PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
Nije li vrijeme bahatosti, aljkavosti i nestručnosti trebalo odavno s onom državom otići u ropotarnicu povijesti?
..."Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost raspisao je natječaj u kojem se s 80 posto sredstava sufinancira energetska obnova obiteljskih kuća na prvoj kategoriji otoka. Bilo bi to u redu da na nekoliko stotina navedenih otoka, otočića i čak hridi uopće ne žive ljudi. Nisu nikad živjeli, niti je moguće da neke od njih ikad nastane.
Jedina je razlika što će se ovdje sufinancirati mogući stvarni stambeni objekt, za razliku od recimo otoka Babine Guzice, na kojem bi i dva vojnička šatora mogla imati problema s prostorom. Naime njegova površina iznosi 0,012 km²"...
Nije li nam pisac ovog apsurda koji radi za plaću iz hrvatskih snova koja za sobom dodatno vuče regres, božićnicu a sve u režiji Fonda dao naslutiti kroz bahatost, aljkavosti nestručnost da uopće nije bitna površina nekoga ili nečega za stvoriti apsurd/e. Bila to u pitanju jedna hrid kao što je otok Babina guzica, općina, grad, županija ili država. Dakle nisu bitne površine, nisu bitni kilometri granica, nije bitno znanje, stane apsurd ma koliko god nešto malo bilo, osrednje ili ogromno. Koga uopće zanimaju posljedice. Zar još netko odgovara za svoje propuste? Ma dajte! Nije li ovaj službenik Fonda za okoliš i energetsku učinkovitost samo vrh ogromne ledene sante apsurda? Apsolutno točno!
Nije li nam dokazao da je vrijeme u kojem živimo po skoro svemu, rekao bih neobično, odnosno apsurdno?
...
Apsurd prvi
Milorad Pupovac i hrvatska politika
Kako drugačije osim apsurdom nazvati Milorada Pupovca političkog kameleona koji je obojanost uspješno prilagodio svim dosadašnjim podlogama, čitaj političkim opcijama. Kako objasniti svekolikoj naciji da je on osoba koja danas kroji politiku u Hrvatskoj, a nedavno je bio suučesnik u likvidaciji hrvatskog doktora Ivana Šretera, pakračkog liječnika. Naime, Pupovac je mogao spasiti doktora, ali nije. Lagao je svima jer onog momenta kada je uspio od Đure Brodarca isprositi milost za dva srpska liječnika, na što je Đuro i pristao, istog momenta je dojavio svojima u SAO Krajinu - postupite po dogovoru. Doktor je ubijen. Prije metka u čelo, doktora su svakodnevno batinali i polomili mu ruke. U nekoj uređenoj državi s određenim normativima moralnih vrijednosti u najmanju ruku Pupovac bi značio kao nešto što je zaboravljeno ili „sapunao“ zatvorsku klupu. Kod nas uređuje politiku!
Apsurd drugi
Srpske Novosti i satira
Kako je došlo do evolucije ili, točnije, involucije tekstova iz ”Večernjih novosti” od odgovornog i, po mogućnosti, objektivnog pisanja o događajima do tabloidnog, bestidnog laganja, klevetanja i falsificiranja najcrnje vrste? Kako je moguće da list koji u svom opisu radnji ima brigu na srpsko stanovište po raznim pitanjima državnog, javnog, političkog i kulturnog života, a naročito po pitanju položaja Srbije i srpskog naroda u Hrvatskoj najednom padne na satiru, na pisanje laži, na razinu pisanja, kako sam već napisao, jednog tabloida. Zar nije apsurd nad apsurdima da u svom satiričnom umijeću uzmu u temu Hrvatsku himnu. Iz dvoboja njihovog pisanja i slova zakona izađu neokrznuti. Unatoč činjenici da je slovo zakona bilo na redu prvog pucnja. Po svim pravilima dvoboja morali su biti mrtvi. No umjesto njih za mrtvace proglasimo Keleminca i njegove crnce jer su se usudili zapaliti to žutilo od novina. Pustimo sad što su Srpske Novosti žutilo i što su „crnci“ zapalili taj papir, pogledajmo mi jesu li člankopisci iz ”Novosti” prekršili slovo zakona i Hrvatskog Ustava. Naravno da jesu, pa bi s toga kao i prethodni apsurd i oni bili ugašeni ili zajedno sa njim „sapunali“ zatvorske klupe. Oni za svoje rabote svake godine dobiju preko četiri milijuna kuna, ali su osigurali tko će za njih sapunati zatvorske klupe. Keleminec i njegovi crnci.
