U VIHORU RATA
U vihoru rata
- nastavak
U međuvremenu, Mađari su bilježili i diplomatski protestirali zbog više desetaka puta ulazaka zrakoplova JNA u svoj prostor. Konačno je potom uslijedio i pravi napad.
27. listopada 1991. zrakoplov JNA raketirao je dvjema kasetnim bombama pogranični gradić Barcs u Mađarskoj. Pritom nije bilo ozlijeđenih, no oštećene su stambene zgrade i mjesno groblje.
Povjesničar dr. Heka László sa sveučilišta o Pečuhu istraživao je uzroke i tijek ovog nemilog incidenta:
„Najkritičniji trenutak mađarsko-jugoslavenskih odnosa nastupio je u nedjelju 27. listopada 1991. navečer kada je zrakoplov JNA kazetnim bombama bombardirao mađarski grad Barču (Barcs) smješten na Dravi, u neposrednoj blizini Virovitice. Na sreću bombe su pale na slabo naseljeni rubni dio grada, pa nisu izazvale ljudske žrtve. Tamo nastanjene Rome, ali i ostale stanovnike Barcsa jako je uznemirio ovaj izgred, a izazvao je zabrinutost u cijeloj Mađarskoj. Toga dana su radio-lokatori Mađarskog domobranstva uočili da su se 15 km od Barče na području Virovitice u 20,47 sati pojavila dva leteća objekta krećući se prema Mađarskoj. No, zbog leta na sve nižoj visini doskora ih više nisu bili u stanju pratiti. Jedan od dva zrakoplova je u 20,51 sati iznad Barče izbacio dvije kazetne bombe, a zatim je u pratnji drugoga aviona napustio zračni prostor Mađarske. Zbog brze akcije (trajala je 8-10 minuta) mađarski lovci nisu uspjeli reagirati. Naime, tadašnjim je sredstvima trebalo od 1,5 do 3 minute za obradu podataka dobivenih putem radio-lokacijskih sredstava, a računajući usto još i trajanje procesa donošenja odluka i zapovijedanja, nije se stiglo uzbuniti zrakoplove lovce i poslati ih do Barcsa“.
Vijest je prenijela televizija, no tiskovni mediji u ponedjeljak nisu se njome značajnije pozabavili. Najveću štetu na kući pretrpio je Károly Balogh koji je još uvijek šokiran za mađarsku televiziju prepričao detalje velike eksplozije na groblju i svojem obiteljskom objektu.
U utorak je napad na Barcs bio glavna vijest, a mediji su opširno prenijeli tijek tiskovne konferencije održane u Ministarstvu domobranstva. János Zubek, glasnogovornik Granične službe MUP-a službeno je priopćio kako su „mađarski graničari u nedjelju navečer nešto prije 9 sati čuli buku zrakoplova. Jedan neosvijetljeni zrakoplov je dolazio sa sjeverozapada prema Barcsu. Vjerojatno je letio vrlo nisko, najviše oko 300 metara iznad zemlje, a u mađarskom zračnom prostoru se nalazio svega nekoliko minuta prije nego što ga je u 20,55 sati napustio“.
Glasnogovornik Ministarstva domobranstva György Keleti priopćio je da su u nedjelju radio-tehničkim mjerenjima u dva navrata utvrđene povrede zračnoga prostora, pa su radi utvrđivanja stanja dva puta uzletjeli mađarski lovački zrakoplovi. Utvrđeno je da je „jedan zrakoplov neprepoznatljivih oznaka, ali vjerojatno se radilo o jugoslavenskome avionu, oko 300 metara od Barcsa ispustio veću količinu kumulativnih granata koje su pale prvo na oranice, zatim na nogometno igralište te napokon na rubne redove kuća. Granate su u zemlji uzrokovale kratere promjera deset centimetara i duboke od 50 do 70 centimetara. Zahvatile su oko 300 metara široku i 500 metara dugu površinu naselja. Na licu mjesta je pronađeno osamnaest neeksplodiranih granata, od kojih je jedna pala u sobu stambene kuće. Vojni i policijski stručnjaci za eksploziv utvrdili su da se radi o samouništavajućim napravama koje same od sebe eksplodiraju u roku od 24 sata“.
