RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
- nastavak
Jedinica je dobila zadaću da se iz pravca Novske kroz šumska područja probija sve do prometnice Okučani - Pakrac radi presijecanja komunikacije koja je bila „žila kucavica“ okupirane zapadne Slavonije.
„Rode“ su 1. svibnja krenule u napad na potezu koji je obuhvatio više od 20 kilometara, a pri tom su morale savladati čitav niz prepreka koje su pobunjeni Srbi postavili očekujući ovakav ratni rasplet. U kasnim poslijepodnevnim satima, prije nego što je bilo predviđeno, bez ljudskih gubitaka, jedinica je izvršila zadatak i zauzela cestu Pakrac - Okučani. Uspjeh koji su pripadnici Skupnih postrojbi specijalne policije polučili, već prvog dana napada bio je impresivan.
Naime, kako bi se osiguralo željeno iznenađenje u napad se krenulo bez topničke potpore. Već prvog dana snage SJP MUP-a spojile su se sa snagama Hrvatske vojske na području sela Benkovac, čime je okupirano područje zapadne Slavonije presječeno, a snage 18. Korpusa SVK razbijene su na dva dijela.
Skupne snage SJP dobile su zadaću da iz dva smjera (istok i zapad) izvrše presjecanje bivšeg UNPA sektora Zapad u predjelu iznad autoceste i spoje se u mjestu Trnakovac na cesti Okučani - Pakrac. Zapovjednik Skupnih snaga SJP bio je Mladen Markač, a načelnik Stožera, ujedno i zapovjednik Zapovjedništva IZM Sektora B, Zapadnog sektora na kojemu su „Rode“ napadale, bio je Željko Sačić (zapovjednik Istočnog A sektora bio je Zdravko Janić).
O tijeku napada i kasnijem napredovanju ka konačnom cilju: oslobađanju dominantih kota i osvajanju neprijateljske utvrde na brdu, u planinarskom domu Omanovac, svjedoči Ivo Loborec:
„Dio jedinice bio je na smjeni na Velebitu i oni su se pridružili ostatku postrojbe na zbornom mjestu kod Krička. Da se malo našalim, naš zapovjednik i prijatelj Željko Sačić, imao je povjerenje u „Rode“ pa smo imali tu privilegiju da nam je rado dijelio najteže zadaće. Pobunjene snage su nam uistinu pružile žestok otpor. Odmah smo u početku imali pet, šest ranjenih. Ipak, svakako valja naglasiti potporu topništva Skupnih snaga specijalne policije koja je preciznim pogotcima itekako olakšala napredovanje. Srbima je glavna prednost bila u tome što je teren borbe bio u šumi gdje su bili dobro ukopani. Ali i za nas je ta činjenica također imala značaj. Jer mi smo se kao ljudi sa sjevera najbolje snalazili na takvom, šumskom području. Uglavnom, to su bili direktni sukobi i mi smo direktno morali ići u uništavanje njihovih bunkera i otpornih točki. Ipak, sve smo odradili, a s obzirom da je bilo toliko žestoko, srećom samo uz ranjene kolege. Imali smo svoj pravac napada; lijevo i desno napadale su druge jedinice SJP. Na našem smjeru napada, od Kričkih, izbili smo iznad sela Benkovac i tu smo izvršili okupljanje jedinice. Dio je naime išao na Benkovac, a dio je izbio kod Rajčića pa smo se spojili. Po zapovijedi smo tamo ustrojili policijsku postaju, a dio postrojbe nastavlja napad u smjeru Omanovca, odnosno krećemo u zajedničko djelovanje Skupnih snaga ne bi li osvojili taj prostor“.
Poraz pobunjenika predstavljala je bezuvjetna predaja neprijateljskih snaga, zapovjednika 51. Pješačke brigade potpukovnika Steve Harambašića i lidera velikosrpske pobune Veljka Đakule, te masovan bijeg vojske pa i samog zapovjednika Korpusa, Milana Čeleketića u susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Za pripadnike specijalnih jedinica MUP-a „Bljesak“ je okončao 5. svibnja kada su Skupne snage SJP potpuno ovladale utvrđenim objektom Omanovac. Nakon toga započela je pretraga cjelokupnog oslobođenog područja u operaciji (više od 500 kvadratnih kilometara) u svrhu privođenja razbijenih pobunjeničkih grupa i uništavanje miniranih područja. Tijekom operacije „Bljesak“ poginulo je osam pripadnika Skupnih snaga SJP.
