sijanje mržnje i nesnošljivosti ne može donijeti ničega dobrog - pa ni onima koji to čine.

 

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: DPCM/radio-banovina.hr/vecernji.hr/domovinskirat.hr/slavonski-brod.hr

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Zlatko Pinter

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

U vihoru rata

hrenfrdeituk

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 415 gostiju i nema članova online

A- A A+
Treba li uvesti obvezno Covid-cijepljenje za sve građane RH?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com