Uslijedile su istrage, a dotad su mediji nudili razne interpretacije koje katkad nisu bile ni približno vjerodostojne. Dr. Heka László pojasnio je što se konkretno zbilo te koju su štetu nanijeli zrakoplovi JNA:
„Zrakoplov je izbacio kazetne bombe što se može zaključiti iz naprave koja služi kao spremnik za granate, a nađena je na groblju u Barcsu. Ona se inače nikada ne odvaja od zrakoplova, jer se može ponovo napuniti i višekratno koristiti. Eksplozija je pogodila tri ulice na rubu stambenog naselja. Dvije kuće su pogođene, a na 12 njih su popucali prozori i vrata. Ozlijeđenih nije bilo. S obzirom da je bilo neeksplodiranih granata, čitav je prostor ograđen, te je došlo do evakuacije 60 ljudi koje su smjestili u sigurnije dijelove grada. Mađarskoj strani je bilo jasno tko je izveo napad, ali na sastanku mješovitog mađarsko-jugoslavenskog povjerenstva u Subotici jugoslavenska strana nije htjela ništa priznati. Vođa jugoslavenske strane u mješovitom odboru na prvom sastanku nije prihvatio kao objektivan dokaz fotografije radio-lokacijskog indikatora i kompjutorske podatke… Vojni atašei 14 zemalja, među njima i jugoslavenski predstavnik, 29. listopada na licu mjesta uvjerili su se o tragovima napada. Prema prvotnom mišljenju stručnjaka radilo se o švedskoj kazetnoj bombi. Jugoslavenski vojni ataše tom prigodom nije želio odgovarati na pitanja mađarskih novinara, nego je samo tvrdio da JNA nema takove eksplozivne naprave“.
Jugoslavenska strana upravo je netočnu pretpostavku kako se radi o kazetnoj bombi švedske proizvodnje koristila kako bi osporila ikakvu umiješanost u ovaj uistinu ozbiljan međunarodni vojno-politički incident.
Idućega dana u Barcs je doputovao premijer József Antall kako bi se uvjerio u razmjere napada, ali i da umiri domaće pučanstvo. Pratili su ga i drugi politički uglednici, ali i jugoslavenski predstavnici predvođeni Rudijem Sovom, veleposlanikom SFRJ u Budimpešti, i Jusufom Banjicom, vojnim atašeom. Predsjedniku vlade dr. Antallu podnesen je prijavak o provedenom očevidu, u kojemu je navedeno da se u Barcsu dogodilo između 200 i 300 eksplozija te je pronađeno 15 neeksplodiranih naprava, a pronađeni su i dijelovi dviju kazetnih bombi.
Zanimljivo, Banjica je na Antallovo pitanje priznaje li jugoslavenska strana krivnju za ovaj događaj odgovorio kako po njegovim informacijama JNA ne raspolaže švedskim napravama kakve su pronađene u Barcsu. Štoviše, JNA je reagirala demantijem u kojem stoji da su „zrakoplovstvo i protuzračna obrana JNA 27. listopada u vremenskom razdoblju od 20,30 i 22,30 provodili borbena djelovanja na pravcu Daruvar-Suhopolje”, ali da JNA „odlučno odbacuje tvrdnje Ministarstva domobranstva Republike Mađarske da su pritom bombardirale mađarski pogranični grad Barcs“.
Beogradski mediji uglavnom su potpuno prešutjeli ovaj incident, dočim je Ekspres Politika, pozivajući se na neistinit demanti JNA, bombardiranje Barcsa prikazala kao podvalu Mađara, naslovivši tekst „Mađarske laži“. U međuvremenu, dok istraga još nije bila okončana veleposlanstvo SFRJ 1. studenoga izdalo je priopćenje u kojemu se poriče umiješanost JNA u napadu kasetnim bombama na Barcs jer se na „spomenutome prostoru u nedjelju 27. listopada 1991. u vremenskom razdoblju od 19 do 23 sata nije nalazio nijedan jugoslavenski zrakoplov, a uz to JNA ne raspolaže niti je raspolagala s takvim vojnim sredstvom švedske proizvodnje“.
