RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
Selo Laslovo nalazi se oko 17 kilometara južno od grada Osijeka, a tijekom 1991. i razdoblja velikosrpske agresije imalo je iznimno važnu ulogu u obrani najvećeg slavonskog grada.
Nakon što je 20. studenoga 1991. okupirano Ernestinovo, Laslovo je ostalo u okruženju, a uskoro su braniteljima presječene i komunikacijske veze sa Zapovjedništvom obrane grada Osijeka. Očekivana pomoć okruženom Laslovu nije se mogla ostvariti, a daljnje borbe nosile su goleme žrtve za obranu koja je pritom ostala bez hrane, streljiva i lijekova za brojne ranjenike. Iz tog razloga Zapovjedništvo obrane Laslova donijelo je najtežu odluku te je 23./24. studenog 1991. organiziralo napuštanje sela i proboj na slobodni teritorij.
...
Zaključno s tim danom Laslovo je 152 dana bilo prva crta južne linije obrane grada Osijeka. S obzirom da je Laslovo selo većinski nastanjeno Mađarima, sve što se događalo u Baranji, a napose u napadanom Laslovu, bilo je od itekakvog interesa susjednoj Republici Mađarskoj.
Povjesničar dr. Heka László sa Sveučilišta u Pečuhu ukratko je opisao stav Mađara prema problemima svojih sunarodnjaka u istočnoj Slavoniji:
„Između Mađarske i SFRJ od samoga su početka Domovinskog rata postojale napetosti koje su vrhunac dosegle u nedjelju 27. listopada 1991. kada je zrakoplov JNA bacio dvije kazetne bombe na pogranični gradić Barcs. Premda nije bilo ljudskih žrtava, pričinjena je velika materijalna šteta, a među lokalnim pučanstvom, ali i u cijeloj Mađarskoj je zavladala velika zabrinutost i strah da će Mađarska biti uvučena u rat. No, službena Budimpešta nije odgovorila na ovu provokaciju, nego je prosvjedovala kod OESS-a i međunarodne zajednice uz molbu da se spriječi proširenje rata na susjedna područja i njegova internacionalizacija…Osim zabrinutosti za svoju sigurnost, Mađari su sa zebnjom pratili i stradanja svojih sunarodnjaka u Slavoniji pa su redovno izvješćivali s ratišta. Poslije okupacije Baranje, oči mađarske javnosti bile su uprte u Osijek te Laslovo (Szentlászlo) i Korođ (Kórogy) – dvije mađarske enklave čije pučanstvo, okruženo hrvatskim i srpskim stanovništvom, čuva svoj identitet više od osam stoljeća i govori arhaičnim mađarskim dijalektom. S obzirom da su mnogi prognani Baranjci u mađarskim medijima svjedočili o pravim namjerama agresora i njihovu postupanju prema Hrvatima i Mađarima, Mađari su imali jasnu sliku o zbivanjima s druge strane Drave. Kada su iz Laslova 22. kolovoza 1991. organizirano iseljeni civili, (žene, djeca i starije osobe) to je u Mađarskoj doživljeno kao svojevrstan napad na Mađare u cjelini, i od toga su trenutka apsolutno sve simpatije bile na strani Hrvatske“.
Branimir Glavaš, zapovjednik obrane grada Osijeka objasnio je važnost Laslova za obranu Osijeka:
„Bilo je potpuno jasno da Srbi neće dopustiti ostvarenje hrvatske samostalnosti, stoga je Laslovo s namjerom odabrano kao najjužnija, vrlo značajna strateška točka obrane grada Osijeka i to još koncem 1990. godine kada smo proveli prvo naoružavanje. Položaj Laslova posebno je otežavala činjenica da je selo okruženo selima naseljenim većinski srpskim življem (na istoku Silaš, Korođ i Palača, na jugu: Ada, Podrinje i Markušica, a na zapadu: Šodolovci, Koprivna i Petrova Slatina). Mjesecima i mjesecima pripremali smo teren, udarili smo dobre temelje za obranu. Stoga i ne čudi da je Laslovo već po otpočinjanju agresije imalo vrlo kvalitetnu organizaciju obrane. Znali smo da povjerenje ukazujemo vrsnim ljudima, znali smo da su oni potpuno spremni da brane svoj dom, a time i Osijek. Ta obrana kvalitativno je rasla iz dana u dan te su domaći ljudi, Mađari i Hrvati, spremno dočekali i potom više od 150 dana odbijali osvajačke nasrtaje jugovojske i pobunjeničkih hordi četnika. Također, valja istaknuti činjenicu da su Laslovčanima cijelo vrijeme, u okviru mogućnosti, dolazile pomagati postrojbe iz Osijeka, a što je bilo od velikog značaja za provođenje ovako dugotrajnog otpora nad nemjerljivo jačim snagama napadača“.
