Open menu
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
RATOVI

U VIHORU RATA

‘BORITE SE ZA SEBE! PA, JA SAM ZA VAS BIO SPREMAN UMRIJETI!’
Vukovarski ratnik mladim Hrvatima: ‘Ovu sam državu stvarao za vas, ne za sebe’
 
 

 

U vihoru rata

 

 

Na Mitnici je prije nekoliko dana otkriven mural posvećen dvojici poginulih vukovarskih heroja, pukovniku Ivi Šoljiću, zapovjedniku obrane Mitnice i pukovniku Velimiru Đereku- Sokolu, jednom od zapovjednika obrane Sajmišta.

 

Mural koji su otkrili obitelji ovih dvojice heroja, autorsko je djelo Bogdanovčanina Mara Matkovića, a postavljen je preko puta vukovarskog Vodotornja.

...

 

Opsovao Šljivančaninu “mater četničku”

 

O ratnom putu Ive Šoljića i Velimira Đereka-Sokola, izmešu ostalih govorio je i legendarni vukovarski ratnik, pukovnik Ivan Anđelić Doktor, jedini branitelj kojeg je Šljivančanin osobno, preko motorole pozvao na predaju.

“Uzeo sam moju motorolu i lijepo mu rekao: Profesionalni vojniče, oficire, je*em ti mater četničku! Imate tri dućana u Borovom selu i da se mi vama predamo. Pakuj tu čergu i marš preko Dunava!”, prisjeća se Anđelić.

Njegov uvjerljivi govor i birane riječi kojima se prisjetio o Šoljiću i Đereku – ni ovoga puta nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Anđelić koji je poznat po svojim iskrenim i srčanim istupima, možda najveći dojam ostavio je prilikom gostovanja na Laudato u kojem je iznio veliki broj do sada nepoznatih detalja iz Domovinskog rata Posebno je zanimljiv njegov osvrt na mlade Hrvate.

Poručio im je, između ostaloga, da se on tada borio upravo za njih i da je zbog njih bio spreman svakoga trenutka umrijeti.

 

Poručio mladim Hrvatima da se bore

“Nadam se da temelje ove države koje smo stvorili nitko, nikada neće razoriti. Još uvijek smo spremni dati život za nju! Mlade generacije koje dolaze… Nismo mi ovu državu stvarali za nas, nego za njih. Njihova je obaveza da se za nju bore na demokratski način!”

 

 

Ivan Anđelić Doktor, čuveni vukovarski zapovjednik na Sajmištu koji se nije bojao umrijeti

Kad je započela agresija JNA i četnika na Hrvatsku, ostavio je svoje imanje u Tovarniku, a kamion koji je imao stavio je u red za barikade tenkovima koji su iz Beograda krenuli prema Vukovaru.

– Ja sam iz sela Tovarnik, iz zapadnog Srijema. Nama u tom kraju je bilo očito da se nešto sprema. Vidjeli smo se da se Srbi naoružavaju, JNA je dolazila, nije trebalo puno pameti da bismo zaključili kamo to vodi. I kad se 15. lipnja 1991. u Vukovaru počela osnivati Garda, otišao sam s 30 ljudi u Opatovac, u kamp u kojem su nas uvježbavali naši legionari generali Ante Roso i Miljenko Filipović. Dobro su oni to radili.

 

BORBA ZA OPSTANAK

U kamp je došlo između 800 i 1000 ljudi, a samo 165 ih je ostalo. Među njima sam bio i ja. Imao sam tada sređen život, dvoje djece koja su išla u prvi i četvrti razred osnovne škole, napravio sam novu kuću, imao uhodan ugostiteljski obrt, dva kamiona za prijevoz. Imao sam 35 godina, lijepo se radilo i živjelo. Rat mi nikako nije trebao. Ali kad sam sve vidio, znao sam da nema nazad. Znao sam da nam slijedi borba za opstanak, borba za slobodu Hrvatske – kaže Anđelić.

U toj je borbi Doktor svaki dan bio meta, pa iako je tri puta teže ranjen, nikako nije htio otići s ratišta.

– Prvi put sam ranjen u sljepoočnicu, u listopadu 1991. godine. Dobio sam 12 injekcija u oko, ali nisam htio ostati u bolnici. Doktorica u vukovarskoj bolnici Neda Striber ​mi je rekla da ću izgubiti oko ako se ne vratim u bolnicu. Ali ja nisam mogao ostati. Samo sam stavio povez preko oka i otišao – govori mi Doktor kao da se radi o najbezazlenijoj ogrebotini, a ne oku koje te po svijetu vodi.

