RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Dan uoči napada Vitanović je opisao stanje u postrojbama koje su pripremane za akciju:
„Na Sv. Martinu nemam što više sređivati, ionako bi se tu moglo i više. Zapovjednik položaja Željko Perić i njegova satnija po meni su spremni… Na položaju uz civilnu pistu sve je stavljeno pod kontrolu. Upravo onako kako sam zacrtao. Sve je tu od Sv. Martina do civilne piste imalo svoj red, redoslijed radnji i priprema da bi u konačnici 2. bojna mogla napraviti taj iskorak. U svakoj postrojbi imam obučene nositelje za protuoklopnu borbu. Suradnju sa susjedima i elemente potpore imam, posebno potporu minobacačkih bitnica. Položaj Sv. Martina bio mi je povezan s interventnom protuoklopnom grupom. Sveti Martin mi je trebao poslužiti kao okosnica s temeljnom zadaćom uništenja motorizirane kolone i za sprečavanje eventualnog protunapada neprijatelja. Interventna Protuoklopna grupa (zapovjednici Burčul Vito i Belić Božo) koja je sada bila u obrani neposredno uz samu civilnu pistu imati će zadaću preuzeti položaje u području Iglića brijega neposredno uz komunikaciju Babindub-Križ s ciljem djelovanja po koloni neprijatelja. Snage debeljačke satnije (zapovjednik Neven Torbarina) imati će zadaću da osiguraju bok interventnoj ekipi i da spriječi protunapade i dovođenje pomoći napadnutim snagama iz pravca civilne zračne luke. Satnija na Dračevcu (zapovjednik Drago Dunatov) imati će zadaću da na svom pravcu djelovanja spriječi protunapad neprijatelja na pravcu Babindub-Križ asfaltnom prometnicom. Interventna protuoklopna grupa 1. satnije na Dračevcu kojom će zapovijedati Tomo Matešić imat će zadaću da 17. svibnja 1992. zauzme položaj na području Dračevac – Križ sa striktnom zadaćom uništiti zadnje vozilo u koloni… Mudrost sutrašnje akcije bila je u tome da neprijateljsku kolonu vozila i vojsku koja ide za Križ (smjena ljudstva za Križ i dovoz hrane, opreme i municije) pustimo da uđu u Bibinjsko polje točno do one pozicije koju sam odredio gdje sve naše grupe za protuoklopnu borbu i s položaja Svetog Martina mogu istovremeno djelovati po neprijateljskoj koloni. Čitavu kolonu želim staviti u „škripac“, kad se prvo i zadnje vozilo pogode sva ostala vozila u koloni ostaju blokirana na toj dionici puta. Teško da će skrenuti s ceste u polje iz jednostavnog razloga što je okolni prostor bio miniran. Neprijatelj je na tom prostoru uzduž prometnice napravio sebi tzv. štit – zonu sigurnosti, radi lakšeg i sigurnije prometovanja prema uporištu Križ…Prvi tenk je trenutno najvažniji da se prvi eliminira i po njemu se prvo djeluje, to će biti znak za početak akcije svih učesnika koji sudjeluju u akciji“.
Svi zapovjednici postrojbi izrazili su punu spremnost za borbeno djelovanje
Navedenim borbenim skupinama bile su pridružene minobacačke bitnice 82 mm (zapovjednik Branko Burčul) i 120 mm (zapovjednik Bruno Milin), te specijalizirana skupina „maljutkaša“ 112. brigade (zapovjednici Danijel Telesmanić – Did i Željan Morović). „Bibinjska satnija“, odnosno 1. satnija 2. bojne (zapovjednik Vinko Šimunić – Bubanj), dobila je u zadaću da u trenutku napada na kolonu vozila iz neposredne blizine napadne samo uporište Križ djelovanjem iz lakih prijenosnih bacača granata.
Upravo na način na koji je planirano, sutradan se u Bibinjskom polju odigrala zasjeda.
