Open menu

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

 PRESS

KOMENTAR
Oblici simptoma PTSP-a oboljelih partizana i maršalova terapija
"PARTIZANSKI PTSP"
 
Partizanski PTSP

 

 

KOMENTAR    Piše: Željko Galović - Dida

 

 

MARŠAL JE BRINUO ZA SVOJE BORCE

 

 

Zašto partizani nisu obolijevali od sindroma PTSP za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata? Istražujući podatke i okolnosti o obolijevanju branitelja Domovinskog rata od sindroma PTSP naišao sam na nevjerojatne podatke, doslovno frapantne. Niti jedan, ama baš niti jedan partizan nije obolio od ovog sindroma.

 

Doista vrlo, vrlo čudno unatoč činjenicama koje se odnose na karakteristike rata, obrambeni potom oslobodilački rat, vremenski rok pet godina kao i Domovinski, na vlastitom teritoriju. Zašto je tomu tako? Dugo sam dugo gruntao i gruntao potom zaključio jedino što se zaključiti da.

...

Naime ondašnja ratna i poslijeratna medicina i vojne doktrine imale su „recept“ kako spriječiti u nastanku simptome  sindroma. Da, doista čudno da je ondašnja medicina koja bi trebala po logici stvari biti u zaostatku na ovu današnju, o vojnim doktrinama da i ne govorim tipa juriš drugovi,  je uspješno da ne kažem sto postotno liječila i izliječila simptome bolesti.

 

Pa kako je to bilo i koji je to sastojak recepta da je pokazao takav uspjeh? Stihija ubijanja je jedini sastojak recepta!?

Po završetku rata kada su partizani već pomalo trebali vratiti se kućama, poljima, obiteljima počeli su na sunce dana izlaziti prvi simptomi sindroma PTSP. Maršalove vojne doktrine uz pomoć medicine, ondašnje, prepoznaju trenutak i šalju partizane put austrijske granice da dočekaju četverored ustaša, domobrana, žena i djece. Trebala je hitna terapija.

 

Ovisno o težini simptoma dobivali su i zadaće

S težim oblicima simptoma ubijali su djecu jer im je trebala potpuno opuštena terapija, bez stresa, ona bez zapomaganja bez nervoze, bez naguravanja, odbijanja, bez plača. Pokazalo se kao dobar recept.

Oni s malo lakšim simptomima bolesti ubijali su trudne žene i djevojčice jer su mogli trpjeti zapomaganje i plač. Nisu simptomi  bili toliko izraženi da ne kažem naglašeni. Da i imali su veći kalibar municije. Olakotna okolnost za terapiju.

Oni partizani sa još lakšim simptomima dobili su kao terapiju ubijati ranjenike. Kolega partizan ranjenike istovari iz kamiona onako kipom, pola odmah padne u jamu a ostalu polovicu uz malo ubijanja i guranja prema rubu jame za tili čas riješi. Nestali simptomi kao i ranjenici. Ovdje su kao dodatnu terapiju partizani uz metke koristili i bombe, za one još živuće u jami.

Oni partizani sa najlakšim oblicima bolesti, koji su doduše malo i folirali čisto iz želje za ubijanjem, dobili su za terapiju ubijati ustaše i domobrane. Dodatnu su morali ih vezati žicom jer ipak su oni zdraviji od svojih drugih kolega partizana. Doduše varali su, ipak su i oni ljudi od krvi i mesa. O moralu neću. Naime pucali su samo u jednog, ovaj je po zakonima fizike povukao druge u jamu. Kada natrpaju tri četiri sloja, red domobrana, red ustaša, red domobrana, red ustaša....bace pokoju hand granatu iz gušta radi. Da čuju buuuum.

 

Ratno vrijeme i poraće završilo, pobilo se što se pobiti dalo

Već je pomalo i maršalov kolega po krvi i imenjak Josif onaj ruski počeo prigovarati o broju pobijenih. Doduše da bi ovaj Rus ostao u ondašnjem trendu ubijanja klasnih neprijatelja dodatno je likvidirao oko dva milijunćeka civila čisto da zadovolji postotak po broju stanovnika Rusije naspram Jugoslavije. Ne može učenik biti bolji od profesora.

Dodatno su znali da će u budućnosti netko pisati statistike o broju pobijenih, nisu se dali „pod noge“ koljačima prije njih kao što su Kaligula, Tamerlan, Lenjin. Pa i Josipi su čitali statistike i sanjali da i oni danas sutra dođu na popis. Kakva bi to povijest bila da  danas kojim slučajem o njima ne pričamo, nije to povijest.

Dakle kako i napisah završio rat počela izgradnja Jugoslavije a nemirnih duša ima po svim segmentima.  'Oćeš u politici, 'oćeš u gospodarstvu, 'oćeš u Hrvatskoj, 'oćeš u kleru, 'oćeš u dijaspori. Međutim kako i tada simptomi sindroma Ptsp nisu sasvim nestali i potpuno izliječeni. Stihija ubijanja, pardon liječenja bolesnih partizana je nastavljena postavljanjem po navedenim segmentima društva.

 

Tako su u političke vode postavili da osluškuju one nemirne duše

Kad prepoznaju pokoju nemirnu dušu neizliječeni ga sprovede na Goli otok i tamo ga prvo dobro izbatinaju po potrebi i siluju, potreba je uvijek postojala, a potom ga proguta more punog olova, čisto da ne ispliva na površinu. Otjerali bi turiste da kojim slučajem netko dopluta do Opatije i upropasti onako lijep pogled iz još ljepših njihovih rezidencija. Ostatak posla prepustili su da odrade ribe, druge morske nemani  i priroda.