Ratna napetost osjećala se tijekom cijelog proljeća, a prvi ozbiljan oružani incident u selu zbio se već 26. lipnja 1991. godine kada je kroz Laslovo, iz smjera Ade prema Palači, prolazio traktor s naoružanim srpskim pobunjenicima koji su otvorili vatru na hrvatske policajce koji su se nalazili u selu i pritom ranili jednoga policajca. Već sljedeći dan, kroz Laslovo je prošlo 13 tenkova Jugoslavenske narodne armije (JNA).
Kao i u drugim dijelovima Slavonije, pripadnici JNA u obližnjoj Palači otvoreno su se svrstali na stranu srpskih pobunjenika. Palača i Laslovo bili su odijeljeni samo željezničkom prugom, a domicilni Srbi iz Palače su 2. srpnja, dakle, za vrijeme trajanja oružanog sukoba u Tenji, postavili barikade.
Tada je iz Laslova u Palaču ušla postrojba specijalne policije SJP PU Osijek i prisilno uklonila te barikade, no neposredno po završenoj akciji Srbima je u pomoć došla JNA. Kao što su uostalom otvoreno prijetili tijekom proljeća, pobunjenici iz okolnih sela započeli su s napadima na Laslovo već sredinom srpnja. Stoga je u Laslovu 14. srpnja u sastavu 106. brigade ZNG oformljena „Laslovačka četa“ koju je činilo 76 mjesnih dragovoljaca mađarske i hrvatske nacionalnosti. Od 1. kolovoza do 1. studenog 1991. postrojba je dosegnula konačni broj od 146 pripadnika ZNG.
Ladislav Kočiš, zapovjednik obrane Laslova, ukratko je dočarao predratnu situaciju i kulminaciju pobunjeničkog ludila koje je pitomo slavonsko selo pretvorilo u prvu liniju bojišnice:
„Laslovo, selo kraj rijeke Vuke, na pola puta između slavonskih gradova Osijeka i Vinkovaca, staro je više od 800 godina. Selo je imalo svoju školu, poštu, zdravstvenu stanicu, željeznički kolodvor, vatrogasni i kulturno umjetnički dom, poljoprivrednu zadrugu, nogometno igralište, pekare, trgovine, gostionice, banku, svoje crkve i radnu organizaciju „1. MAJ“. Laslovo je bilo većinom nastanjeno Mađarima i Hrvatima, a u selu je živjelo još i desetak drugih nacija, tako da je to bila jedna multinacionalna sredina u kojoj su svi pronašli svoje mjesto. Uglavnom su svi nešto radili, slavili i tugovali, jednostavno živjeli i umirali…Bilo je to sve tako do proljeća 1991. godine, a onda su se mještani srpske nacionalnosti iz okolnih sela počeli buniti protiv legalno izabrane hrvatske vlasti. Kao i drugdje, počele su kolati razne priče o navodnoj ugroženosti Srba. Nakon što su pojedinci mještanima najavili reprizu „Krvavog Uskrsa“, sve relevantne strukture u Laslovu shvatile su da je došlo vrijeme kada treba nešto učiniti. Kroz postojeće stranke i tadašnju Mjesnu zajednicu organizirane su seoske noćne straže, sve u cilju ostvarenja mira, mogućnosti nekakvog mirnijeg sna stanovništva Laslova. Istina je da su se straže držale s nekoliko automatskih pušaka dobivenih od čelnika Sekretarijata za narodnu obranu koji su pomno pratili razvoj događaja. Prikupljene lovačke puške išle su tada dragovoljcima iz ruke u ruku, a kojih i nije bilo tako puno. Svakim danom situacija u selu postajala je sve nategnutija. Kružile su razne neprovjerene priče, a stalna divljanja Srba po cijeloj Hrvatskoj povećavala su zabrinutost, ali i učvrstila stajališta ljudi koji su bili zaduženi za provođenje seoskih straža. Tada je već velikoj većini bilo jasno da vrijeme koje dolazi ne donosi ništa dobro te da treba nastaviti s prikupljanjem oružja jer svoj dom i ognjište trebat će braniti, tim više što se dolazilo do saznanja da u susjednim