Hrvatska kroz povijest
Jedan od najvećih i najzanimljivijih hrvatskih književnika Antun Gustav Matoš rodio se kao sin učitelja u Tovarniku u Srijemu 13. lipnja 1873.
Zbog očeva premještaja dolazi kao dvogodišnjak u Zagreb, i on će mu biti opsesija cijeloga života. S klupe na Strossmayerovu šetalištu na Gornjem gradu noge prebačene preko noge, obješenih ruku, okrenut prema donjogradskim prostranstvima pjesnik kao da i danas motri što se zbiva u njemu dragom Zagrebu.
...
Nakon šestog razreda gimnazije, Matoš u Beču pohađa veterinarsku školu koju ne završava, unovačen je, no iz vojske dva puta uspije pobjeći. Kao vojni bjegunac 13 godina živi u Beogradu, Parizu i Ženevi. Prehranjivao se, među ostalim, i sviranjem violončela. Književnu karijeru počeo je Matoš u doba moderne pripoviješću Moć savjesti 1892.
Prvu od svojih osamdesetak pjesama Utjehu kose objavio je 1906, ali do kraja života nije izdao nijednu pjesničku zbirku. Nacionalnu problematiku najjače je zahvatio u poemi Mora. Jedina njegova kajkavska pjesma Hrastovački nokturno vrijedna je po tome što hrvatskoj književnoj tradiciji vraća zanemarenu dijalektalnu poeziju.
Godine 1909. izlazi mu treća knjiga novela Umorne priče kojima su u pozadini društvene i političke prilike u Hrvatskoj. Matoš kao samostalnu književnu temu afirmira i krajolik. U putopisnoj prozi Naši ljudi i krajevi te Vidici i putovi uveo je visoka i stroga stilska mjerila. Nesputani intelektualac Matoš neprestance je bio u polemici i oporbi. Taj kritik oštra pera, katkad nepravedno strog, bio je koji put i neprimjereno blag.
| Drugi upravo čitaju... |
|
Foto: 1. Izvor
Priredio: Mario Mehaković
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
