RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
"Uz sve, to pojavio se njihov čovjek, ha valjda se dotad skrivao iza nekog štosa drva, i iz neposredne blizine ispalio sačmaricom u Papca…Uglavnom, mi smo se uspjeli svi izvući, i svi smo bili zadovoljni jer smo im se zaletjeli u selo krcato naoružanim pobunjenicima. No tad smo još bili naivni, jer zamisli, mi smo vjerovali tim starčekima, umjesto da provjerimo sve kuće. I nažalost je Papac tako nesretno poginuo. Ali, morali smo im, makar i na taj način pokazati zube…No, to nije ništa promijenilo u našu korist, osim što smo zasigurno dobili respekt protivnika. Oni su bili premoćni, nastavili napadati po istom receptu; prvo topništvo, potom kombinirano tenkovsko pješački napad, no uvijek bezuspješno. Dakle, mi smo odradili u tom razdoblju što smo mogli, držali smo položaje od stalnih napada, vršili male diverzije i tako cijeli srpanj… Početkom kolovoza, predali smo položaje suborcima iz Bojne i kao Prva satnija smo nakratko bili u bazi i odmah upućeni u Komarevo, kod Siska, na osiguranje mostova. E tad smo, vjerojatno po zamisli zapovjednika brigade, generala Bože Budimira, 15. kolovoza poslani u Petrinju, u „tajnu akciju“, da se kao lažni civili infiltriramo po kućama domaćih ljudi. Naravno, teško da je boravak tridesetak novih faca u malom gradiću mogao proći nezapaženo, posebno što smo svi došli u istim majicama i trenirkama kakve smo zadužili. Dakle, druga strana je sigurno znala da smo dolje, ali opet, nisu ni oni mogli biti 100% sigurni koliko nas je jer smo bili u više kuća raspoređeni. Stanovali smo po kućama u parovima. Ja sam primjerice bio kod našeg poznatog hrvača, Stipe Damjanovića… Tako smo, ajde, koliko-toliko tajno boravili neko vrijeme u Petrinji. U tom „konspirativnom razdoblju“, naoružani ispod trenirki, 25. kolovoza osiguravali smo dolazak našeg vrhovnog zapovjednika i predsjednika, Franje Tuđmana, a 29. kolovoza nazočili i osiguravali razmjenu ratnih zarobljenika… Pokušavali smo se držati što tajnovitije, nismo noćili zajedno, niti se družili. A nalazili smo se u kući jednog dragog Petrinjca, Vladimira Štajcer - Britve, poslije je teško nastradao. Uglavnom, dogovor je bio da ako neprijatelj izađe iz vojarne napadati po gradu, da oblačimo uniforme i zauzimamo položaje koje smo prije locirali kao dobre punktove za obranu“.
Tako je i bilo, JNA je u Petrinji, ponajviše zbog radikalnog zapovjednika petrinjskog garnizona, pukovnika Slobodana Tarbuka, udarila na grad koji je toj istoj vojsci pružao skrb. Očito neuračunljivi pukovnik, koji je, sudeći po vlastitim memoarima, na cjelokupnom prostoru Banovine već desetljećima osjećao „opasnost od ustaša“, zapovjedio je otvaranje vatre po Petrinji i osigurao nečasno mjesto prvog zapovjednika JNA koji je napao stanovništvo grada u kojemu je boravila JNA.
„Tu je bio kraj priče o konspirativnom civilstvu. Obukli smo uniforme i krenuli obraniti napad. Svemu su prethodili incidenti, prvo su lokalni Srbi napali policijsku postaju odmah nasuprot vojarne. Poslije su ovi iz vojarne nekih pola sata iz čistog mira počeli pucati po gradu. I na kraju su, kao u filmu, počeli izlaziti s tenkovima i ljudstvom. E, sad, problem je bio što je to prilično šokiralo lokalne branitelje pa sam otpor nije bio adekvatan. Drugi problem je što smo mi bili ne samo kratki s brojem ljudi, nego i streljivom. Je, imali smo automate i zolje i RB-a smo imali, jesmo, ali nedovoljno. Primjerice ja sam došao s četiri granate za RB. S jednom sam roknuo tenk, s drugom transporter, a jedna je bila nevaljala. Njoj smo selotejpom zalijepili punjenje i opalili je u skladište JNA. A mogao sam ju, recimo upotrijebiti za gađanje tenka koji na nekih 150 metara nikako nije mogao preći prevrnutu stranicu od prikolice. Grozan osjećaj kad imaš tako čisti cilj, a nemaš čime opaliti. No, srećom je poslije došao prijatelj Mario Tratnjak koji je imao RPG i još taman jednu granatu pa sam ga ipak dočekao…I tako smo se tukli cijelo popodne i na kraju ostali bez streljiva ne samo za protuoklop nego i za puške. Faktično smo se povukli u jedan sklop zgrada, nas pet-šest, ostali po svojim mjestima i punktovima i čekali da upotrijebimo zadnje metke. No tada nas je spasio dragi Bog. Ovi su valjda imali strašne gubitke i baš tada im je došla zapovijed i oni su se jednostavno povukli u vojarne. Dogodio se dakle nevjerojatan obrat. Nas nekolicina, uz šačicu hrabrih domaćih ljudi koji su pomogli, obranili smo grad od takve sile, iz cijelog sukoba izašli bez poginulih, ranjen je samo Pero Bajan. Još smo se zapravo kompletno naoružali jer su ovi ostavljali čudo opreme, povlačeći se“.