U javnosti, nažalost, značaj operacije „Bljesak“, odnosno pothvat specijalne policije i Hrvatske vojske nije toliko eksponiran kao značaj oslobodilačke operacije „Oluja“.
Teško je u nekoliko rečenica izolirati djelovanje samo jedne postrojbe u ovako složenoj i etapno provedenoj vojno-redarstvenoj operaciji. Najsažetije su ciljevi Skupnih snaga SJP predočeni u monografiji „Hrvatska policija u Domovinskom ratu“:
„Operacija „Oluja“ temeljila se na probijanju neprijateljske obrane u više smjerova istodobno. Odvijala se u pet glavnih smjerova napada, te jedan do tri pomoćna. Sama operacija provedena je u tri etape... U operaciju „Oluja“ Skupne snage SJP MUP-a RH, pod zapovijedanjem generala Mladena Markača, kreću sa svojih početnih položaja na Velebitu, s oko 3100 pripadnika, ojačane sa šest minobacačkih bitnica, divizionom VLR 128 mm („RAK“), vodom haubica 122 mm, vodom topova 130 mm, 1 VRK „GRAD“ 122 mm, dva PZO voda („Igla“, „Strijela I“, PAT 20/3), satnijom borbenih oklopnih vozila te sa šest skupina naoružanih sustavima za protu-oklopnu borbu tipa „Fagot“ i „Metis“. Cilj napadajnog djelovanja Skupnih snaga SJP bio je ovladavanje područjem: Mali Golić - Sveti Rok - Gračac - Prezid te presijecanje prometnice Gospić - Gračac u dijelu Sveti Rok - Štikada, zatim zauzimanje radiorelejnog objekta Ćelavac, stavljanje pod nadzor prijevoja i tunela na Prezidu, spajanje sa snagama ZP Split (4. i 9. GBR HV) i stavljanje pod nadzor prometnica Jasenica – Zaton – Muškovci - Prezid. Sve te zadaće Skupne snage SJP izvršile su u samo tri dana. Tijekom VRO „Oluja“ Skupne snage SJP MUP-a provodile su zadaće u dvije etape djelovanja, raspoređene na glavni smjer i četiri pomoćna smjera napada“.
Glavnim smjerom napada, na kojemu su s „Rodama“ napadali pripadnici: SJP PU Split „BATT“, SJP PU Zadar „Poskoci“, SJP PU Osijek „Orao“ i PU Šibenik, zapovijedao je Zdravko Janić.
Iako je doprinos svih jedinica Skupnih snaga bio jednako važan, zbog ograničenog prostora, tekst će analizirati samo smjer napada SJP PU Varaždin. Pripadnici SJP na glavnom smjeru napada dobili su zadaću da na glavnom pravcu udara, u prvoj fazi napada, zauzmu prijevoj Mali Alan. Uz veliku podršku topništva nakon pet sati borbe ta je zadaća uspješno odrađena. Sljedećega dana, 5. kolovoza, napad je u pravcu Gračaca i više nego uspješno nastavljen pa „Rode“, zajedno s drugim jedinicama SJP oko 13.00 sati ulaze u Gračac. Time je u ovoj fazi napad okončan i prije roka predviđenog planom akcije, te je otpor razbijen do te mjere da su neprijateljske snage nagnane u neorganizirani bijeg.
U jutarnjim satima 7. kolovoza SJP dobiva zadaću osloboditi dva neprijateljska uporišta: Donji i Gornji Lapac te izaći na hrvatsku granicu s BIH kod Kulen Vakufa. Specijalni policajci su pod punom ratnom opremom prešli novih 30 kilometara i već u 13.00 sati ušli u Gornji Lapac, a sat kasnije u Donji Lapac. Terorističke grupe u ovom su području pružale žestok otpor, uz jaku potporu topništva. Prepreke su ipak energično savladane, dosegnuta je granica na rijeci Uni.
Na uspješnoj provedbi akcije pripadnicima SJP PU Varaždinske čestitali su general Mladen Markač i general Miroslav Tuđman koji su ih potom posjetili na položajima. „Rode“ su imale tri ranjena pripadnika jedinice, a za izvedbu ih je pohvalio načelnik Glavnog stožera HV general Zvonimir Červenko.