A to je oko koje je pratilo svoje "Sokolove" u neravnopravnoj bitki za Vukovar. Velimira Đereka iz Vinjana Donjih i Ivana Poljaka iz Sinja koji su poginuli na Sajmištu. Dvojica nezaboravnih "Sokolova".

– Nema mi ništa bolnije od pogibije mojih ljudi. Tako je bilo i sa "Sokolovima". Đereka je ministar Šušak poslao u Vukovar da ga izvješćuje o obrani grada. Sa Zvonom Bobanom je igrao nogomet. Nikad neću zaboraviti njegove riječi: To, lipi moj Doture, s tobom je Sokol i 600 Imoćana! A tih 600 Imoćana je bio – on sam!

Bio je to "Sokolov" odgovor kad sam Šljivančaninu na poziv za predaju odbrusio da se vrati otkuda je i došao.

– To je bilo početkom listopada 1991. kad me je imenom i prezimenom Šljivančanin pozvao na predaju. Rekao je preko megafona: "Ivane Anđeliću – Doktore ja sam profesionalni vojnik, oficir, danima pratimo vaš rad, nemate teoretske šanse. Izađite s podignutim rukama, odložite naoružanje, bit će vam suđeno po jugoslavenskom zakonu. Mnogi će spasiti glavu, ali, na žalost, mnogi će platiti glavom".

Motorolom sam mu odgovorio: "Profesionalni vojniče, oficire, je*** ti mater četničku! Moje ime i prezime znaš, a ti se predstavljaš kao profesionalni vojnik, oficir. Što se ti ne predstaviš? Kad te ubijemo podignut ćemo spomenik neznanom junaku. Pakuj tu čergu i u tri pi**e materine preko Dunava" – prisjeća se Doktor.

 

POMOĆI NIOTKUDA

– Đerek je bio svaki dan sa mnom, vedar, nasmijan, imao je stotine pitanja koja su mi išla na živce, možemo li mi ovo, možemo li ono. Ali kad sam vidio da sve to referira ministru Gojku Šušku, onda mi je bilo jasno zašto me pita. A kad je poginuo 12. listopada, poludio sam. Izašao sam nasred ceste i ispalio nekoliko rafala, nije me bilo briga što će sa mnom biti, hoće li me ubiti, hoću li poginuti. A kad sam odnio njegovo tijelo i vraćao se nazad na Sajmište, morao sam razmišljati što ću sutra napraviti, kako ću neprijatelja zavarati da je "Sokol" živ. I odlučio sam, Đereka će naslijediti Ivan Poljak iz Sinja, on će biti novi "Sokol".

Četnici i JNA neće saznati da smo ostali bez istinskih junaka. I nisu nikada saznali. A kad je onda 6. studenoga i Poljak poginuo, počelo je rasulo, to je već bio kraj – kazuje Doktor.

Iz Vukovara je mogao izići s ranjenicima, ali to bi za njega bilo izdajnički i nipošto mu nije padalo na pamet. "Samo s puškom u ruci mogu izaći iz grada!", kazao je.

– Nismo imali više snage ni municije. Govorili su nam još par dana i stiže pomoć, ali prošlo je 25 dana, a pomoći niotkuda. Onda su nam rekli ako mislimo preživjeti da se civili predaju, a da vojska ide u proboj. I išao sam sa svojim momcima. A trebalo je imati hrabrosti ići u proboj. Cijelu noć smo se probijali, išli kroz polja kukuruza, kroz minska polja. Pucali su po nama i meci su na sve strane fijukali, a mi nismo imali municije da uzvratimo. Uspjeli smo izaći između Nuštra i Vinkovaca i onda se zaputiti u Zagreb.

– Kad smo se od tamo uspjeli izvući, nikakve opasnosti više nisu postojale za nas. Sve je poslije zapravo bila šala. Tamo je ostavljena najveća grobnica Hrvata, a, nažalost, najviše vukovarskih heroja ostalo je pod zemljom u Vukovaru – ističe Doktor.

– Da smo imali upola oružja kao oni, Vukovar nikad ne bi pao! Pa oni su u dva mjeseca potrošili toliko oružja koliko iznose zalihe za četiri godine! To sve govori.