Gubici naneseni neprijatelju bili su visoki.
„Općenito mi je glupo slušati priče koje započinju: „Ja sam skinuo toliko i toliko tenkova“. Ove koje sam nabrajao nismo mi uništili, nego onesposobili. Jer tenk je uništen tek kad kompletno izgori, a u to smo se uvjerili u obrani Farkašića… Što ja znam, po mojoj je procjeni u tom napadu onesposobljeno jedno četiri tenka, transporter, a i skladište smo im dignuli u zrak. Ne znam koliko smo im ljudi onesposobili, ali znam da je tijekom sukoba, nakon dva sata borbe došla zapovijed iz Zagreba da obustavimo paljbu kako bi ovi mogli izaći i pokupiti stradale. A na tom punktu, kod Potkove, odnosno na 100 metara od vojarne Šamarica nas je bilo samo nekoliko: pokojni Dragutin Naglaš, Horvat Dražen, domaći dečki Darko Komlinović i Mario Milošić, poslije se pridružio moj šogi, Tiči i Gunek Željko. Od nas 30-ak nisu svi ni djelovali jer su dvije-tri skupine jednostavno morale držati položaje na mjestima gdje nije bilo borbe… Ma, zanimljivo je bilo, još smo ih i provocirali, skakali preko polja, preko plotova, između kuća se prebacivali, pa smo ušli i u vojarnu. Čak sam unutra skinuo jugoslavensku zastavu, kaže Dado Strunjak: „Ovaj je lud!“... Dakle mi smo njih kao napali, ali normalno, povukli se… Igrali smo se mačke i miša, pojavili se iza ugla, pa smo pripucali i onda se opet pojavili za 50-100 metara iza drugog ugla pa smo opet pripucali. Tako da smo im možda stvorili dojam da nas ima puno više… Iako su iz vojarne izašli na impozantan način, tenkovima, a iza tenkova s masom pješaka koji su jako hrabri kada misle da ih štiti tenk, ispalo je da im sva sila tehnike, posebno pješaka nije ništa značila. Mogu reći čak da mi je bio užitak udariti po tenkovima i „hrabrim“ napadačima koji su tako besmisleno puzali iza grdosija. Opališ protutenkovsku minu na tenk, skotrljaš se dalje 5-6 metara i iz drugog kuta opališ po pješacima. Čisti užitak kad se igraš lovice i nadvladaš silu koja nadmoćno kreće u osvajanje“.
Po svemu sudeći, Tarbuk je napad na grad pokušao opravdati organizirajući poprilično prozirnu (i glupu) ratnu varku. Naime, sazvao je grandioznu tiskovnu konferenciju za novinare prilikom koje je fingirao udar teškim projektilom na vojarnu „Vasilj Gaćeša“. O razmjerima brutalnosti odmazde govori presuda (SI-0028 K-9/92-29) Okružnog suda u Sisku na 20 godina zatvora za počinjeni ratni zločin, a koja navodi kako su pripadnici JNA: „izašli sa tenkovima i drugim naoružanjem iz kasarni te nemilosrdno otvorili vatru po stanovnicima Petrinje koji su se zatekli na ulicama… te je razrušeno i uništeno više stambenih, komunalnih i drugih objekata u gradu, među kojima sve stambene zgrade… u Arhovoj ulici kroz koju su prolazili tenkovi, Općinski sud u Petrinji, crkvu Svete Katarine u Radićevoj ulici, crkvu svetog Lovre na Strosmayerovom trgu i dr.“.