Ivo Loborec ukratko se prisjetio velikog uspjeha:
„Vratili smo se na Velebit, ali i dalje nije bilo mirno. Pa smo tako svega mjesec dana prije kretanja u „Oluju“ doživjeli napad na Marasovcu. Opet su Srbi postavili mine, približili nam se, zapucali i pobjegli. U potjeri za njima naš kolega Ivan Bunić stao je na minu i bio ranjen. Zapravo se ne zna da smo prije „Oluje“ dva puta dolazili na početne položaje napada koji je ipak odgođen.... U „Oluji“ opet smo dobili najzahtjevniji pravac napada i mogu slobodno reći da nismo imali znanje i potrebnu vještinu, vjerojatno bi imali visoke gubitke. Krenuli smo s Malog Golića na pravcu prema Malom Alanu s ciljem presijecanja komunikacije: Obrovac – Sveti Rok. Mi smo se pola sata prije početka napada pokrenuli, maknuli se sa zajedničkog mjesta okupljanja jer znali smo da će druga strana imati informacije. Naravno, čim je počela topnička priprema naših snaga, Srbi su udarili točno po tim mjestima gdje smo bili okupljeni. No mi smo već otišli, zapravo smo se već približili gotovo ispod njih. Svejedno, konfiguracija terena i zadaća bila je vrlo, vrlo teška i već smo u prvom naletu imali ranjenih. Iako smo bili u nezavidnom položaju za napad, opet je do izražaja došlo naše zlata vrijedno topništvo. Bilo je to teško i komplicirano za osvajati, valjalo je biti strpljiv i vješt. Dobrom taktikom, kretanjima, udarima topništva mi smo im se napokon uspjeli skroz približiti. Do podne smo u toj obostrano žestokoj razmjeni vatre došli skroz do njihovih bunkera na Malom Alanu i natjerali ih da napokon iz tih bunkera pobjegnu. Iskreno, mi kada smo vidjeli te bunkere, kako su posloženi, uređeni i osigurani, nismo bili sigurni kako bi to bilo osvajati u izravnim borbama. No dotad su oni već izgubili sigurnost, izgubili su međusobnu komunikaciju, srušen je repetitor na Ćelavcu, okolo je već počela porazna priča i linija im se jednostavno raspala. Pobjednički smo kročili na Mali Alan i gledali kako bježe ispred nas... Vremena za slavlje nije bilo. Okupili smo se i nastavili prema Gračacu. U okolnim selima smo naišli na otpor, a zanimljivo pretežno ga je pružalo starije stanovništvo. Svejedno na dob, bez pitanja su pucali po nama. Ma bilo je svega. Jedan stariji seljak, očito dezorjentiran i slabijeg vida, vozio je u tačkama puškomitraljez, srdačno nas pozdravljajući u tom rasulu, misleći da smo došli u pomoć, a ne da smo hrvatska postrojba. Ušli smo nakon savladavanja otpora u okolnim selima i u sam Gračac, a odmah smo se uputili i na smjer prema Donjem Lapcu. Zajedno s pripadnicima ATJ Lučko, među prvima smo izvršili zadaću. Zamjenik zapovjednika Ivice Minđeka, Dražen Vitez prvi ulazi u bazu UN-a, kod prestravljenih Nizozemaca. Ušao je, vojnički salutirao slici njihove kraljice Beatrix koja je bila obješena na zidu i objasnio im kakva je situacija. Na taj način iznenađenim Nizozemcima pokazao je kako funkcionira hrvatska vojska i policija, i da više nemaju posla s lokalnim banditima već s profesionalnim postrojbama koje poštuju vojna pravila...I oko Lapca je bilo žestokih borbi, ali slomili smo otpor i konačno smo se potom spojili s postrojbama 9. GBR koji su iz svog smjera izvršili obuhvat. Došli su navečer, sjećam se da smo prvo čuli kako dolaze tenkovi iz šume. Neugodan osjećaj, čuješ tenkove, misliš si: „Pa nije valjda da su se reorganizirali do te mjere?!?“, ali bio je to pobjednički zvuk tenkova Hrvatske vojske...Prenoćili smo i nastavili put prema Kulen Vakufu. Izvršili smo zadaću, predali položaje pričuvnoj postrojbi iz Rijeke i napokon otišli na odmor. O „Oluji“, negativnostima, izbjegličkoj krizi svašta se govori. Ono što mi možemo posvjedočiti je da smo prolaskom po cesti na tom potezu svjedočili nečem drugom. Gotovo na svakih 20 metara mjesta bila su zgarišta, gdje su Srbi nedavno ložili vatru što je dovoljan dokaz da je cjelokupan zbjeg pripremljen ranije, jer ta su zgarišta bila stara nekoliko dana. Ljudi su se uz njih grijali i kada je došla zapovijed, oni su otišli u zbjeg. Za motive organiziranog odlaska treba pitati njih. Za nas kao pripadnike specijalne policije operacija „Oluja“ bila je kruna svih naših napora i ostvarenje sna o hrvatskoj slobodi“.