„Konačno, tenk je krenuo i formira se dugačka neprijateljska kolona prema Križu. Tenk T-34 je na čelu kolone, a iza tenka na razmaku od 15 do 20 metara ide jedan kamion T-11, pa pa isti razmak, pa drugi kamion T-11, pa isti razmak te kamion T-7, pa T-11, i na kraju BOV (borbeno oklopno vozilo) 20/3. Između vozila kreće se vojska u punoj ratnoj spremi… Trenutak za djelovanje je došao. Tenk dolazi u naše područje djelovanja kad ga moramo pogoditi i to će biti znak svim ostalima da mogu otvoriti paljbu po koloni. Tenk je došao na 80 metara. Dajem dogovoreni znak za borbeno djelovanje. Denis Bračić (s RPG 7), Petar Nekić (sa osom) i Željko Nadinić – Pipac istovremeno djeluju po tenku. Tenk je pogođen i ostaje zaustavljen na cesti. Istog trenutka Bibinjsko polje postaje ratno poprište. Sa Svetog Martina djeluju maljutkaši i MILAN (istočna i zapadna varijanta vođenih raketa za protuoklopnu borbu), čuje se BsT (bestrzajni top), dok dvocijevac 14,5 mm i dva puškomitraljeza M-53 šaraju po Bibinjskom polju. Žestoka vatra je otvorena po koloni vozila. Sve je tu stalo. Koliko mogu vidjeti sva su vozila pogođena, diže se gusti dim u Bibinjskom polju. Tu je nastao pravi pakao. Vatra i dim na sve strane. Šok za neprijatelje bio je očit. Gore po Križu čuje se djelovanje naših MGL-a. To Bibinjci odrađuju svoju zadaću. Sve ide po dogovorenom planu“.
Zbog očekivanog djelovanja neprijateljskog topništva borbene skupine kojima je zapovijedao Vitanović povukle su se s mjesta zasjede. Preživjeli neprijateljski vojnici razbježali su se po polju, a dvojica su ipak, iako neuspješno, pokušali djelovati protuoklopnim oružjem.
U ratnom dnevniku 180. mtbr zabilježeno je:
„Neprijatelj napao kolonu u pravcu Križa. Napad je bio iznenadan, sa minobacačima, sa raketama „maljutkama“ i pešadijskom vatrom iz automatskog oružja. U napadu pogođen je jedan BOV, tenk i jedno vozilo. Vatra je otvorena iz prava Sv. Martina i Dračevca. U isto vrijeme sa minobacačkom vatrom napadnut je Križ i reon 1. mtč, civilni aerodrom, Smoković i položaj 2. mtč, Crno i Musapstan. U napadu na kolonu ranjeni su vojnici: Drača Mile, Dupor Dušan, Komazec Vladimir, Radmilović Zoran, Vrcelj Đuro, Pilja Slobodan, Lakić Sretko i vodnik Šuša Slobodan“.
Euforiju koja je nastala nakon ovako dobro odrađene zasjede i nanesenih gubitaka neprijatelju, zapovjednik akcije Vitanović obuzdao je podsjećanjem da je realiziran tek prvi dio plana. Zapovjednicima postrojbi dao je do znanja da će uslijediti topnički udari i teške borbe u kojima će se pokušaje neprijateljskih proboja nužno morati zaustaviti, a istovremeno blokadom Križa prisiliti vojnike u tom uporištu na predaju.
Borbene skupine zadužene za zaustavljanje proboja snaga iz pravca Zrakoplovne baze na Zemuniku nastavile su po prije određenim zadaćama provoditi blokadu, a Križ je opkoljen. Sa sjeverne blokiran je od borbene grupe koju je predvodio Ivan Vitanović, s južne strane blokiran je od pripadnika „bibinjske satnije“, a naknadno su ga sa zapadne strane blokirali pripadnici interventnog voda 159. brigade kojima je zapovijedao Željko Dilber. Odabrani pripadnici „bibinjske satnije“ odradili su svoje zadaće u potpunosti. Ante Delija, zamjenik zapovjednika satnije, osobno se, uz velik rizik popeo na bor u neposrednoj blizini Križa s kojeg je navodio gađanje granatama po utvrđenim položajima na Križu.