Konačno, mađarsko Ministarstvo domobranstva je napokon, u četvrtak 7. studenoga 1991. prezentiralo rezultate istrage koju je provela ekspertna skupina i to najprije Vladi, Ministarstvu domobranstva i vanjskih poslova, vojnom stožeru, čelnicima granične službe i policije, a zatim i svim vojnim atašeima u Budimpešti te brojnim diplomatima. Naposljetku su rezultati istrage predočeni i novinarima. O tome što je točno istraga utvrdila dr. Heka László precizno navodi:
„Pukovnik dipl. ing. Nándor Hollosi izvijestio je da su na Barcs bačene dvije kazetne bombe tipa BL755/Ib, verzije MK3, proizvedene od strane britanske tvrtke Hunting Engineering, koje su izazvale 279 eksplozija, dok 16 malih granata nije eksplodiralo. Rečeno je da ovakve kazetne bombe od 1970. koriste engleske oružane zračne snage, kao i NATO…Bačene kazetne bombe na Barcsu bile su napunjene i zatvorene u svibnju 1987. godine. Kazeta se sastoji od sedam sektora i u svakome od njih sadrži 21 bombu (dakle ukupno 147 eksplozivnih naprava). Svaka od njih je pogodna da usmrti dvije tisuće ljudi i može probiti čelik debljine 250 mm. Povjerenstvo je utvrdilo da je sasvim isključeno da je pilot bombu slučajno otpustio ili da ju je izgubio zbog „stanja nužde”. Po tvrdnji zapovjednika mađarskoga zrakoplovstva Attile Kositzkyja ovo potonje je isključeno i stoga što je dotične večeri vrijeme bilo vedro, bez oblaka, mjesec je svijetlio s južne strane i tada vidljivost dosiže i do 50 kilometara. Osim toga su mađarska naselja osvijetljena javnom rasvjetom, za razliku od onih s druge strane granice koja su bila zamračena, pa je jasno uočljiva razlika između njih. Napokon, očevidnu nakanu dokazuje i činjenica da je pilot prije otpuštanja kasete napravio jedan cijeli krug iznad Barcsa kako bi jasno uočio metu. Zbog toga je napad neprijeporno izveden, ciljano, namjerno i unaprijed planirano. György Keleti je zatim pokazao i pismo britanskoga vojnoga atašea koje sadrži službenu izjavu britanskoga ministarstva obrane koje potvrđuje da je Velika Britanija nekoliko godina ranije prodala takve kazetne bombe Jugoslaviji. Mađarska vlada je prikazivanjem fotografije snimljene 1988. na aerodromu pored Zagreba neoborivo dokazala da je JNA na jednoj smotri zračnih snaga u svibnju te godine, javnosti prezentirala te bombe (ispod krila MiG-a 21 uz ostalo oružje vidi se i kazetna bomba BL 775), a uz to te bombe nudi kupcima i jedna jugoslavenska tvrtka koja se bavi izvozom oružja. Jednodušan zaključak povjerenstva jest da je Barcs namjerno bombardiran…Mađarski istražitelji su zaključili da je golema sreća što bombe nisu pale nekoliko stotina metara bliže centru grada, jer bi tada bilo puno žrtava imajući u vidu da je na tlu eksplodiralo 288 bombica čiji je cilj usmrtiti ljude. Da je poginuo veći broj ljudi, jamačno bi narod tražio odgovor s mađarske strane, a to bi potencijalno moglo značiti i uključivanje u ratni sukob što vlada nikako nije željela jer se u vojnom pogledu, netom nakon odlaska vojne sile Sovjetskog Saveza, nije mogla oduprijeti eventualnoj ugrozi granica. S druge strane službena Budimpešta nije se htjela miješati u unutarnje jugoslavenske odnose, napose imajući u vidu problem mađarske nacionalne manjinu, a najveći dio tog življa, preko 400.000 ljudi, živjelo je u Vojvodini“.