Apsurd treći
Sutkinja Omejec
Kako su vrlo vješto, gotovo neprimjetno svi ama baš svi mediji oni pisani i oni elektronski, prenijeli vijest kako je bivša predsjednica Ustavnog suda prevarila državu tako što je šest mjeseci primala dužnosničku naknadu, iako je to smjela činiti tek 60 dana!!! I uspjeli su u tome!!! Kako svi znamo reći, pogotovo političari, ovakav bi slučaj trebao biti skandal svih skandala da se radi o uređenoj državi. „Pucali“ bi mediji baražnom vatrom ne samo po gospođi Omejec već i po svim drugim čimbenicima koji nisu na vrijeme reagirali. Pljuštale bi ostavke, održavale bi se presice predsjednice države, premijera, predsjednika Sabora, povjerenstva za sukob interesa i ne znam koga već sve. Čak bi i predsjedništvo moje udruge sazvalo izvanrednu sjednicu. Da, da smo uređena država.
Međutim ovako pojeo vuk magare, vuk sit a ovce sve na broju, izija vuk magare ili kako već po našim dijalektima možemo napisati.
Zna ona, ta gospođa Omejec zaključiti i donijeti ustavno rješenje kako je Joe Šimunić pozivao na mržnju svojim uzvikivanjem „Za Dom“, zna ona donijeti odluku i ustavno rješenje kako krediti u francima i valutna klauzula su sasvim u redu, mada svako malo padne kontra presuda, zna ona donijeti odluku i ustavno rješenje da su radnička prava u stečajnoj masi zadnja na naplati pa tako na ulicu potjera na desetke tisuće radnika, zna ta gospođa Omejec svašta. Posebno pametna osoba. Jedino što ne zna svojom glavom zbog „profesionalne iskrivljenosti“, jer uvijek rješava nečije probleme, dileme, zahtjeve, tužbe, razmisliti je li opravdano primati neopravdano stečena neka sredstva. Ne bi me čudilo da ona sama podnese zahtjev Ustavnom sudu za donošenjem pravnog lijeka!!!
To dokazuje da sve do jednog ustavnog suca ne misle i ne smiju misliti svojom glavom. Dobiju oni već napisano i to moraju onako pred medijima na presici pročitati, svako malo pijući vodu. Ima se toga preko nekoliko kilograma papira za pročitati.
Apsurd četvrti
Maja Šupe i Tomo Horvatinčić
Da je hrvatsko pravosuđe u velikim problemima to smo mogli pročitati u prethodnom apsurdu. Da ne funkcionira kako bi trebalo, nije nikakva novost, niti nešto što kroz njihovo ne funkcioniranje nismo osjetili na svojoj koži. No, jedna šokantna presuda suda ovih je dana još jednom ukazala na apsurdnost tog sustava i potpuno zgrozila hrvatske građane. Naime, riječ je o presudi Vijeća Općinskog suda u Šibeniku sutkinje Maje Šupe kojom je uvažavajući rezultate cjelokupnog dokaznog postupka iz svega navedenog zaključila da optužba nije dokazala da je djelo počinjeno na način kako je optuženiku stavljeno na teret, stoga je ovaj sud (Maja Šupe) prema optuženiku zagrebačkom poduzetniku Tomi Horvatinčiću donijela oslobađajuću presudu. Ono što još više šokira jest činjenica da je sutkinja Šupe kao jednu od olakotnih okolnosti kod izricanja ovakve presude navela da Horvatinčić nije osuđivan ranije za ovakva djela, što je priličan apsurd. Točno je da nije osuđivan ali je isto činjenica koju jako dobro zna ta sutkinja da je počinio ista i slična djela koja mu se po peti put stavljaju na teret. No da apsurdima u hrvatskom pravosuđu nema kraja pokazala je i sutkinja kada je navela da je sud prihvatio obranu optuženoga pogotovo u onome dijelu da je optuženi doživio sinkopu, to jest, kratki gubitak svijesti. Prije da je sutkinja bila bez svijesti dok je izricala presudu. Ona i danas donosi presude građanima!? Ima li kraja tomu??
Apsurd peti
Josip Perković i Zdravko Mustač
Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je izručenje bivšeg šefa jugoslavenske Službe državne sigurnosti Zdravka Mustača, zaključivši da je u tom slučaju nastupila zastara. Ujedno sud je Mustaču ukinuo i mjere opreza koje su mu određene u zamjenu za puštanje iz istražnog zatvora. Glasnogovornik suda Ante Zeljko pojasnio je da je izvanraspravno vijeće zauzelo stav da je nastupila zastara po kaznenom zakonu iz 1990. odnosno 1991. što je zapreka izručenju prema domicilnom zakonodavstvu. Što se zastara tiče, valja još jednom podsjetiti, ne samo na europska, već i na naša tumačenja u našoj sudskoj praksi. Zastara je institut, ona nije privilegij. Narodski rečeno, zastara nije sveto pismo i naša sudska praksa jasno kaže da za zastaru ne vrijedi zakon koji je najpovoljniji za okrivljenika. Što se primjene zastare tiče, to Europskoj komisiji nije u fokusu - njoj je u fokusu zakonitost provedbe i na prvom mjestu anuliranje svakog utjecaja ili javnog pritiska politike na pravosuđe.
