Akcija proboja od Dubice prema okruženoj Hrvatskoj Kostajnici | Domoljubni portal CM

RATOVI

U VIHORU RATA

Bolne uspomene na rujan '91.

Akcija proboja od Dubice prema okruženoj Hrvatskoj Kostajnici

U vihoru rata

Rujan donosi sjećanja na dane ponosa i slave davnih devedesetih.

Otvaraju se nikad zacijeljene rane. Ratovalo se za svaki pedalj naše jedine domovine Hrvatske.

...

Išlo se srcem, borilo i razmišljalo isključivo srcem. Zvijezda vodilja bila je ljubav prema domu, obitelji i ranjenoj domovini. Naš zavičaj.

Borbe, proboji, stradanja hrvatskih branitelja. Naši heroji. Nikad zaboravljeni, osobito u srcima članova obitelji, ali i suboraca koji žive uspomenu na sve njih i njihovu prerano pokošenu mladost.

Jedno takvo sjećanje, tužnu i bolnu uspomenu ispričao je za sisciu Alen Čaušević, hrvatski branitelj.

“Akcija proboja od Dubice prema okruženoj Hrvatskoj Kostajnici započela je 9.9.1991. U ponedjeljak u zoru počelo je okupljanje naših snaga u centru Hrvatske Dubice. Među nama se nije osjetila napetost. Naša ekipa iz 55. LAD-a PZO već je više puta prošla vatreno krštenje od Komareva do Peckog.

Mario Šalić je rođen 1970.g. i bio je najmlađi među nama. Ja sam 1969. godište tako da su naša razmišljanja bila slična.

Što je to strah? Nas dvojica nismo razmišljali poput ljudi koje su kod kuće čekale žene i djeca. Velimir Šuštić je tada imao 33 godine i on nam je bio glas razuma. Krenulo se Baćinom prema Slabinji, a zatim dalje u Rosulje pa u Hrvatsku Kostajnicu.

Kretali smo se glavnom cestom uz Unu, uspravno podignute glave, znajući da je to naša domovina. Kada smo ušli u Slabinju znali smo da nam prijeti opasnost iz kuća u selu. Ulazili smo oprezno iz kuće u kuću. Nakon nekog vremena stali smo kod jedne na blagoj uzvisini. Odlučili smo malo stati i sačekati ostatak naših snaga. Međutim, oni su nam javili da ne mogu proći put jednim dijelom, zbog pucnjave snajpera, te smo sačekali neko vrijeme.

To je bio dio 120. brigade. Naš 55.LAD.PZO je imao jedno improvizirano oklopno vozilo na kojemu se nalazio protuavionski top jednocijevac 20 mm.

Za topom je sjedio Vinko Kovačević. Nakon određenog vremena on je trebao zamjenu i naravno javio sam se ja koji sam u životu ispalio jedan ili dva hitca iz tog topa. Nisam bio obučen za to oružje, ali bio sam dobar u gađanju puškom jer sam se prije rata bavio streljaštvom.

Vinko mi je odmah dao svoju pancirku i šljem. Nije lako biti pokretna meta na vrhu oklopnjaka, no tada o tome nisam razmišljao. ˝Nemoj puno pucati! Štedi municiju!˝, Vinko mi je stalno ponavljao. Pitam ja zapovjednika Josipa Šikića smijem li pucati po sumnjivim metama, on mi odgovori: ˝Samo udri!˝ Na jednom dijelu ceste naišli smo na izminiranu cestu, kako ne bi mogli prijeći vozilima. Snašli smo se i ipak prošli taj dio.

Sljedeća zapreka bila je veliko srušeno deblo preko ceste. Naravno, tko će prepiliti deblo motornom pilom nego Mario Šalić. Na tom mjestu fijukali su snajperski hitci, ali Mario je pod paljbom prepilio prepreku.

Ljudi su bili u euforiji. Kuća po kuća i stigli smo do jedne čistine. Tu pješadija nije mogla proći zbog snajperske vatre.