Nakon okončanja operacije „Oluja“ jedinica se pobjednički i uz veliko oduševljenje razdraganih ljudi s područja Varaždina i Međimurja vraća u rodni kraj.
Nakon svega nekoliko dana odmora „Rode“ po zadaći s drugim jedinicama SJP kreću u „češljanje“ područja oko Plitvica (akcija „Obruč“ - 18. kolovoza do 19. rujna 1995.).
Cilj je bio da se na tom području osiguraju uvjeti za povratak u normalno stanje, odnosno da se prevenira opasnost od zaostalih minsko-eksplozivnih zamki, također i od eventualno zaostalih pojedinaca ili grupa terorista. Po istoj zadaći pripadnici PU Varaždin djelovali su i početkom listopada na potezu: Gračac – Vojnić - Petrova gora.
„Rode“ su potom ponovno imale kratku zadaću osiguravanja reda i mira na širem području Cavtata, a u razdoblju preuzimanja novih zadataka jedinicu je zadesio tragičan slučaj.
U obavljanju zadaće na području Varaždina od eksplozije je poginuo mladi specijalac Damir Bednjanić, petorica djelatnika teško su i troje ih je lakše ranjeno.
Unatoč gubitku, „Rode“ kao profesionalci nastavljaju vršiti zadaće bez prekida. Tako po drugi puta osiguravaju izbjeglički kamp na području Karlovca, s obzirom da su snage Fikreta Abdića, nakon što su u međuvremenu vratile Kladušu, konačno poražene od snaga Armije BiH. Time je nastala nova izbjeglička kriza te je Hrvatska zbrinula više od 30 000 novih izbjeglica. Stoga su pripadnici specijalne policije u smjenama osiguravali red i mir u izbjegličkom kampu Kupljensko i to od kasnog ljeta 1995. do jeseni 1996. godine.
Time je okončana ratna priča SJP PU Varaždin, iako valja naglasiti da su „Rode“ tijekom 1997. i 1998. godine gotovo stalno vršile zadaću nadzora i osiguranja državne granice na jugu Hrvatske.
Također su iznova, kao i u ratu, sudjelovali u velikoj akciji čišćenja područja Papuka od eventualne opasnosti zaostalih terorističkih skupina. Uz uobičajene zadaće osiguranja javnih okupljanja i utakmica visokog rizika, jedinica je sudjelovala u akcijama usmjerenim protiv organiziranog kriminala, a usporedo je tekla daljnja obuka pripadnika za borbu protiv terorizma i rješavanje najsloženijih talačkih situacija.
Konačno je, preustrojem MUP-a 2001. godine došlo do ukidanja specijalnih jedinica u 16 policijskih uprava. Novoustrojene su Interventne jedinice policije, tako i PU Varaždin čiju su okosnicu i zapovjedni kadar činili pripadnici rasformirane SJP.
Iako godine prolaze, a sastav Interventne policije polako se mijenja i pomlađuje, unutar postrojbe se uvijek itekako štuje sjećanje na ratne dane i poginule pripadnike „Roda“.