Ako razmišljamo objektivno i po slovu zakona cijela farsa oko promjene Ustava vrtjela se samo oko zaštite Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i Titovih ubojica. Milanović je pokušao za Lex Perković skupiti dvotrećinsku većinu koja bi promijenila Ustav, odnosno stvorila uvjete za neizručenje ovog dvojca Njemačkoj. Prozirna igra zvana apsurd ruku pod ruku politike, DORH-a i hrvatskog pravosuđa.
Apsurd šesti
Ivica Todorić
Kaže jedna poslovica, otprilike ovako:...“Ne možeš malo biti živ pa malo mrtav, ne možeš malo biti lopov pa malo ne biti lopov“... Dakle, ako si ukrao susjedove trešnje - jesi lopov, koliko god se branio glađu. Isto toliko koliko si ti lopov jednako je i onaj koji je držao ljestve. Tvoj pomoćnik, bio on ulovljen ili ne. Držale su sve politike, one plave, one crvene i one narančaste od devedeset i prve do danas ljestve Todoriću da kupi državnu imovinu za jednu kunu. Omogućile mu stjecanje bogatstva kroz vlasništvo osiromašujući Todorića za nekih tisuću kuna. Znate skupi se kuna po kuna, poduzeće po poduzeće. Apsurdno ulaganje države u sušaru povrća kod Vrpolja, onog slavonskog. Uložila država tridesetak milijuna kuna u zgradu, postrojenje, al' nema posla. Nitko neće sušiti povrće, svi jedu sirovo. Spasitelj Todorić. Naravno za kunu. Tridesetak milijuna za kunu. Takvu ekonomiju zna voditi i moja baba Mara. Što je politika dobila zauzvrat od Todorića? Odgojio Ivica u svojim kancelarijama generacije i generacije budućih političara. Nisu trebali ići put Kumrovca jer je zgrada gdje su odgajani njihovi roditelji, stričevi, ujaci u dosta derutnom stanju. Ipak je ugodnije u tornju, klima, pogled, lift, vruća kavica, čaj, strogi centar za pauzu. Kada se ukaže potreba na hrvatskoj političkoj sceni odmah Todorić objavljuje nove natječaje za novu radnu snagu, onu s kravatom. Mora nadoknaditi ono što je plasirao na političku scenu. Neka se sada tamo malo uče. Ono što nije bilo za politiku supruge, nećaci, bratići, sinovi, sestre političara ostalo kod njega u kožnim foteljama kao savjetnici, vanjski suradnici, prokuristi. Morao je netko i potpisivati dokumente. Zar nije apsurd da neuspješni gospodarstvenik osvane u politici i postane uspješni političar. Itekakav apsurd.
...
Mogao bih ja apsurde teže ili manje teže kvalifikacije navoditi kroz još stotinjak novinarskih kartica. Ali neću, sasvim je dovoljno da se normalan čovjek nakon svega napisanog i čemu se ne vidi kraj, zapita jesmo li mi Hrvati još uopće normalan narod, s kakvom takvom perspektivom za oporavak, ili su svakodnevni apsurdi kojima svjedočimo očiti putokaz u nestanak i konačno ništavilo?
Jesmo li na putu da u svakom rješenju, odluci, postupku tražimo „simptome“ apsurda ili bi morali oni, ti tvorci apsurda, prije svakog uzimanja olovke, jezika u „ruke“ dobro promisliti? Nije li vrijeme bahatosti, aljkavosti i nestručnosti trebalo odavno s onom državom otići u ropotarnicu povijesti? Za Boga miloga zar nismo sada svoj na svome, zar nismo konačno neovisni, samostalni, rekao bi narod svoj gazda?
Jer u takvom ozračju gdje iskaznica u džepu ili politička veza s gospodarstvenicima nosi posao od 10 do 17 tisuća kuna izuzetno je teško shvatiti narodu koji kopa po kontejnerima ili onima koji rade za bijelu plaću (minimalac) a ostatak na ruke da su apsurdi slučajnost. Da ne pišem što o tome misle oni koji su zbog takvih apsurda morali napustiti Hrvatsku.
Stoga gospodo odgovorni živite dan po dan i obavljajte posao po posao, a zatim produžite prema onome što dolazi poslije. To je jedini recept budućnosti bez apsurda.
Pozdrav od autora.
Foto: DPCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