– Ne zaboravite da su prvi avioni koji su srušeni u Hrvatskoj, bili upravo oni u Vukovaru. Pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa srušena su prva četiri aviona u Domovinskom ratu. Srušio ih je pokojni Luka Andrijanić, a uništeno je i 12 oklopnih vozila. Tada je jugovojska izgubila kompas pa su u drugoj polovini kolovoza krenuli u otvoreni napad i osvajanje Vukovara.

 

ODLAZAK U RAMU

U Vukovaru je uništeno više tenkova i transportera nego u cijelom ostalom dijelu Hrvatske. A ja sam se najsigurnije osjećao 15 metara ispred tenka. Pa mi smo uništili njihovu elitnu postrojbu do te mjere da oni više nisu imali koga mobilizirati za borbu u Vukovaru. Nitko njihov nije htio ići na Vukovar.

Oni su nas granatama iz zraka uništili, razorili su grad odozgora, izgledao je gore nego Hirošima nakon atomske bombe, a da smo mi imali barem neku malu pomoć sa strane, ne bi tako završilo. Znate li da je Milošević nakon pada Vukovara, sve zapovjednike te njihove elitne postrojbe odlikovao i potom – degradirao. A kad je Vukovar pao, oni su se osjećali kao da su Hrvatsku osvojili – veli Doktor.

Samo nakratko je stao u Zagrebu. To ludo srce nije moglo mirovati. I žena Zdenka se uznemirila, nije mogla prestati plakati: Ivo, izvukao si živu glavu u Vukovaru i to je čudo i sad opet ideš, rekla mi je. Ali ja sam odlučio.

– Otišao sam u Ramu odakle sam podrijetlom i odakle se je moj otac prije mog rođenja doselio u Tovarnik. To je moj kraj koji je sada trebao pomoć u obrani.

​Sa skupinom svojih Vukovaraca ustrojava brigadu Rama i postaje zapovjednik obrane.

​– Sa mnom je krenulo 34 mojih vojnika iz Vukovara. Samo su rekli da idu gdje i njihov zapovjednik. Organizirao sam tamo obranu, utvrdio položaje, sve okruženje je palo, ali Rama nije pala – ističe Anđelić.

U Rami je 10. svibnja 1992. drugi put ranjen. Dobio je gelere u vrat, ali ni to ranjavanje nije pretjerano ozbiljno shvaćao nego je krhotine sam rukom vaditi kao da se radi o usputnom trnju.

I kad mu je doktor Arsen Pavić u ratnoj bolnici u selu Rumboci u Rami vadio geler iz vrata i rekao da su geleri ušli samo pet milimetara dublje presjekli bi mu glavne vene i nastavio bi život kao biljka, Anđelić je samo odgovorio: Doktore moj, zašij to i pusti me. Moram na teren, moji ljudi me čekaju.

Ne smatra se posebno hrabrim, više ludim, samo kaže: Odakle su pametni bježali ja sam tamo išao.

Treći put je ranjen u obrani Rame, i to u akciji 18. lipnja 1992. kad je mitraljeskim rafalom pogođen u obje potkoljenice. Na lijevoj nozi zadobio je vanjski prijelom obje kosti, a na desnoj su mu oštećeni živci i krvne žile.

– Pet i pol sati su me nosili preko Ravašnice do Rame, a poslije toga sam preko Vran planine prebačen u bolnicu u Split gdje sam operiran. Tada sam izgubio svoj pištolj. Ispao mi je dok su me nosili preko planine u noći. To mi je, vjerujte, bilo najgore. Najljepši pištolj na svijetu. Magnum 357 koji sam oteo četnicima u jednoj od akcija u Vukovaru. Strašno mi ga bilo žao. Čak mi je i Mile Dedaković Jastreb na njemu zavidio – kaže Doktor.

 

BORBA ZA ISTINU

To je tek dio dogodovština iz njegova nevjerojatnog ratnog života. Da Amerikanci imaju takvog ratnika, od njega bi napravili Boga, snimili stotine filmova, serija, napisali knjiga.

Kod nas je film o Doktoru, dokumentarac "Slike iz života ratnika", redatelja Silvija Mirošničenka, snimljen na inicijativu njegova suborca Antuna Ivankovića iz Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika, prije par godina pokorio Hrvatsku.

– U ratu sam se borio za hrvatsku državu, danas se borim za istinu o toj borbi. Ako sam bio spreman poginuti u Vukovaru, kako ne bih bio spreman boriti se protiv onih koji hoće slavu. Nama ne treba ni slava, ni odličja ni činovi, samo istina. Zato im uvijek kažem, eto vama sva slava, ostavite nama istinu!