NAZIV
Zanimljiv je ratni nadimak postrojbe jer odudara od uobičajenih „žešćih“ naziva postrojbi Hrvatske vojske i SJP („Puma“, „Tigrova“, „Ajkula“, itd.). Djelatnik SJP PU Varaždin, Milan Kolac prisjeća se kako je vrlo brzo usvojen nadimak, već tijekom prvih borbenih iskustava na području Banovine (srpanj 1991.). Neprijatelj je bez problema prisluškivao sve interne razgovore koje su pripadnici postrojbe vodili radio-vezom. Tome se doskočilo na taj način da se počeo upotrebljavati izvorni kajkavski dijalekt, ali su ukinute i dotadašnje šifre, tako i neprimjeren kodni naziv „Lika“. Ideja o nazivu bilo je mnogo, a Kolac je predložio naziv „Rode“ što je odmah usvojeno.
U trenutnoj odluci naknadno je uočena i snažna simbolika. Jedinica je naime ustrojena krajem ožujka, baš u razdoblju kada se rode vraćaju u njihova staništa. Također, prilikom suzbijanja pobune zatvorenika (lipanj 1991.), izgorjelo je jedno krilo kaznionice u Lepoglavi. Na dimnjaku, iznad plamtećeg krova, okružena vatrom u svom je gnijezdu do posljednjeg trenutka sjedila roda.
Tako su i specijalni policajci PU Varaždin, odlazeći po zadaćama diljem svih bojišta zaraćene Hrvatske, branili Domovinu i čekali trenutak pobjede ne bi li se vratili u toplinu svoje obitelji i doma.
Zajedno u ratu i miru
Jedinica je tijekom Domovinskog rata više puta pohvaljivana od strane Sektora Specijalne Policije MUP- a, Ministarstva Unutarnjih Poslova, ratnog Ministra MUP-a, Ministarstva Obrane RH, te Vrhovnog Zapovjednika OS RH, Franje Tuđmana. Darko Bunić, Goran Mihalić, Ivica Minđek i Dražen Vitez bili su ratni zapovjednici „Roda“.
U razgovoru sa zapovjednicima i čelnim ljudima Udruge ratnih veterana SJP „Roda“ nevoljko se ističu individualne zasluge, već se aktivnost usmjerava na isticanje žrtve poginulih kolega: Josipa Martana, Zvonimira Kardoša, Mladena Kasuna, Željka Pongraca, Branka Kosa, Mire Košćaka, Emila Banekovića, Bernarda Benčeka, Darka Turkalja, Damira Bednjanića te nestalog Vlade Štampara.
Udruga veterana digla im je spomen obilježja o kojima brine i obilazi ih na obljetnice pogibije. Uz 11 poginulih, 39 pripadnika ranjeno je ili bilo zatočeno u logoru tijekom proboja kod Karadžićeva.
Svi oni (Andrija Kos, Stjepan Kološa, Slavko Štrlek i drugi), iako neki teški ranjenici – invalidi, po želji su ostali pripadnicima postrojbe sve do okončanja Domovinskog rata, obavljajući dužnosti primjerene hendikepu.
Statistika pogibija i stradavanja „Roda“ visoka je ukoliko uzmemo u obzir da se radilo o kompaktnoj jedinici koju su u ratu činila ukupno 253 pripadnika aktivnog i 248 pripadnika kasnije ustrojenog rezervnog sastava. Velik doprinos pružila je i sanitetska potpora na čelu s dr. Ivanom Hermanom.
Valja istaknuti da je Udruga ratnih veterana osnovana odmah po rasformiranju postrojbe i prva je takva udruga utemeljena u redovima specijalne policije.
U miru, kao i u ratu, „Rode“ svoje aktivnosti obavljaju savjesno i uvijek s posebnim poštovanjem gaje sjećanje na poginule kolege.
General Željko Sačić, vrlo rado se sjeti djelovanja „Roda“, kao što se „Rode“ rado šale kako im je to prijateljstvo katkad donosilo nimalo lake zadaće. Jedna od njih bila je u operaciji „Bljesak“. General Sačić jasno je opisao djelovanja na strateški najosjetljivijem pravcu napada: „Posebno ističem ogroman doprinos tom pobjedničkom policijsko-vojnom pothvatu i žrtvu pripadnika SJP PU Varaždinske – „Rode“, koji su, uz pomoć drugih postrojbi specijalne policije, prvi presjekli glavnu prometnicu u neprijateljskoj dubini i samim time ubrzali slom i pad neprijateljske obrane u zapadnoj Slavoniji“.
- KRAJ -
foto: DPCM/T.Šulj
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