selima ima sve više nepoznatih, vrlo sumnjivih osoba koje tamo ne pripadaju…Dana 26.lipnja na policiju je otvorena paljba pri pokušaju zaustavljanja traktora s prikolicom koji je jurio cestom iz Ade za Palaču. Tom prilikom ranjen je jedan policajac, a traktor je uspio prebjeći u Palaču. Odmah nakon toga postavljene su barikade, odnosno balvani, na ulazu u Palaču. Sljedeći dan kroz Laslovo na putu za Palaču prolazi 13 armijskih tenkova, s objašnjenjem da će stati između dviju strana kako bi spriječili eventualni sukob. Nakon našeg prijedloga da u tom slučaju pola vojnih snaga ostane štititi sigurnost na laslovačkoj strani, a druga polovina neka prijeđe na palačku, oni su jednostavno produžili dalje. Bio je to naš posljednji neuspio pokušaj pregovora u ime razuma. Svima u Laslovu, a i u Zapovjedništvu grada Osijeka, tada je postalo jasno da je sukob neminovan. Upravo toga dana 14. srpnja 1991. stigla je zapovijed o formiranju „Laslovačke satnije“, koja je imala jedinu zadaću braniti selo Laslovo. Prvu Laslovačku satniju činili su dragovoljci iz Laslova, a u sklopu te satnije imenovano je Zapovjedništvo obrane sela Laslova od ljudi u koje su mještani tada imali najviše povjerenja“.
Od srpnja mjeseca počinju se nizati oružani napadi. Iz sela Ada 19. srpnja 1991.otvorena je mitraljeska vatra na selo Laslovo. Paljba je trajala oko jedan sat, pri čemu je ranjen policajac iz Policijske uprave Osijek. Srbi su iznova u Palači postavili barikade 23. srpnja, zaprijetivši pritom i mještanima Laslova. Ovoga puta barikade je uklonila postrojba 3. brigade ZNG, nakon čega je JNA ponovno stala na stranu pobunjenih Srba. Tijekom tog dana iz sela Ada ispaljeno je 10 minobacačkih granata, a iz sela Palača pucano je na pripadnike ZNG pri čemu je ranjeno pet gardista. Kako se situacija pogoršavala iz dana u dan Zapovjedništvo obrane Laslova tijekom kolovoza donijelo je odluku o evakuaciji žena, djece i staraca u slobodne dijelove Hrvatske i Mađarsku.
Organizirana je kružna obrana te su oko sela sa svih strana postavljeni obrambeni punktovi, osim prema Ernestinovu (Osijeku). Miniralo se sve moguće smjerove kojima su pješaštvo i oklop agresora mogli napasti, a uz to organiziran je vrlo kvalitetan sustav veza i komunikacije te je obrana sela bila spremna za dugotrajnu borbu.
Povjesničar Ivan Mihanović u pripremi doktorske radnje o obrani Osijeka tijekom 1991. godine detaljno se osvrnuo i na organizaciju obrane Laslova:
„Fortifikacija cijelog sela bila je izgrađena za čvrstu i dugotrajnu obranu, s dobrim sustavom veze. Osobito dobra fortifikacija uređena je prema selima Adi i Palači. U Palači, Adi i šumi Vrbik bile su raspoređene oklopno-mehanizirane jedinice JNA. Pripadnici „Belih orlova“ i „Tigrovi“ Željka Ražnatovića – Arkana nalazili su se u Palači i Silašu. Lokalni pobunjenici ojačani „dobrovoljcima“ iz drugih mjesta bili su raspoređeni u svim selima oko Laslova: Markušici, Podrinju, Adi, Palači i Silašu. Zbog toga je 15. kolovoza 1991. 1. četa 1. pješačke bojne 3. brigade ZNG preuzela dio crte laslovačke obrane, no te snage 3. brigade izvukle su se iz Laslova 16. rujna radi odlaska na nove zadatke. U tom razdoblju, 4. rujna. Srbi su izvršili i jedan od najsnažnijih napada pri čemu su uspjeli probiti obranu i osvojiti trećinu Laslova. Poslijepodne istog dana, Laslovu je iz Osijeka stigla pomoć te su u vrlo teškim borbama hrvatske snage uspjele vratiti početne položaje“.