A što je prava istina?

– Istina je da su slavu i odličja pokupili oni koji su došli poslije, puno poslije negoli je sve počelo. I takvi pričaju neke priče o ljudima s kojima su navodno ratovali, a ne znaju im ni imena. Mene su htjeli voditi Tuđmanu da mu govorim istinu o obrani Vukovara, a ja sam to odbio. Obranu Vukovara je postavio Tomislav Merčep, tada šef HDZ-a. Bez njega ne bi bilo ničega. On je naoružavao legalno i ilegalno svoje ljude. Merčep je stvorio temelje za veliku tvrđavu, a drugi su se hvalili gotovom djetetu biti tata. Kako je on postavio obranu, tako je sve ostalo... – pojašnjava Doktor.

– Samo zbog istine sam i pristao na snimanje filma. Istina je bila moj jedini motiv. To nije samo film o meni, to je film o herojskoj obrani grada Vukovara 1991. godine. Koliko je ljudi prije ovog filma, uopće znalo da je Ivica Arbanas bio zapovjednik obrane grada, a ja njegov zamjenik od 14. rujna 1991.? U vrijeme Arbanasova zapovijedanja, srušena su prva dva neprijateljska aviona. Mi smo ih srušili. Bilo je to 24. kolovoza. Srušio ih je naš Luka Andrijanić. A bila je tada na snazi stroga zabrana pucanja na vojsku. Avioni su nas raketirali još od srpnja, zvali smo Zagreb za dozvolu da ih oborimo, ali nitko se nije usudio pitati Tuđmana za dozvolu – jako dobro se sjeća Doktor.

 

SRETAN ČOVJEK

Hrvatska je za njega sve. Cijela je njegova obitelj bila u obrani. Tata s lovačkom puškom stajao je na položajima u obrani Tovarnika, rame uz rame s nama trojicom braće. Mlađi brat Zvonko otišao je u hrvatsku policiju 1990., potom je osnivao "Tigrove", borio se od Vukovara do Dubrovnika s herojima rame uz rame kao što su Gavran i Vinko Paulić Puma, preživio sve i dao 1993. časni otpust i otišao u Njemačku. Stariji brat Mirko se borio u Tovarniku. Svi smo preživjeli, hvala Bogu. Majka se zato zavjetovala i u znak zahvalnosti, napravila kapelicu Gospi pred našom kućom u Tovarniku.

– Bojao sam se samo Boga. Ni četnika ni tenkova se nisam plašio. Za mene je bilo važno da se ne ogriješim o Božje zakone. Meni nije trebala Ženevska konvencija, jer su moj odgoj i moja vjera, bili snažniji od svega. Više je mene vodio Onaj odzgor nego ja sam. Bio sam spreman poginut za svoju Domovinu. I da moram, sve bih ponovio.

Karijera u vojsci me nije nikada zanimala. Poslije Vukovara se napredovalo po poznanstvima u Zagrebu, a ne po tome tko je što bio u Vukovaru. Ja sam samo govorio istinu, pa mi se to obilo o glavu. Ali nije mi žao, ja sam ipak, poslije svega, sretan čovjek. Imam obitelj, dvoje odrasle djece, dva krasna unuka, Patrika, koji sada ima 21 godinu i sav se dao na mene, i Viktora, kojem nisu još dvije godine. Živim u Zagrebu, ponekad odem u Poreč gdje imam svoju malu barku. Tamo punim svoje baterije, ne zaboravljajući nikada svoje suborce.

– Za mene je svaki moj vojnik bio general.

– Ja sam obični čovjek, seljačko dijete koje je stalo u obranu svoje Domovine. I to je sve. Tako sebe opisuje ratnik velikoga srca koje kuca za Hrvatsku.

Nikada se nije predavao i neprijatelju nikada nije dao do znanja s čime raspolaže i koliko snaga ima s druge strane. A uvijek se držao kao da ima najmoćnije i najbrojnije snage za obranu.

 

 Drugi upravo čitaju...
 

 

 

  

 

foto: Scrshot YouTube

U vihoru rata - Hitler

 

 

 

 

Autor: Snježana Vučković

Izvor: Dnevno / Slobodna Dalmacija

 

 Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

Vezani naslovi

U vihoru rata

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 354 gostiju i nema članova online

A- A A+
Srbija će ove godine morati priznati Kosovo?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Nove objave

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com