Zanimljivo, svjedok u tom slučaju bio je novinar Denis Latin, jer se napad dogodio u vrijeme kada je on, s grupom novinara, sudjelovao na tiskovnoj konferenciji kod nemilosrdnog Tarbuka. Tijekom duge konferencije otpočeo je napad, a Tarbuk ju je zbog hitnog radio poziva iz zapovjedništva V. vojne oblasti prekinuo, poručivši svom nadređenom, generalu Andriji Rašeti: „Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku“. Latinov iskaz na sudu potvrdio je i svjedok, inače Tarbukov „asistent“ na bizarnoj konferenciji, Petar Mudrinić koji je u srpnju došao u garnizon Petrinja na službu pomoćnika komandanta garnizona zadužen za MPV („moralno političko vaspitanje“). Naveo je kako je Tarbuk potpuno samostalno zapovjedio udar na Petrinju, iako branitelji nisu mogli imati teško naoružanje (na što se Tarbuk pozivao kao razlog odmazde), te da je oružani „odgovor“ JNA bio brutalan: „pucalo se iz topova, minobacača od 82 i 120 mm, haubica i VBR-ova. Ubrzo nakon toga upaljeni su tenkovski motori i krenuli su tenkovi iz kasarne“.
Mudrinić navodi da je prema gradu krenulo šest tenkova, nekoliko borbeno-oklopnih vozila, te da su tenkovi ispalili oko pola borbenog kompleta, dakle oko 150 granata na Petrinju, dočim je iz same vojarne ispaljeno preko 100 projektila teškog topništva. Također, posvjedočio je da su garnizon nakon prvog neuspješnog napada počeli hodočastiti pripadnici pobunjenih Srba, danima tražeći pokretanje novog napada kojega je Tarbuk, nakon zadnjeg takvog sastanka 15. rujna, i odobrio. Sutradan je uslijedio novi napad na Petrinju, još razorniji zbog prethodnog poraza, a koji se iznova protivio svim ratnim konvencijama, dapače i ljudskoj pameti. Štoviše, po svjedočenju Mudrinića, ovaj napad izveo je Tarbuk uopće ne konzultirajući se s nadređenim zapovjednicima Pete vojne oblasti i 10. korpusa JNA.
„Napad je počeo oko 06:00… Iz kasarne „Šamarica“ izašli su tenkovi i to 15 tenkova M-84 i 5 tenkova T-55 iz kasarne „Vasilj Gaćeša“ i oko 1200 vojnika. Toga dana napad na grad Petrinju je trajao sve do 16 sati kada su tenkovi i vojnici vraćeni u kasarne i to iz razloga što je stigla takva zapovijed iz Pete vojne oblasti u Zagrebu“.
Što je zaustavilo ovaj napad, pojasnio je Šafarić:
„Ovaj puta poginulo je i nastradalo više branitelja, ali i civila, a razaranje grada zaustavio je slučaj. Naime, JNA koja je neselektivnom paljbom rušila Petrinju, projektilom je pogodila spremnik amonijaka kod Gavrilovića, te se zbog istjecanja opasne tvari i potencijalne katastrofe napad obustavio, kako bi se sanirala šteta. Time su spasili nas od poraza, ali bome i sebe od katastrofe, jer tko zna što bi se dogodilo, vjerojatno bi cijeli grad odletio u zrak da nisu obustavili napad“.
Konačno, treći napad dogodio se po istom scenariju. Tarbuk ga je organizirao na svoju ruku, a ovaj puta nije bilo milosti, prisjećao se na suđenju djelatni oficir Petar Mudrinić: „Napad je (s predstavnicima pobunjenika-opaska) dogovoren za 21. rujna“. Zbog cjelokupnog Tarbukovog ponašanja kao i činjenice da ga je čuo da izdaje zapovijed kako „mora biti prekinuta sva komunikacijska veza sa Zagrebom da bi Petrinja bila osvojena“, Mudrinić ne dvoji kako je Tarbuk i taj napad organizirao na svoju ruku. Ovaj je napad bio najbrutalniji, te su civilne žrtve bile goleme. Njega osobno je Tarbuk odredio da oformi skupinu za popisivanje broja žrtava te je on slijedećih dana, s uhićenim Hrvatima, pokušavao sakupiti i identificirati masu pobijenih civila.
„Mrtve su tako sakupljali 5-6 dana… prisjeća se da je on sa svojom grupom na taj način pokopao oko 30 ljudi (na grobljima, ali i u improviziranom groblju unutar vojarne-opaska). Zamijenio ga je na tome poslu potporučnik Popović koji je rekao da je pokopao 25, a zatim je taj posao preuzela civilna zaštita i oni su pokopali oko 60 ljudi… Po njegovoj ocjeni to su sve bili muškarci i žene u starosnoj dobi od 30 do 50 godina. Bilo je svega nekoliko pripadnika policije i ZNG-a. Sve ostalo civilno stanovništvo“.
- nastavlja se -
foto: DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