„Kota Križ za nas Bibinjce ima posebno značenje. I moj otac i djed i svi preci pričali su mi da su sve vojske koje su obitavale na ovom prostoru našle upravo na Križu važno strateško uporište. Tako je i JNA iskoristila ovu uzvisinu i napravila radarsku postaju koja je pritom bila i dobro utvrđena utvrda. Imali su tu dva radara za zračno osmatranje, a imali su i radar za pomorsko praćenje, jer imali su sve kao na dlanu. U akciji Jaguar, koju je vodio Ivan Vitanović, „bibinjskoj satniji“ zapovijedao je Vinko Šimunić –Bubanj, a na samoj operativnoj crti bili smo zapovjednici Vlado Fuzul i ja. Zadaća „bibinjske satnije“, kodnog naziva „Jaguar 3“, bila je neutralizirati djelovanje neprijatelja s Križa, dok su druge grupe; „Jaguar 1“ i „Jaguar 2“ neutralizirali bilo kakav oblik pomoći koju su Srbi pokušali pružiti opkoljenom neprijatelju na Križu. Cjelokupno područje Križa bilo je kompletno opasano sa žicom. Ispred žice sve je bilo prethodno zapaljeno tako da je to bio prazan brisani prostor. Onda je bio jedan red poteznih mina, pa jedan red nagaznih mina, a unutar same žice je bio jedan red, sve naokolo poslaganih protupješačkih „MRUD-ova“, to jest mina „televizora“ onih koje se električnim putem aktiviraju. Stoga je potpuno opravdano primjenjena jedna opsadna taktika, koja se provodila do krajnjeg iscrpljivanja neprijatelja. I to je trajalo skoro tjedan dana. Gospodin Vitanović je u pregovorima Srbe uvjerio da se predaju, jamčeći im sigurnost i da mogu otići samo s osobnim naoružanjem. Tako je i bilo. Da se mene osobno pitalo, s njima bi se ratovalo i postupalo drugačije jer to su bili notorni zločinci koji su nanijeli velikog zla i smrti cjelokupnom području Zadra i zadarskog zaleđa.“
Ipak, do konačnog uspjeha bilo je potrebno provesti dugotrajnu blokadu brda Križ koja je potrajala šest dana. U tih šest dana Srbi su višekratno pokušali izvesti proboj u cilju deblokiranja okruženih vojnika na brdu Križ, ali nisu u tome uspjeli. U tim pokušajima najžešće su borbeno djelovali po položajima 2. satnije 2. bojne smještene na Svetom Martinu, no oni su izdržali sve minobacačke udare.
Ratni dnevnik 180. mtbr. bilježi za 19. svibanj:
„Neprijateljska dejstva sa minobacačima onemogućavala su zamjenu našim jedinicama za Križ. Također, nije izvršen dotur hrane i municije na Križ. U dejstvu neprijatelja život je izgubio pripadnik izviđačke jedinice Alavanja Goran.“
Isto tako i topništvo 159. brigade i 112. brigade HV nanosilo je teške udare Srbima. Od velike pomoći napose se pokazalo djelovanje moćne haubice 203. mm kojom su topnici 112. brigade djelovali po ciljevima na suprotnoj strani. Istodobno, dok su pokušavali napraviti proboj ka Križu, drugog dana opsade pripadnici 180. mtbr pokušali su tenkom za izvlačenje izvući pogođeni tenk, ali su ti pokušaji u kratkom roku, iznova djelovanjem maljutki, bili onemogućeni.
Zbog teških i osvetničkih udara topništvom po cijeloj bojišnici tog dana poginula su na području Biograda i Zadra tri civila i dva pripadnika Hrvatske vojske, a više od 50 ljudi bilo je ranjeno. I trećeg dana vođene su žestoke borbe, a s područja Babinduba Srbi su u dva navrata neuspješno pokušali probiti liniju kod Svetog Martina. Za taj dan, 20. svibnja 1992., ratni dnevnik 180. mtbr navodi poimenice ranjavanje čak 17 pripadnika unutar brigade i pridruženih postrojbi, a svi su nastradali u borbama za pokušaj proboja ka Križu:
„Od navedenih boraca iz naše jedinice su dva borca (Gagić Bogdan i Večerina Nenad). Ostali su pridodati i imali su zadatak da u sadejstvu sa našim jedinicama učestvuju u zamjeni i izvlačenju ljudstva sa položaja na Križu.“
Iako su po planiranom taj dan prestali topnički udari na brdo Križ, oko utvrđenih položaja vodila se pješačka borba. Četvrtog i petog dana opsade nije bilo pomjeranja na crti bojišnice, iako su Srbi žestoko udarali topništvom po položajima 159. brigade, ali nažalost i po civilnim ciljevima. Istovremeno, snage koje su blokirale Križ, cijelo vrijme sijale su paniku udarima lakih bacača granata:
„Danas (20. svibnja) najviše smo djelovali s MGL-om po Križu. Bibinjci sa svoje strane, a ja sa svojim izviđačima sa sjeverne strane. MGL-40 mm je jednostavno oružje koje omogućuje dobru preciznost. Ima malo trzanje nakon opaljenja i neprijatelj teško može locirati mjesto odakle se djeluje, jer se slabo čuje…Znam da ih te granate izluđuju. Četnici sa Križa jednostavno ne čuju kad se ispale, tek kad granata padne na neku podlogu aktivira se i eksplodira. Dobro uvježban borac s MGL-om može u kratkom roku od 5 sekundi ispaliti svih 6 granata i zasuti prostor jednog nogometnog igrališta“ detaljno je Ivan Vitanović opisao svakodnevno djelovanje ovih lako prijenosnih bacača granata.