Par izviđača nam je pokazalo kuću preko Une s koje je ˝tukao˝ snajper. Zapovijed je bila da vozač Damir Šarić i ja izađemo oklopnim vozilom na čistinu i uništimo prijetnju. Morali smo se okrenuti na “rikverc” jer se cijev topa nije mogla okretati preko kabine vozača. Izišli smo kao u Western filmovima na dvoboj. Pokojni Velimir me upozorio da se pazim. Uvijek je brinuo o meni i Mariu.

Zapucao sam na kuću, a crvena prašina cigle i crijepova se digla u zrak. Pogodio sam metu, a ljudi su oduševljeno pljeskali i vikali. Nismo slutili da će nam se nešto desiti i zaustaviti nas. Krenuli smo dalje.

Uz oklopno vozilo kretalo se više ljudi jer su se tako štitili od otvorene vatre sa bosanske strane. Nedugo zatim prelomila se eksplozija… prašina, sivilo i miris baruta. Sve je poletjelo u zrak. Ja sam tada doživio osjećaj da vidim svoje tijelo kako leti zrakom i pada na tlo. Bacilo me i izbilo zrak iz pluća. Udario sam gornjim dijelom kralježnice o zemlju. Nisam se mogao pomaknuti neko vrijeme od siline udarca.

Osjetio sam da mi licem teče krv… pukla mi je arkada, slomljen nos, a bol u vratu nesnošljiva.

Prvo mi je na pamet palo da dograbim pušku. Došao sam do Velimira Šuštića koji je većim dijelom bio priklješten oklopnjakom. Odmah je izdahnuo…

Morao sam uzeti njegovu pušku koja mu je ostala prebačena preko ramena. Nožem sam prerezao ramenik. Mario je nažalost također bio zarobljen ispod oklopnjaka. Skupili smo se i nadljudskim naporom podigli oklopnjak da ga izvučemo. Bio je živ, ali imao je vanjski prijelom potkoljenice i desnog kuka. U kakvom stanju mu je bila kičma, nismo znali.

Moj prijatelj Zvonimir Vučičević Đona, kleknuo je i stavio ga gornjim dijelom tijela sebi u krilo. Ja sam zalegao i ispucao cijeli okvir iz Velimirove puške prema neprijatelju. Po nama se pucalo iz svega raspoloživoga. Bila je to zasjeda. U asfaltu je bilo minsko polje, a mi smo nagazili na protutenkovsku minu.

Nakon ispucanog rafala okrenuo sam se na leđa. Ispred mene je bio Mario, naslonjen u Đoninom krilu. Nije paničario, nije kukao. Pogledi su nam se sreli. Oči u oči. ˝Ja sam Alene invalid.˝- rekao je. Na blijedom licu nije bilo grča, samo mu je jedna suza kliznula niz obraz. I sada dok ovo pišem suze mi padaju na papir.

Zapovjednik Josip Šikić mi je povikao: ˝Alene kreni se izvlačiti!˝ Pljuštali su metci.

Bio sam siguran da nikada više neću vidjeti svoje najmilije.

Puzao sam kanalom stotinjak metara i na jednom dijelu je bila cijev pa sam morao pretrčati taj dio pod smrtonosnom kišom. Jedan dio nas se izvukao prema šumi, a jedan manji dio se uspio vratiti cestom u Dubicu. Izvlačenje šumom bila je za mene muka. Kad se kičma ohladila nisam se samostalno mogao ustati. Izvukli smo se drugi dan oko 14 sati.

U Baćinu nas je dočekala hitna i bolničari. Cijelo vrijeme izvlačenja razmišljao sam o Mariu. Je li preživio? Razdvojili smo se. Došavši u Dubicu saznao sam da je Mario poginuo pri izvlačenju. Taman sam prilazio vozilu hitne pomoći u koja sam trebao prijeći.

Tu je bila hrpa novinara, a ja tada saznajem istinu. Slomio sam se, suze su same tekle. Vjerovao sam da će Mario preživjeti… nažalost nije.

U akciji su sudjelovali : Mario Šalić,Velimir Šuštić,zapovjednik Josip Šikić, Zvonimir Vučičević Đona, Stjepan Krpan, Vinko Kovačević, Davor Krznarić, Damir Šarić Dado i Siniša Turk.”