PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
TKO ŽIVI S DVA LICA, UMIRE BEZLIČAN
Stišale se emocije, zašutjele reakcije, narod se vratio u kolotečinu života. Posustale blokade Facebook profila. Čak su i indeksovci prestali bljuvati.
Gdjegod još osvane pokoja tužna pjesma. Nađe se i neki komentar onih kojima mišljenje kreira dnevnik i Zoran Jovanović alias Šprajc.
...
Ima po fb profilima, doduše zbog administratorove neažurnosti, još i slika generala. Oni najuporniji još po Facebooku iskaljuju bijes prema politici, Haagu, administratoru. Protokol obavio svoje. Političari odali počast pa dobili po prstima. Sabor, bolje reći samo desna strana, odala minutu šutnje onako na silu. U protokolu ne smijem zaboraviti naše generale! Njihov, samo njihov zbor uspio organizirati komemoraciju. Doduše ima tu posla, znate. Treba nazvati tajništvo Lisinskog i dogovoriti termin, postaviti ne baš bilo koju sliku Praljka i treba organizirati govornike i neke od poznatih osoba pozvati. Ostali nepoznati sami došli. Da, treba i provjeriti imaju li razglas, odnosno mikrofone, da se čuju poruke. Nema veze što je protokol prebačen sa subote na ponedjeljak. Nisu generali smjeli ukrasti svjetla kamera Premijeru. Ipak su generali vojnici, slušaju oni i danas kao i devedesetih vrhovnu zapovijed. Ajd što slušaju, al još revnije i izvršavaju. Jednom vojnik, uvijek general. Narode i ovo je dosta od zbora na sjećanje za trinaest godina Praljka u Haagu. Zar ne?
I to je to.
Još jedino pater Ike uporno, ama baš uporno svakog četvrtka poziva na molitvu za generala, Hrvate i sve žrtve rata. Kod Kamenitih vrata.
Rekli bi naši stari, brzo pamtimo još brže zaboravljamo
Na stotine razloga. Stišće nas svakodnevica, kako preživjeti, kako izaći iz blokade, kako vratiti kredit. Ide Božić, ide Nova godina, pokloni. Razno-razni domjenci. Ajme obaveza!!! Tko još uz sve ove brige i probleme ima mjesta u glavi za poruku jednog Praljka?? Rijetki, vrlo rijetki. Odžalovali mi Praljka i onu petoricu u Haagu. Stali svi u deset dana. Radnih. Vikend smo proveli na domjencima, zabavama, primanjima. Trebalo je rasteretiti emocije. Lijepo i ponosno da se narod sjetio. No ne treba previše. Za Boga miloga nećemo sada žalovati na korejski, mjesec dana kao Korejanci za vođom. Ritam života nam ne dozvoljava Koreju i žalovanje više od tjedan dana. Nema veze tko je na odru.
No ono zbog čega sam se uhvatio olovke nije žalovanje već činjenica kakva je to naša memorija, naše shvaćanje odnosno neshvaćanje. Zašto mi kao nacija nemamo mjesta u svojoj memoriji da za stalno nastanimo poruku koja se odnosi na nas i naše buduće naraštaje? Onu poruku koje su nam slali i danas nam šalju na iznenadnom završetku ovozemaljskog hoda poznati ratnici, pjesnici, uglavnom svi oni koji su obilježili hrvatsku povijest.
Zašto se u glavama Hrvata kolektivno tako vrlo brzo brišu sjećanja, još brže zaboravljaju poruke? Niti ne zapamtimo u svrhu čega su. Zašto? Ovih se dana opet iznova, unatoč doživljenom u bližoj, te po pročitanom u daljoj povijesti, pitam a unaprijed već znam odgovor. No i dalje se pitam zašto? Što je to loše programirano u čipu memorije kod shvaćanja poruka? Što nas to sprečava da tu poruku odmah, sada, danas odradimo, učinimo stvarnom? Što nas to kao naciju unatoč činjenici da nam neodrađivanje poruke nastavlja nanositi probleme sprječava u tom činu?
Povijest, majka svih znanja
Učila nas Hrvate povijest, majka svih znanja, učila ali nas nikako nije naučila. Izumrijet ćemo ali naučit nećemo. Pokopali smo mi hrvatske velikane, umove, političare, znanstvenike ali poruke njihove nismo shvatili. Nismo ono što su oni od nas naroda tražili u djelo sproveli, nismo.
Što nam je to krivo programirano da nam se kolektivna memorija upali, ne prije pedeset al' u prosjeku svakih petstotinjak godina. Naknadno, naravno. Rekli bi na ovu anamnezu računalni tehničari: „hard disk vam je u banani“.
Tako se mi sjetimo kralja Zvonimira koji na rečeni dan pročita molbu Hrvatima neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio. Gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo.
Pošto nam je i tada hard disk bio u banani Bogom prokleti i nevjerni Hrvati počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem.
Sjetili se mi njegove kletve, matematički za otprilike devet stotina i neku godinu kasnije. Stišću europske muke, domaći izdajnici nam kolo vode, pravde nema ni u tramvaju. Kletva, kletva nam je kriva. Vratili bi mi Zvonimira.
Nismo mi ni bana Jelačića zaboravili. Bana smo se matematički izračunato sjetili stotinjak godina kasnije dok su nam Titovi komunisti i antifašisti sjedili po kičmama. Zapjevali bi mi u četiri zida sa odabranim društvom, zazivali bi bana da ustane. Da pokuša uskrsli ban riješiti naše probleme. Rekli bi hard disk nam proradio.
Nikada glasnije nego danas sjećamo se mi starog hrvatskog pozdrava „Za Dom spremni“. Facebook gori. Svi odreda smo spremni. Vičemo mi, larmamo, okupljamo se po fejsu naravno. Dobre neke tipkovnice, svašta izdrže. I sada kada neko kaže da made in China nije dobro. Pljuju po njoj na tisuće Hrvata, dok se zapjenjeni jogune u svoja četiri zida, pišu nemilice od jutra do jutra, izražavaju spremnost. Jadna tipkovnica što sve trpi. Gdje god plate koju kaznu i policija skine koju majicu sa natpisom i to je to od borbe.
Stoga se nadam, ma što nadam, siguran sam da će general Praljak oživjeti za nekih petstotinjak godina, najviše šest stotina. Po formuli vjerojatnosti. Izvoditi će djeca kazališnu predstavu za tih šest stotina godina. Onaj najlošiji učenik će glumiti generala a odlikaši će sjediti u svojstvu sudaca. Po ulicama održavat će se skupovi potpore. Naravno neće izostati ni malo ikonografije čisto iz sjećanja na davne, jako davne komemoracije, one iz Lisinskog. Valjda će biti i Facebooka. On će gorjeti. Vidiš generale!!
Nećemo te zaboraviti generale, siguran budi. Do tada neka ti duša mirno spava, Hrvati su puni obaveza ovih dana.
Pozdrav od autora
Foto: DPCM/wikimedia.org
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
