HRVATSKA KROZ POVIJEST
Hrvatska kroz povijest
U međuratnoj Jugoslaviji, kao jedna od bezbroj bizantijskih smicalica, osnovano je godine 1929. devet banovina.
Bile su to tobože najviše upravno-teritorijalne jedinice. Svaka od tih cjelina imala je glavni grad, ali sve su teritorijalne uprave polagale račune Beogradu. Sve je, dakle, ostalo i dalje u centralističkom duhu kao i prigodom uvođenja takozvane siječanjske diktature.
...
Banovine su bile samo privid samostalnosti. Kriterij podjele države na banovine svjesno je zanemarivao povijesno-političke cjeline pojedinih krajeva. Na papiru su banovine bile jedinice s upravnim i samoupravnim svojstvima. Ali stvarno nisu mogla postojati odvojena ministarstva, svi su poslovi bili usredotočeni u kraljevskoj banskoj upravi na čelu s banom, koji je za sve morao tražiti odobrenje iz Beograda.
Na izborima 1935. i 1938. hrvatski je narod glasovao za Udruženu opoziciju kojoj je na čelu bio Vladko Maček. Na prvim izborima oporba je dobila 34.4 posto glasova, a tri godine poslije 44.9 posto. Bio je to znak da se u unutrašnjoj politici mnogo toga mora drukčije riješiti. Maček je tražio uvođenje federalizma, zahtijevao da se odredi područje i nadležnost Hrvatske, povećavajući zahtjeve s razvojem međunarodnih predratnih prilika. Naposljetku je s Dragišom Cvetkovićem izborio potpisivanje Uredbe o Banovini Hrvatskoj 26. kolovoza 1939.
U teritorijalno političkom smislu bilo je to učinjeno spajanjem Savske i Primorske banovine i općina Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica sa sjedištem u Zagrebu. To je kratko omogućilo ostvarenje većih prava od drugih banovina, zahvaljujući upornom nastojanju Hrvatske seljačke stranke i doktora Vladka Mačeka. Ban je bio doktor Ivan Šubašić. Banovina Hrvatska imala je u svome djelokrugu poljodjelstvo, trgovinu, industriju, šume, rude, građevinarstvo, unutrašnju upravu, pravosuđe, prosvjetu, narodno zdravlje, socijalnu skrb i tjelesni odgoj.
Hrvatska seljačka stranka smatrala je kako također treba decentralizirati pomorsku upravu, željeznice, unutrašnju upravu, a osobito financije te obnoviti rad Hrvatskog sabora. Isto tako Mačekova stranka držala je da nije riješen teritorijalni opseg Banovine. Srbi u Hrvatskoj htjeli su se izdvojiti iz Banovine. Nezadovoljstva je bilo i drugdje i zahtjeva za sličnim statusom i pravima.
Komunisti su, pak, sporazum smatrali nedemokratskim činom, zaštitom buržujskih interesa i poticajem šovinizma unutar Jugoslavije. Međutim, pogledamo li kartu tadašnje Banovine Hrvatske, lako ćemo utvrditi kolika su područja i toj necjelovitoj hrvatskoj državi jednostavno oteta u novoj ili drugoj Jugoslaviji, dakle, za komunističke vladavine i pripojena drugim pokrajinama, osobito Srbiji i Bosni i Hercegovini.
Ta kratkotrajna hrvatska država uspostavljena 26. kolovoza 1939. kao Banovina ostaje dokazom pokušaja ostvarenja hrvatskih snova o samostalnoj i neovisnoj državi. A na takvu državu moralo se čekati još pola stoljeća.
Foto: 1. Izvor
Priredio: Mario Mehaković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