Nakon ovog incidenta JNA više nije poduzimala slične mjere, a i incidenti na pograničnom prostoru svedeni su na minimum. Do danas nije točno razjašnjeno da li je JNA uistinu tijekom vršenja zračnih napada na Viroviticu slučajno izvršila borbeno djelovanje na mađarski teritorij ili je, a što smatramo vjerojatnijim, ovaj napad zapravo bio upozorenje Beograda mađarskoj vladi da se ne miješa u daljnji tijek oružanih sukoba u Hrvatskoj.
Géza Jeszenszky koji je bio ministar vanjskih poslova Mađarske od 1990. do 1994. godine tvrdi kako je to nedvojbeno bio planirani napad Jugoslavije: „To nije bio prvi slučaj povrede zračnog prostora, ali je bio dotad najozbiljniji izazov. Odlučili smo da ne treba odgovarati na provokaciju, jer je bilo jasno da je cilj vodstva Srbije bio da Mađarsku uvuče u ratni sukob“.
Nemali broj analiza kao potencijalni razlog bombardiranja navodi ljutnju službenog Beograda zbog „afere kalašnjikov“ (u Hrvatskoj se pamti kao „afera Špegelj“). No Jeszenszky je i taj razlog za osvetom odbacio kao neprimjeren. „Oružje je neosporno bilo isporučeno hrvatskoj policiji u jesen 1990. godine i to u tri navrata, ali mnogo ranije prije hrvatskog proglašenja neovisnosti, nakon čega je jugoslavenska Ministarstvo obrane protestiralo, a Mađarsko je Ministarstvo obrane službeno prekinulo prodaju oružja Hrvatima“ navodi Jeszenszky.
Ukupno gledano, napad zrakoplovima na Barcs bila je ipak neočekivana reakcija jugovojske na tinjajuću napetost koja je vladala između Mađarske i Jugoslavije. Mađarska je nakon odlaska sovjetske vojske do lipnja 1991. ostvarila toliko željenu samostalnost, ali je ostala bez velikih zaliha oružja. Iako nova vlada nije krila simpatije prema hrvatskim i slovenskim nastojanjima da ostvare neovisnost, Mađari su morali voditi krajnje opreznu politiku prema jugoslavenskoj krizi, ponajprije stoga što je oko četiri stotine tisuća Mađara živjelo u Vojvodini.
Mađarska je podupirala međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije, a usto je primila više desetaka tisuća hrvatskih izbjeglica kojima je u Baranjskoj županiji čak organizirala nastavu na hrvatskom jeziku. Službeni Beograd bio je nezadovoljan držanjem mađarske vlade, napose nakon proglašenja samostalnosti Hrvatske 8. listopada. Otada su učestali pogranični incidenti.
Mađarska nije dopustila JNA da preko njezina teritorija izvlači opremu iz Slovenije, zatim je izdala službeno priopćenje o zabrinutosti zbog položaja mađarske manjine u Hrvatskoj, jer je bila izložena napadima JNA i Srba u Baranji. U napadima na Slavoniju i Baranju zrakoplovi JNA nekoliko su puta narušili zračni prostor preletjevši kroz mađarski teritorij ili pak izazivajući manevrima u blizini granice.
Nakon najave Mađara kako će na daljnje provokacije odgovoriti oružjem, JNA je bahato izvršila napad na Barcs pritom još ustvrdivši kako se radi o lažnim optužbama.
Službena Budimpešta nije oružano odgovorila ni na ovu provokaciju ne želeći se uvući u rat. No, s druge strane još se više angažirala u pomaganju Hrvatima i mađarskoj manjini od nasrtaja velikosrpske agresije. Činila je to diplomatskim putem, materijalno, ali i neslužbenim kanalima doturom oružja, što je itekako pomoglo Hrvatskoj u borbi za očuvanje slobode.
Mađarska je među prvima priznala Hrvatsku, a diplomatski odnosi na veleposlaničkoj razini su uspostavljeni 16. siječnja 1992. godine.
- KRAJ -
foto: 1. DPCM
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
