PRESS
INVALIDI I INVALIDNOST Piše: Dida
U ratu je sve bilo predodređeno da te drži napetim dvadeset i četiri sata, tijelo je trpjelo, ali uvijek izdržalo.
Ne osuđuj me na na temelju onoga što ne mogu, već na temelju onoga što bih u skladu sa suvremenim shvaćanjem osnovnih ljudskih prava, mogao, želio i trebao.
Dvojio sam kako nasloviti ovaj članak, licitirao mislima, dvoumio se, bježao od istine ali na kraju nisam mogao ne napisati istinu. Da, bila je to doista misija preživljavanja. Misija suočavanja s nekim drugim svijetom, nekom drugom stvarnošću, a ti još „ploviš“ u zvukovima granata, gledanju smrti u oči. Teški trenuci na koje nisi navikao.
...
Oko tebe smijeh, nitko ne pita kako je tamo
Oko tebe smijeh, čavrljanje o cijeni ribe na tržnici, o dogovorima za kavicu i što će se danas kuhati. Za tebe sve nepoznate riječi. Smijeh nisi čuo sve godine rata, kuhanje... ma daj čovječe uzmi što se nađe. Sjesti i odmoriti uz kavicu? Što je to? Roje se misli o viđenom koje ni sam ne možeš razlučiti što ti poručuju, da ne govorim kako se ponašati i prilagoditi. Pitanja tisuću. Gdje sam ja to došao?! Nitko ne pita kako je tamo, da li se gine, ima li hrane, jel' zima spavati bez radijatora i tople sobe?!
Hej, idemo na more, doduše ono jarunsko ali ipak idemo, komentiraju dva prijatelja u tramvaju. Kupanje, što je to?
Na tebi još „miris“ višednevnog nepranja bez obzira što si čist i uredan, svježe obrijan, dezodoransa pola kilograma ali u nosu samo onaj miris neurednosti, miris baruta, miris smrti.
Pitanja tisuću, odgovora niotkud. Košmar u glavi i jednostavno odlaziš u osamu, ne želeći narušiti dnevnu rutinu okoline, jer nisi shvaćen, nisi razumljen. Ti se još boriš, ratuješ a svi oko tebe laganini.
Kako im objasniti?
Kako im objasniti da je u tebi smrt svakodnevnica, kako ih time ne opteretiti, kako im ne izbiti onaj osmijeh sa lica a biti dio njih, dio povratka u civilno okruženje. Da, mnogi će reći, pa reci im, jednostavno im reci. Ah ta jednostavnost.
Ništa u ratu nije jednostavno, sve je komplicirano. Puno nepredvidivih događanja, puno stanja koja dovode branitelje da djeluju instinktivno, da improviziraju, da se prilagođavaju nepredvidivom ali sve ograničeno na ubijanje, stradavanje, smrtne okolnosti.
Nije tamo bilo vremena za planiranje nekog slobodnog vremena, za planiranje kupovine, neopterećenog druženja na kavici. Sve je bilo predodređeno da te drži napetim dvadeset i četiri sata. Nije mozak našao odmora, tijelo je trpjelo, ali uvijek izdržalo.
Sada najednom nema pucanja, a ti još pucaš. Nema smrti, a u nosu ti još uvijek taj „miris“. Nema četnika, a tebi pred očima još pretrčavaju. Budiš se u krevetu, a s druge strane tvoja supruga ili djevojka.
Kako joj reći da još nisi došao doma, kako joj reći da je tvoj duh još tamo a ne opteretiti joj dan i onu jutarnju kavicu? Kako joj reći da duh luta, nikako da nađe svoje tijelo i da se smiri.
Teški dani pred tobom, k tome nepredvidivi. Pomisao da je na ratištu bilo sve lakše ne silazi ti s uma. Još jedna borba pred tobom. Hoćeš li preživjeti je pitanje svih pitanja!
Pozdrav od autora.
Foto: UCM
Autor: Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