Organizaciju obrane, kao i najkritičnije razdoblje za selo, detaljno je pojasnio zapovjednik obrane Laslova Ladislav Kočiš:
„Zapovjedništvo obrane sela donijelo je odluku da se selo brani kružnom obranom, tako su i postavljeni punktovi s jedinim izlazom, cestom prema Ernestinovu. Utvrđivali su se punktovi, vršena je obuka s pripadnicima satnije u onoj mjeri koliko je to bilo moguće. U srpnju mjesecu u Laslovu je bilo sve teže živjeti, počela su stalna granatiranja, pale su prve žrtve, jednostavno nastalo je vrijeme umiranja. Početkom kolovoza donosi se odluka o evakuaciji žena, djece i staraca koji odlaze kod dobrih ljudi širom Hrvatske te jedan dobar dio odlazi i u Mađarsku. Koliko god je to bilo teško u tim trenucima, bilo je to jedino rješenje za daljnju uspješnu obranu sela, a osim toga ti su se životi morali sačuvati. Istodobno, braniteljima sela dolaze u pomoć mještani, vojnici iz mnogih okolnih sela, kao i iz raznih dijelova grada Osijeka. U tom razdoblju više nijedan dan nije protekao bez granatiranja, pokušaja tenkovsko – pješačkih upada, ali laslovačka obrana svemu tome uspješno je odolijevala…Bilo je puno teških situacija u obrani Laslova, a dan 4.rujna, svakako će ostati upamćen kao jedan od najtežih. Rano jutro u silovitom napadu s palačke strane, četnici i jugo-vojska uspijevaju probiti obranu, te osvojiti trećinu sela. U popodnevnim satima obrani Laslova stiže pomoć te se kreće u osvajanje izgubljenog položaja. Zatražili smo pomoć koja je ubrzo stigla od strane Zapovjedništvo grada Osijeka, konkretno od Branimira Glavaša, koji je poslao sve ono što je u tom času mogao poslati. Uz teške borbe, do 17 sati poslije podne uspjeli smo se vratiti na prvobitne položaje i dobili smo zapovijed da dalje ne smijemo napredovati. Nakon teške i krvave borbe ustanovljeno je da su nestala četiri hrvatska branitelja iz Laslova. Kasnije su pronađeni i ubijeni civili Laslova, zaklani na svome kućnom pragu, što je bila samo potvrda zločinačkog karaktera prljavog rata vođenog protiv Republike Hrvatske…Unatoč tom uspjehu svakog dana je postalo sve teže i teže. Posebno teško bilo je gledati razaranje sela starog preko 800 godina, propadanje i uništavanje naših djedovina i očevina. No, međutim, oni koji su ostali, oni su bili moralno vrlo čvrsti i jaki. Svi mi smo u toj obrani, u takvom načinu ratovanja očvrsnuli, tako da obrana Laslova sve do okruženja zbog okupacije Ernestinova uopće nije dolazila u pitanje. Štoviše, padanjem vojarni u Osijeku, Čepinu, Lugu, i tako dalje, mi smo napokon dobili potrebno naoružanje, koje nam je bilo potrebno, a time smo onda mogli i organizirati jednu uistinu vrlo, vrlo čvrstu obranu“.
