RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
OTKUD NAZIV CRNIH MAMBI I NADIMAK NINJA
Valja razjasniti porijeklo dva naziva koja se pojavljuju u tekstu. Ime postrojbe, "Crne Mambe", osmišljeno je od 1. Satnije, već tijekom listopada 1991., u bazi Trstenik. Zamislio ga je Bono Marijanović, a suborci prihvatili zbog ubojitog djelovanja najsmrtonosnije afričke otrovnice.
Šafarića pak rijetko tko zove imenom ili prezimenom; svi ga nazivaju ratnim nadimkom „Ninja“. Od malih nogu bio je fasciniran borilačkim vještinama, posebice ninjutsuom.
„Fascinirao me način ratovanja, mentalni sklop tih ratnika; hladnokrvan si, ne osjećaš ništa, ne pokazuješ eventualnu bol, naučiš ju anulirati i samo ideš naprijed - nikad ne odustaješ“.
Kao dječak kupio je knjigu o ninjutsuu i sam na selu trenirao, dapače nabavio crno ninja odijelo, prišivku ninjutsua, čak i rekvizite, poput šurikena, posebnih n
oževa. Suborci su brzo ustanovili impresioniranost ninjutsuom, ali i hladnokrvnost te je dobio nadimak „Ninđa“. Iako nakon vremenskog odmaka od 22 godine zvuči neobično, Šafarić je tijekom jeseni 1991. pokušavao samostalno djelovati u skladu s ninjutsu ratovanjem. Na terenu se katkad tijekom noći oblačio u crno i kretao u izviđanja. Dapače, činio je to i tijekom rijetkog odmora.
„Krajem rujna, imali smo slobodan vikend. Taman je bio napad na vojarnu Bjelovar. Gradom su kružile priče kako po Bilogori kruže naoružani odmetnici. Krenuo sam, s crnom ninja opremom obilaziti Bilogoru, ali nisam našao ništa. Tek na povratku naletim na čovjeka u šljiviku, sa sačmaricom. Pokazao sam mu gestom da ne koristi oružje, ovaj se jadan sklonio uz neku malu šljivu, a ja sam se samo šutke udaljio što prije da ga ne dovedem u stanje panike i prisilim da puca. Za par mjeseci sreo sam tog čovjeka u Podravini, pričao mi je o susretu, bio je sav u strahu kakvi to specijalci kruže Bilogorom, nije ni odlazio na imanje. Otkrio sam mu porijeklo tog „specijalca“ s maskom tako da je poslije bilo dosta smijeha“.
POVLAŠTEN STATUS RATNOG INVALIDA
Sa šafarićem sam se sastajao upravo u vrijeme kada su državna tijela nadležna za skrb najavila ukidanja ili rezanja tzv. „povlaštenih mirovina“ za branitelje. Već sam naziv ukazuje na manjak mudrosti onih koji su donosili zakon, a ponajviše neodmjerenost i nedostatak razuma u danima kada se državni proračun kani spašavati drastičnim rezovima „povlaštenih“.
Šafarić je u ratu ostao bez oka, višestruko je ranjen, ima neupotrebljivu desnu ruku i čitav niz fizičkih tegoba zbog kojih je i 15 godina nakon završetka rata redoviti posjetitelj bolnih rehabilitacijskih programa. Stoga je njegovo pitanje „Po čemu sam ja ili netko drugi koji je dao svoje zdravlje i tijelo za domovinu povlašten?“ vrlo logično, ali logika je nepoznanica u razmišljanju onih koji bi u miru trebali biti odgovorni za skrb invalidnih veterana rata.
Srećom, Šafarić je dovoljno mentalno moćan da bi odolio uvredljivom odnosu države.
No mnogi nisu i stoga su dnevne novine prepune vijesti o suicidu branitelja ili ih pak svakodnevno pronalazimo u dijelu predviđenom za osmrtnice, uglavnom uz uobičajenu frazu: „Nakon duge i teške bolesti, preminuo je…“. Naime, medicinski je dokazano da rat donosi stres koji se poslije manifestira kroz čitav niz teških bolesti, ponajprije rak. Kako živimo u neobičnoj državi koja skrb provodi zanemarivanjem branitelja, gotovo se može konstatirati kako je birokratska neman pravi rasadnik teških i smrtonosnih bolesti. Činjenice su to koje medijima jednostavno nisu interesantne, a uistinu su šokantne. Tome svjedoči statistika veterana 2. GBR koju valja pažljivo, nekoliko puta pročitati: od konca ožujka do kolovoza 2013. godine preminulo je sedam pripadnika te postrojbe, uglavnom svi starosne dobi između 37 do 45 godina.
FARKAŠIĆ
Pažnja u tekstu više je posvećena rujanskom padu Petrinje nego veličanstvenoj pobjedi kod Farkašića, prvenstveno stoga što je priča o ratu u Petrinji slabo medijski eksponirana.
Sukob u Farkašiću ima medijski tretman, dapače je zbog značaja taj datum proglašen Danom branitelja Sisačko-moslavačke županije.