Istovremeno s ovim napadima na Križ, Srbi su topnički udarali po položajima koji su blokirali njihove pokušaje proboja do opkoljenih na Križu, a napose se žestoko udaralo po položajima na Svetom Martinu. Valja istaknuti i da su u akciji opsade brda Križ borbeno djelovali pripadnici specijalne jedini policije PU Zadar „Poskoci“. U ratnom putu „Poskoka“ kratko je zapisano kako se dio postrojbe koja je u tom razdoblju provodila specijalističku obuku uključio u borbe za Križ:
„Na zahtjev zapovjednika Sektora Zadar, Josipa Tuličića i po zapovijedi ondašnjeg načelnika PU Zadar Ratomira Vranješa, dio postrojbe koji se nalazio u Zadru izlazi na poziciju Sveti Martin te se uključuje u zaustavljanje neprijateljskog prodora. Topnička grupa pod zapovjedništvom Branislava Marketina također se razmješta na narečenom prostoru. Pri zaustavljanju neprijateljskih prodora ranjen je djelatnik SJP Zadar Ivan Jurić. Nadalje, vrši se povrat izvidničke skupine koja mijenja angažirane snage na Svetom Martinu. 23. 05. 1992. godine postojećim angažiranim snagama SJP Zadar priključuju se grupe iz SJP Split i SJP Šibenik. Istog dana u centru Franko Lisica od neprijateljske granate gine djelatnik Sveto Denona“.
Dolazak zadarskih specijalaca, predvođenih Draganom Žunićem (poginuo u zapovjednom izviđanju na Velebitu krajem godine) itekako je dobro došao borcima koji su više od pet dana provodili opsadu Križa. Svi su već bili prilično iscrpljeni, a pritom su bili gađani teškim minobacačima, dočim nije bilo naznaka da će se opkoljeni pripadnici JNA predati, bez obzira što se danonoćno po njima tuklo MGL-om i lakim bacačima raketa.
Šesti dan opsade bio je ključan jer s Križa je pobjegao vojnik Darko Nanić iz Žegara koji je zarobljen i koji je potom detaljno opisao stanje obrane na Križu. Nakon što je medicinski zbrinut zbog lakšeg ranjavanja, osobno ga je u zapovjedništvu „bibinjske satnije“ ispitao Ivan Vitanović.
„Rekao je da još na Križu ima 49 ljudi. Tamo su dva voda iz Benkovca i jedan vod iz Obrovca. Kapetan Bjelanović Iso je njihov zapovjednik. Ispričao mi je što sve imaju od teškog naoružanja (topova, MB, teških strojnica) i da su svi gore u komi. Govori da smo ih utjerali u kut odakle ne vide izlaz. Većina bi se predala, ali tu je jedna skupina ekstremnih koji stalno prijete svima. Ti ekstremni su iz Benkovca, a neki su svoje ruke zakrvavili i u Škabrnji“.
Na osnovu ovih podataka Ivan Vitanović odlučio je odmah reagirati te je sa šest izviđača otišao na položaje kod Križa.
Nabavio je megafon i od 19:30 navečer počeo je pozivati neprijateljske vojnike na predaju. Vitanović je vješto koristio saznanja o niskom moralu opkoljenih i pritom je prilično pretjerao prijeteći u navođenju snagama koje okružuju Križ.
Uskoro je iz uporišta na pregovore izašao stariji vojnik koji je prenio poruku opkoljenih da su spremni na predaju, ali ako im se dopusti da se bez zarobljavanja izvuku na Babindub i priključe svojim snagama. Kako su se pregovori otezali, a nije bilo rezultata, Vitanović je osobno odlučio otići do neprijateljskih vojnika i privesti njihovu predaju kraju.
Smatrao je da postoji vrlo realna mogućnost da oni shvate kako njihov neprijatelj ne raspolaže pješačkim i oklopnim snagama kojima je prijetio, a i želio je što prije okončati predaju ne bi li dopustio ekstremistima unutar Križa da u međusobnim razgovorima razuvjere one koji se žele predati.