Unatoč žilavom otporu i nepokolebljivosti branitelja, obruč oko sela sve više se stezao. Značajnija pomoć obrani Laslova stigla je 30. rujna kada je u selo stigla 3. četa Samostalnog bataljuna Zapovjedništva obrane grada Osijeka (zapovjednik Ištvan Mihalik), pojačavši ključne točke na prvim crtama obrane. Tog je dana oko 11 sati topništvo agresora srušilo zvonik mjesne kalvinske crkve, koji je braniteljima koristio kao promatračnica i imao veliki značaj za nadzor bojišta. Početkom listopada udari minobacača i višecjevnih lansera raketa iz Ade i Palače razorili su cijelo selo, ali je obrana i dalje zadržala svoje položaje.
Štoviše, branitelji Laslova kao da su bili sve odlučniji i homogeniji, a što svjedoči i nesvakidašnja gesta o kojoj je izvijestio i „Glas Slavonije“:
„Premda su se Laslovčani i sami nalazili u vrlo teškoj situaciji, 22. rujna 1991. prikupili su malo mesa koje im je preostalo nakon višestrukih bombardiranja i poslali ga u Vukovar“.
Teške trenutke rujna i listopada, ali i odlučnost branitelja opširno je opisao Ladislav Kočiš:
„Obrana Laslova bazirala se na zajedništvu gdje je svatko obnašao svoju zadaću, ne izlazeći iz okvira vojne hijerarhije. Na taj način bilo je riješeno i pitanje sahranjivanja poginulih, koji su odvoženi na groblja izvan Laslova, jer laslovačko groblje nije bilo dostupno za ukop poginulih. Znalo se tko odvozi ranjenike, tko dovozi hranu, oružje i streljivo, tko pokapa uginulo blago da bi se izbjegle razne zaraze pa čak i tko hrani preostalo blago koje je skupljeno na jedno mjesto… Značajna pomoć obrani Laslova stiže 30.rujna, kada dolazi 3. Prištabska satnija osječkog bataljuna kojom je zapovijedao Ištvan Mihalik te pojačava kritične točke na prvim crtama obrane. Njihovim dolaskom pojačava se vatrena moć branitelja, pošto su dovukli sa sobom sve što su imali. Tih dana u Laslovu je ustrojen i Prvi internacionalni vod od branitelja pristiglih iz raznih zemalja. Sve je to bilo od velike važnosti za daljnju obranu, gdje je u tom periodu već svaki sat bio težak za preživjeti. Kako je vrijeme prolazilo napadi agresora bili su sve učestaliji, selo je pred očima branitelja mijenjalo oblik, niti jedan dio nije bio pošteđen, sve je propadalo. Neprekidno se pratila situacija u zemlji, a posebno vijesti iz Vukovara. Znalo se da će eventualnim padom Vukovara velikosrpski agresor sve snage usmjeriti prema Osijeku, a to znači prema Laslovu kao najjužnijoj točci obrane grada. Sredinom listopada od silnog granatiranja u selu više nije bilo čitave zgrade, branitelji su se kretali samo onoliko koliko je bilo prijeko potrebno, životi svih u Laslovu visjeli su o tankoj niti“.
Bitka za Laslovo posebna je i po tome što se tijekom listopada u obranu sela uključila prva borbena skupina koju su većinski činili stranci. U sklopu 106. brigade ZNG iz Osijeka ustrojen je Prvi internacionalni vod pri zapovjedništvu obrane Laslova, kojom je zapovijedao Eduardo Rózsa Flores – Čiko.
Flores je bio mladi komunist kontroverznih stajališta, a u Hrvatsku je došao tijekom lipnja 199. kao dopisnik španjolskih novina i BBC-a. Iako prokomunističkih stajališta shvatio je da JNA provodi agresiju nad Hrvatskom. Stoga u rujnu 1991. pristupa hrvatskim snagama i osniva postrojbu stranih dragovoljaca, koja je u sastavu 106. brigade branila područje Baranje i Osijeka.
