PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
Od dezertera do osamsto tisuća eura potpore za film koji vrvi uvredama na račun udovica iz Domovinskog rata, koji opravdava seksističke stavove sve pod krinkom ljubavi. Još mnogo toga na granici dobrog ukusa i dobrog scenarija.
Kažu da je najvažnija ocjena filma posjećenost, odnosno popunjenost kino dvorana. Brojka od dvadesetak gledatelja govori više od tisuću riječi!!!
...
...“Velik dio Domovinskog rata proveo sam izvan domovine. Na to nisam ponosan, ali se ni ne stidim“...
Kaže Pavo Marinković režiser „Ministarstva ljubavi“ hrvatsko-češke filmske komedije.
Zašto bi se pobogu i stidio kada Hrvatsku nikada nisi niti doživio kao svoju Domovinu. Jedino od Hrvatske ono što voliš su kune koje ekspresno mijenjaš u eure i trošiš po svuda, samo nužno po Hrvatskoj iz jednostavnog razloga preživljavanja.
Da smo, onako kako nismo, uređena država po povratku u Hrvatsku netko ga je trebao upitati zbog kojih se razloga nije odazvao na mobilizacijski poziv koji je, siguran sam, dobio. Jer ima on uz onu inozemnu adresu i ovu hrvatsku adresu. Velim da smo mi uređena država i da u uredu za obranu ne sjedi neki stari ofucani kadar koji je samo promijenio poslodavca nastankom Hrvatske netko bi ga pozvao na odgovornost.
No kako uz to što je scenarist filmova upitne kvalitete, tog istog Marinkovića definirati kada hrvatski jezik naziva „malim bijednim jezikom“.
Naime ne pronalazi grešku u osobi koja je film njemačkog autora izvornog naziva „Razbojnici“ sa njemačkog jezika na hrvatski prevela kao „Pljačkaši“. Dodatno on moralizira da ... “razlika postoji, i ona se krije ispod površine. Biti pljačkaš, to je stanje tijela, a biti razbojnik, to je stanje duha. Biti razbojnikom, to je pogled na svijet, dok riječ pljačkaš suho i prosto označava izvršenu radnju“...
Ja bih samo dodao da postoji razlika i ona se ne krije. Tu je ona na površini. Biti prisutan za vrijeme rata u Domovini, ne odazvati se mobilizacijskom pozivu, ali pomagati na neke druge načine je stanje uma i duha. Biti dezerter je suha riječ i prosto označava izvršenu krivičnu radnju.
Kako je u kukavičluku već bio odrastao čovjek, negdje daleko od Domovinskog rata postupao je onako kako sve kukavice postupaju kad odrastu, pa se nađu pred patnjama i nepravdama koje nisu htjeli vidjeti. Snimi film o tematici vezanoj uz rat.
Kako izgleda taj film??
Kada dezerteri govore, pričaju, pišu i snimaju filmove o ratu pod krinkom ljubavi, to vam je tisuću puta nemoralnije od kurvi koje pričaju o svojoj ljubavi i poštenju pri davanju usluga!!! Kurva barem na kraju prizna: “da, jesam kurva sam“!!! Dezerteri nikada neće priznati da su kukavice nego će uvijek pronaći razlog za svoje dezerterstvo. Pozivati se na priziv savjesti, pozvati se na miroljubivost sve pod krinkom kukavičluka.
No, da kojim slučajem čitatelji ne bi zaključili da su branitelji pa tako i ja neki zagovornici rata. Ne, ne ako je itko za mir to su branitelji koji su prošli sve strahote rata. Znaju oni da rat u svojoj cijeloj suštini je samo zlo. No kako se pozivati na miroljubivost i mir kada druga strana bivša JNA, četnici, Srbi po Hrvatskoj kolju, ubijaju, masakriraju nedužne civile samo zato što su Hrvati.
Nema druge već oružje u ruke i braniti svoje. Tu pojavu ne poznaju dezerteri, oni su u tim trenucima, dok branitelji zadužuju oružje, na pristojnoj udaljenosti od rata pa tako i Marinković. Rat im se približi jedino preko malog ekrana u udobnosti domaćinstva neke europske zemlje ne bliže od Njemačke. Može i Austrija ali vrlo, vrlo kratko.
I tako dezerter nakon svih putešestvija po Europi nizao i nanizao ogromne neuspjehe, nagledao se svojih filmova u auditoriju praznih kino dvorana, odgođenih kino projekcija. Uglavnom skupio neuspjeha tako da je bio spreman za ropotarnicu povijesti snimanja filmova. Ali figa, nema njega u ropotarnici, jer se dogodi bajka.
Princ kao iz bajke imena Hrvatska, onakva kakva je neuređena, odnosno uređena po njihovim pravilima, pojavi se u obliku Havc-a sa Hrvatskom radio televizijom i ožive već odumrlog scenaristu Marinkovića.
Nagrade ga sa osamsto tisuća eura da snimi film „Ministarstvo ljubavi“. Glumačka ekipa je onakva kakva je, o njoj neću. Samo ću napomenuti kako za potrebe snimanja filma o generalu Gotovini je manjkalo glumačkog kadra koji su trebali glumiti četnike. Neka se Vrdoljak javi Marinkoviću.
Uz sve propuste koji su prethodili dodijeli financijskih sredstava za snimanje filma koji elementarno udara u temelje Domovinskog rata i nastajanje Republike Hrvatske moramo se upitati zašto se već jednom takvim pojavama ne stane na kraj.
Zašto Sabor, odnosno, Odbor za informiranje, informatizaciju i medije nije na vrijeme upozorio HRT da film vrijeđa na osobnoj razini te da se na ovako degutantan način javno falsificiraju životi hrvatskih heroina i da ga ne prikazuju.
Reći ću vam zašto.
Zato što svi od saborskih zastupnika, vodećih ljudi HRT, Havc-a, Ministarstva kulture najviše brinu za svoje guzice i guzice svoji obitelji. Živo im se jebe za branitelje, udovice i sve što je vezano uz Domovinski rat.
Žele ga što prije zaboraviti bez obzira kakve će to negativne posljedice imati za naše buduće generacije.
Stoga mislim da je krajnje vrijeme da branitelji ponovo izađu na ulice i pokažu da je voda prelila čašu strpljenja i ako se politika ne vrati na kolosijek istine neće biti dobro.
Gospodo političari ne vratite li se istini budite sigurni da će ta ista istina zašutjeti kada nekome od vas postane potrebna.
Pozdrav od autora
Foto: DPCM/jutarnji.hr
Autor: Željko Galović - Dida
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