Nažalost kruže razne interpretacije, miješaju se datumi, a svake godine u priču o obrani tog sela priključuje se sve više aktera koji ipak nisu sudjelovali. Tog, 17. listopada 1991. neprijatelj je pokrenuo tenkovsko-pješački napad na selo iz dva pravca, a konačan cilj bio je spojiti se s postrojbama JNA prema Velikoj Gorici, odnosno Zagrebu.
Ulazak dijela tzv. Šabačkog bataljuna i lokalnih pobunjenika, 'Crne Mambe' dočekale su potpuno spremne: raketnim bacačima iz zasjede i minama iznenađenja onesposobljavali su tenkovske grdosije, uz to nanosili velike gubitke pratećim pješacima. Tijekom borbi pristigla im je mala, ali značajna pomoć suboraca iz Dumača, a okršaj prestaje dolaskom noći.
U prva dva dana bitke, 30-ak Mambi je uz pomoć nekoliko domaćih mještana, bez ljudskih gubitaka zaustavila veliki tenkovsko-pješački napad koji je trebao probiti put ka Zagrebu, onesposobili su više i zarobili tri upotrebljiva tenka! Štoviše, nakon izviđanja, skupina je odlučila napasti protivnika koji je bio u totalnom šoku, ali još uvijek nepripremljen na mogućnost da bude napadnut od tako male skupine boraca. Napad je polučio opću paniku, protivnik se počeo bezglavo povlačiti, a ojačana satnija krenula je u progon i čišćenje terena koji je trajao sve do 22. rujna i dolaska do Glinske Poljane. Neprijatelj se reorganizirao, 70-ak ljudi nije moglo pratiti ubitačan ritam, obustavili su napredovanje, te se povukli u Slano.
Time završava tzv. bitka za Farkašić koja nije donijela samo pobjedu nad enormnom silom tenkova i pješaka, nego je rezultirala velikim protunapadom, osvajanjem 10-ak tisuća kvadratnih metara i konačnim okončanjem ikakvog protivničkog napredovanja na teritoriju Banovine!
DRUGI O NINJI
O Šafariću sam se naslušao brojnih priča koje redom ističu njegovu hrabrost i plemenitost. Ipak, odlučio sam iskoristiti sjećanje suborca koji nije Hrvat, već Francuz. Damien Lamothe, kao „klinac“ od tek navršenih 18 godina, avanturistički je zbog idealizma i ideoloških razloga, odlučio pomoći napadnutim Hrvatima. Nakon kratkotrajne epizode u redovima sisačkog ZNG-a, priključio se 'Crnim Mambama' u Petrinji. Komentar tekstu nije potreban i prava je šteta što će čitatelji saznati samo dio Lamotheovih prisjećanja:
„Kada evociram sjećanje na Ninju, moram ga započeti konstatacijom da tijekom života nisam upoznao osobu koju više respektiram zbog ljudskih kvaliteta... U Petrinju je mene i dvojicu Francuza doveo zapovjenik 1. Satnije, 2. GBR, Miodrag Demo, baš uoči noćne akcije ponovnog zauzimanja položaja u gradu... Ninja, iako samo tri godine stariji, bio je čovjek u kojeg imaš povjerenje čim ga upoznaš. Meni se činio kao netko s golemim iskustvom i mudrošću... Iako Ninja ne priča engleski, potaknuo me da ja učim hrvatski, a kako god kuminicirali, uz njega sam se osjećao siguran kao da sam Hrvat po rođenju... Posebno me impresionirao vjerom u Boga. Ja sam kao mladi avanturist izgubio smjer svoje vjere, a ratovao sam s čovjekom uvjerenim da djeluje za božansku pravdu, pa i onda kada smo bili pod paljbom tenkova ili naletom aviona. Čak i kad smo izgubili nekoliko bitaka, bio je uvjeren u konačnu pobjedu. Štoviše, kada su mu ginuli najbolji prijatelji, nije ni za trenutak gubio tu vjeru. Nije osjećao mržnju prema neprijatelju, poštovao ih je... A kao ratnik bio je nenadmašan! Jednom smo išli u izviđanje sela oko Farkašića. Vidio je stražu neprijatelja, zapovijedio da polegnemo i ledeno tihim glasom preko motorole tražio daljnje upute. Ni jednu sekundu nije ispustio iz oka nas, ali ni protivnika. Naravno, vratili smo se sigurni, nakon okršaja... A kod Svete Katarine, JNA je uhitila izbjeglice unutar male crkve. Uništili smo im projektilima bunker i ranili mladog Crnogorca. Ninja ga je uvjerio da se preda i zapovijedio da ga brižno prenesemo u našu bazu da što prije sanira tešku ranu na nozi. Bio je dakle specijalist za male komando akcije u neprijateljskom području, no prvenstveno je brinuo za sigurnost svojih suboraca, a opet je bio nevjerojatno odlučan da završi akciju i postigne zacrtani cilj. Uvijek efikasan, hladnokrvan, hrabar preko mjere koju je uopće moguće opisati... Svaka vojska na ovom planetu htjela bi imati ratnika poput Ninje da brani slobodu svoje zemlje!“
- KRAJ -
foto: DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