„Prvi internacionalni vod djelovanje je počeo 6. listopada 1991. Naime kod nas je već ranije dolazio Eduardo Rózsa Flores – Čiko, koji je ovdje napisao svoje zadnje novinsko izvješće kobnog 4. rujna kada je trećina sela pala u srpske ruke. Nakon toga 1. listopada se vratio, tražio je mene i razgovarali smo o načinu kako da pomogne obrani Laslova. Vojno je bio vrlo obrazovan, vrlo inteligentan čovjek, govorio je šest ili sedam jezika, između ostalog i mađarski. Tako da smo se brzo sporazumjeli…Nakon par dana opet je došao i rekao da bi on okupio jedan određeni broj ljudi koji bi djelovali u obrani sela Laslova, a koji nisu odavde. Mi smo to odobrili jer u tom kritičnom razdoblju nama je svaka pomoć itekako dobro došla. Eto, onda je on okupio tu postrojbu sačinjenu od ljudi svih nacija; od Hrvata, Mađara, Engleza, Iraca, Bosanaca, Srba, Slovenaca, Španjolaca, Portugalaca, Amerikanaca, od svuda! Zbog boljeg poznavanja bojišta i terena oko njega u sastav smo im pridodali i nekoliko Laslovčana. Oni su radili sve ono što smo i mi svi ostali radili, dakle djelovali su pod Zapovjedništvom obrane Laslova. Popunili su najteže, najkritičnije punktove i ostali su tu do kraja. U posljednja četiri dana okruženja šest vojnika iz Internacionalnog voda je poginulo! Paradoksalno zvuči, ali poginula su dva Mađara, jedan Vojvođanin i Laslovčanin, te Irac, Bosanac, Hrvat i jedan Srbin…Bili su nam od velike pomoći i zato puno hvala svima koji su bili u tome vodu! A ujedno smo beskrajno zahvalni svim onima koji su dolazili iz mjesnih zajednica grada Osijeka, i iz okolnih sela svejedno da li na nekoliko dana ili su pak ostali“.
Mađar Zsolt Dér kratko je prokomentirao dužnosti pripadnika Prvog internacionalnog voda (PIV) u obrani Laslova:
„Imao sam vojnog iskustva iz mađarske vojske i htio sam pomoći narodu napadnutom od velikosrpske agresije. Početkom listopada 1991. godine stigao sam u Laslovo, pristupio postrojbi Eduarda, koja je tada još bila u fazi formiranja. Nakon par dana ustrojili smo PIV, na početku nas je bilo osmero…Uz to što smo više puta dovozili potrebnu opskrbu iz Osijeka, vršili smo razne zadaće: izviđanje, patrole, uništenje zaostalih topničkih sredstava koja nisu eksplodirala, polaganje mina. Poslije, kada je to postao glavni smjer napada, branili smo položaje na cesti koja vodi uz školu do Palače. Sudjelovali smo u teškim vatrenim okršajima, a preživjeli smo i napad VBR-a tijekom izviđanja. U obrani Laslova više naših pripadnika poginulo je i ranjeno“.
Koliko je bila tanka linija između života i smrti dočarao je brojkama branitelj Ladislav Ferenc:
„Obnašao sam dužnosti na punktu „Sokol 7“ sve dok nisam lakše ranjen. Onda sam prešao raditi u zapovjedništvo gdje sam vodio evidenciju. Prva žrtva agresije u Laslovu bio je civil, gospodin Stjepan Bajus star 70 godina koji je poginuo nakon što su 22. kolovoza 1991.godine, srbi iz susjedne Palače granatirali Laslovo. Otada pa skroz do privremene okupacije Laslova svaki dan je nosio žrtve. Svaki dan nemilice su padale granate. Jedno vrijeme smo ih brojali, a kasnije ih se već nije moglo ni brojati jer gađali su nas svaki dan s tisućama granata… Sjećam se da je prvi VBR u Laslovu proradio 2. listopada. To je bilo veliko veselje da mi i njima možemo malo papreno vratit, kao što su oni nama dosad vraćali. Nažalost, žrtve na našoj strani bile su sve veće. Danas brojimo 48 poginulih i 29 branitelja koji su umrli nakon razvojačenja. To je jako puno za jedno selo koje je 1991. imalo 1.298 stanovnika. Nacionalna struktura Laslova bila je skoro 50-50% Mađara i Hrvata, ali su još tu bili i Srbi, Slovenci, Makedonci, Albanci. Ali, tada smo svi bili jednaki. Među nama je vladala neviđena sloga i svi smo bili spremni poginuti za dom i za obranu svog sela“.
- nastavlja se -
foto: DPCM/T.Šulj
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.