Sa svoja dva izviđača, Bračić Denisom i Dinkom Denonom, krenuo je u neprijateljsko uporište osobno završiti mukotrpne pregovore. Za predaju brda Križ i sve opreme u funkcionalnom stanju jamčio je sigurnost svim vojnicima koji su se predali i koje je osobno u kasnu večer preko Bibinjskog polja proveo do raskrižja prometnice za Babindub. Nakon toga, javio je zapovjedništvu brigade da je Križ napušten i da ga trebaju zuzeti hrvatske snage. Tako je i učinjeno.
Vitanović je uveo dio zapovjedništva 159. brigade u napuštene objekte Križa, a zapovjednikom položaja imenovan je Bruno Milin koji se iskazao u potpori minobacačke bitnice tijekom borbi za brdo Križ.
Zanimljivo, istoga dana kada je Križ osvojen, 22. svibnja 1992., Hrvatska je kao 178. zemlja članica primljena u Ujedinjene narode.
S obzirom na pristizanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, posebice stoga što do tada ne prestaju obračuni niskog intenziteta na prostoru Zemunika, uspjeh ove vojne akcije imao je golemu vrijednost za daljnji tijek sukoba na tom dijelu bojišnice. Ne samo što u općem napadu na početku godine srpska strana nije osvojila Donji Zemunik nego su do dolaska snaga UN-a pripadnici 159. brigade HV već držali položaje oko zračne luke, odnosno kontrolirali su južnu stranu civilne piste, te se primicali i izviđali vojni dio.
Štoviše, upravo je postupno stjecanje kontrole civilnog dijela zračne luke bilo od velikog značenja za osvajanje vojne baze u operaciji „Maslenica“. Osvajanjem Križa hrvatska strana dobila je u ruke kapitalan objekt velike strateške važnosti, ujedno i čimbenik sigurnosti za grad Zadar i okolicu. Ivan Vitanović, zapovjednik akcije kodnog naziva „operacija Jaguar“ zapisao je:
„Željeli smo da svom gradu konačno podarimo ono što zaslužuje. Nažalost, taj 23. svibnja 1992. loše pamtim i po slijedećim događajima. Prvog dana po oslobođenju Križa nastradala su naša šestorica pripadnika HV. Krećući se neprovjerenim putovima iz pravca Sukošan prema Križu, na samom domaku uporišta od potezne mine nastradali su, ali na sreću ostali živi… Istog dana u trenutku dolaska s položaja gdje je bio učesnik „operacije Jaguar“ poginuo je Sveto Denona. Bio je pripadnik specijalnih jedinica MUP-a. Granata ga je pogodila u samom gradu Zadru, u njegovom krevetu kad su četnici vršili odmazdu granatiranjem Zadra. To je brat Dinka Denone koji je sa mnom i Denisom Bračićem prvi ušao dan prije u samo uporište na Križu“.
Vitanović u svojoj knjizi ističe i detalje kojima kao zapovjednik akcije nije bio zadovoljan tijekom izvođenja i njezinog kasnijeg vrednovanja, stoga je naglasio višestruki značaj oslobađanja brda Križ:
„U samoj akciji na našoj strani nismo imali ni jednog poginulog vojnika, a zna se dobro što smo sve morali proći da bi osvojili uporište na brdu Križ…Neprijatelj je imao na svojoj strani mrtvih i ranjenih vojnika. Da ne govorim koliko smo uništili neprijateljske ratne tehnike tokom operacije. Radi cjelovitog saznanja, prikaza kakva je to bila bojišnica i teren oko brda Križ moram sad iznijeti stvarne činjenice i nepoznate detalje za javnost. Da je poslije operacije „Jaguar“ od posljedica četničkog miniranja prilaza prema i oko Križa od PP mina poginulo 8 naših ljudi, a teško je ranjeno preko 20 ljudi… Po prvi puta u operaciji „Jaguar“ su koordinirano djelovale od 18. svibnja 1992. godine, posebno po dubini, sve postrojbe zadarske bojišnice, a napose topništvo 112. brigade, 159. brigade, 134. brigade te snage MUP-a Zadar. Neprijatelj je doživio težak udarac, porazili smo ga po svim elementima ratne taktike i vojne vještine.“
- KRAJ -
foto: DPCM/T.Šulj
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