Gospodarstvom su vladali oni stručniji partizani manje opterećeni simptomima bolesti. Morao je maršal tu postaviti malo zdravije jer ipak su ponekad dali nogama puta da nešto i dogovore po bratskim zemljama. Tako su dogovarali nabavke novih putničkih zrakoplova. Jedini problem su imali kako se riješiti dotrajalog ali još uvijek upotrebljivog zrakoplova a u isto vrijeme očistiti gospodarstvo od nemirnih duša. Naposlijetku i odraditi maršalovu terapiju. Pa tako utrpaju Đemala sa obitelji naravno uz pratnju još nemirnih duša u zrakoplov pa pravac brdo Inač. Mo'š u nabavu novog zrakoplova, javio je maršal iz Libije. Usput postavi novog konzula u Americi, ošo Đemo. Sad vi dragi čitatelji recite da nije bilo zapošljavanja i javne nabave!!! Javno ubiše, javno sakriše okolnosti tragedije, javno doduše iz Libije postaviše novog konzula. Javnosti i previše. Trebali su nešto odraditi i u tišini. Jesu!!! U tišinu su stavili istragu, zapečatili ju na pedeset godina.

Nemirne duše po tadašnjoj Hrvatskoj rješavali su domaći partizani teških simptoma ali ipak izlječivih. Krenuli su prvo sa Hebrangom čisto da vide kako to funkcionira. Papirima dokazaše da se Hebrang objesio o radijator u sobi koja nema radijatora. Funkcionira, popušio narod priču. Ma tko je uopće i pitao narod za nešto. Jesu. Pitali su kada su pod „dragovoljno“ od svojih plaća Hrvati morali pomagati izgradnju Srbije. Hrvatsko proljeće ugasiše dugogodišnjim robijama jer je tada svijet ponekad navratio u njihov atar da vidi što rade na ime ljudskih prava. Nisu sve mogli pobiti kao one za vrijeme rata i poraća, moralo je nešto preživjeti. Pa neka robijaju do smrti.

Stanje klera  rješavali su oni partizani natovareni velikom količinom simptoma PTSP. Uz već poznati slučaj Kardinala Alojzija Stepinca kojeg su ovi najbolesniji partizani iz čiste mržnje prema crnoj boji, koju su vukli još iz rata i koja ih je asocirala na ustaše, uspjeli u liječenju svojih simptoma PTSP prvo nevinog osuditi, potom zatvoriti i na kraju otrovati. Poseban dodatni termin liječenja imali su na franjevcima jer su bili svećenici iz naroda posvećeni narodu, i njegovali su ideju o hrvatstvu. Tako su u svojim višednevnim terminima terapija sveukupno pobili 663 (šestošezdesettri) svećenika i k tome dodali 31 (tridesetjednu) časnu sestru. To je što se crne boje tiče. Nije ih brinula činjenica da ima franjevaca koji nose habite drugih boja. Za Boga miloga nisu partizani liječili daltonizam već PTSP.

 

Dijaspora?

To je već bio teži oblik liječenja simptoma PTSP kod oboljelih partizana. Tu su dodatno u termin liječenja bile uključene i klinike nama poznatije kao veleposlanstva. Tamo su pacijenti preuzimali rekvizite za liječenje, pištolje, sjekire, užad i sav ostali arsenal „medicinskih“ pomagala. Tako su tamo preuzeli maršalovu sjekiru kojom su maršal i njegovi partizani vršili diverzije po prugama i cestama tokom rata. Nakon rata s njom su riješili Đurekovića. Preuzimali su oni i pištolje kojima su riješili Brunu Bušića, Protulipca, obitelj Ševo, Zagajskog i sve druge Hrvate po Europi i svijetu pa su tim režimom liječenja uspjeli mučki iz zasjeda i na najokrutnije načine ubiti oko osamdeset Hrvata. Dodatno je njih oko trideset Hrvata preživjelo atentate.

 

I sad ti reci da nije maršal brinuo za svoje borce!

Nije dozvolio sve do zadnjeg dana svog života da PTSP pokuca na njihova vrata čak i po cijenu rezanja noge i misteriozni nestanak prsta. Jedino što nije maršal dobro učinio jest činjenica da su sva njegova djeca režima, djeca krvi preko noći postali najglasniji zagovornici zaštite ljudskih prava a zatirali ih godinama, točnije četrdeset i pet godinica.

 

Kažu za Tuđmana da je bio maršalov vojnik

Točno. Bio je njegov vojnik ali nije bio njegov učenik. Da je kojim slučajem bio njegov učenik dozvolio bi Francek braniteljima da i oni ne obole od sindroma PTSP.

 

Dozvolio bi on braniteljima da nakon završetka Domovinskog rata provedu lustraciju, naravno ne mecima, žicom, užadi i bombama već papirom i olovkom i da za sva vremena iz hrvatskog javnog života izbrišu djecu krvi, jauka i mržnje.

 

I tako oboliše branitelji od PTSP-a.

 

 

Pozdrav od autora.

 Foto: UCM/YouTube

Komentar - Dida

 

 

 

 

Autor: Željko Galović - Dida

Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

 

Dida

Harley-Davidson Zagreb

TOP AUDIO

Trenutno posjetitelja

Imamo 379 gostiju i nema članova online

A- A A+
Srbija će ove godine morati priznati Kosovo?
  • Votes: (0%)
  • Votes: (0%)
Total Votes:
First Vote:
Last Vote:

Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima

Nove objave

Open menu
JSN Epic is designed by JoomlaShine.com