PRESS
Piše: Dida
...djeci dijelili metke, hoćeš puščane ili pištoljske, ženama silovanje, ubijenima pogled iz jame u prekrasno zelenilo i plavetnilo, neposlušnima batine, struju i mokri dnevni tisak po bubrezima...
Eto, pokrenuo i Sabor raspravu o otvaranju arhiva. Reakcije su različite što je i normalno, ovisno s koje strane u Saboru sjediš.
One jako opterećene, one slabije opterećene, one u potpunosti neopterećene prošlošću ili u Živom zidu. Bilo je kroz raspravu i zelja i trica i kučina i kupusa, uglavnom salata. Svatko vuče na svoj mlin a biber i sol na rane žrtava dodaju po potrebi. Uglavnom rasprava kojom su oni s lijeva opterećeni prošlošću pravdali režim i uopće nisu našli za shodno osuditi krvnike jer sve je to rađeno u ime naroda. Samo nisu rekli kojeg!!
Za razliku od onih lijevo, oni s desna su mlitavo da mlitavije ne mogu sa replikama pokušavali ne previše talasati. Tek tu i tamo oni sa sredine malo jače pokušavaju otvoriti arhiv, ali ne sav. Tako se između svih obraćanja obratio i sve prisutni s lijeve strane. Primjećuje on kako se Mostu onom iz Sabora jako žuri u odnosu na onaj Most koji sjedi u Vladi. Pa tako konstatira i implicira mostovcima kako Most želi što prije kroz otvaranje arhiva doznati da je represivni komunistički sustav radio u i za ime naroda. Nastavlja biciklista u svom izlaganju navodeći tako zasluge represivnog komunističkog sustava. Otvarali su oni tako tvornice, izgradili zdravstveni sustav, besplatni, otvarali škole. No kako je samo natuknuo, zbog vremenskog ograničenja, a nije detaljno obrazložio svu raskoš življenja pod represivnim aparatom komunističkog režima, jer to bi trajalo deset puta duže od govora Castra, moja malenkost će u nastavku opširnije opisati svu raskoš življenja i učenja u to nikad prežaljeno vrijeme.
Veli biciklista koji ljetuje na Brijunima za sedam kunića po danu da je represivni komunistički sustav otvarao velebne građevine koje on naziva školama Međutim nije dodao da niti jedna škola koja je brojila ne više od četiri pet učionica, uz pokoju iznimku, nije imala sportsku dvoranu. Zašto? Zato što su učenici svako malo trčali na ulice, na željezničke kolodvore čekati voljenog mu maršala. Kondicionirali i bolje nego da su imali dvoranu. Ne samo da su vježbali trčanje, učili su oni i disciplinu bacanja kamena s ramena. Nemali broj ruža je bačen pod noge maršala. No kako su morali popuniti redove puno prije prolaska voljenog mu maršala, sat, dva do tri, dodatno su školarci na mjestu radili vježbe razgibavanja, skakutanja i rotiranja glave i ramena lijevo i desno, čekajući iz kojeg će pravca uletjeti maršal. Potreba za dvoranom? Niti pod razno. Njima bi dvorana služila za odmaranje nakon ovih svih tjelovježbi.
Zašto su škole imale tako malo učionica? Dosta su Brijun-turistovi partizani odškolovali hrvatske djece metkom u čelo ili zatiljak. Brzim tečajem! Govorili tako djeci, koja su bila povezana telefonskom žicom, kako je učenje dosta teško i da nema puno učionica a ostali samo kvalitetniji i pametniji da je njima spas toplo olovo. Naučiše tako djecu zapovijed „čelom nazad“ i skok u jamu. Naučila djeca tjelesnu fiskulturu, dodatno i glazbu!! Glazbu rafala pušaka i pojedinačnu intonaciju pucnja pištolja. Tako partizani brzotečajno naučiše hrvatsku djecu bolje od ijednog profesora. Školovali od Hude jame preko Gračana pa sve do Slavonije. Čemu onda velebna školska zdanja, čemu onda puste učionice! Tri učionice previše.
Oni koji su ostali bez partizanskog brzog tečaja učenja, onog olovnog, imali su sreće odrasti u svoj raskoši komunizma, pa su tako dobili cjeloživotno učenje. Po završetku škole one redovne, ako su bili nestašni, dodatno su školovani na Golom otoku. Školovani ispiranjem previše napunjenog mozga. Imali su za rata partizani (poslije rata golootočki profesori) vagu kojom su izvagali koliko je kojem odraslom učeniku potrebno znanja. Dodatno je i maršal slao lekcije. Ni mrvica više. Ako je i bilo viška znanja, a bilo je, to su svakodnevnim batinama pokraj sve ljepote plavog mora istjerali. Plavi egzorcizam! Nije samo more bilo plavo! Sve je bilo plavo, more, nebo, učenici... Jedino su zidovi bili crveni. Crveni od krvi! Učenika, naravno!
A tek učenje krivično gonjenih??? Naime, kako krivično gonjeni ne bi nenaučen pristupio sucu, prije je u tišini i neznanju javnosti priveden na „učenje“. Mračna soba tri sa tri. Učili ga tu antifašistički profesori kako se ponašati i što reći na sudu, mokrim dnevnim tiskom po bubrezima. Malo struje čisto da ne zaspe. Govorili mu da ne može tek tako reći „nisam kriv“? Mora on nastupiti pokajnički i skrušeno se ispričati zbog izrečenog ili učinjenog kontra milog mu i dragog režima. Nikako govoriti ono što je njemu na pameti i nedaj Bože imati pored sebe fiškala. Predugo bi trajalo suđenje i to puno košta. Onako školovani antifašistički profesori na brzom tečaju učenja djece glazbi rafala pušaka, potom na cjeloživotnim tečajevima odraslih učenika naučiše i krivično gonjene učenike. Suđenje? Suci, svjedoci, optuženi, publika - niti zagrijali stolice. Još ni vrata sudske dvorane nisu prestala škripati a suđenje gotovo. Svi sretni zadovoljni, doduše krivično gonjeni malo poplavili i polomljeni, al' sve u svemu živi. Zato su imali besplatni zdravstveni sustav. Popraviti će zdravstvo sve, uz malo gipsa i antibiotika čuda rade.
Moram zaključiti da su ti partizani i antifašisti bili odlični učitelji!?! Vodili se oni izrekom...“Znanje se množi dijeljenjem“... Pa su tako djeci dijelili metke, hoćeš puščane ili pištoljske, ženama silovanje, ubijenima pogled iz jame u prekrasno zelenilo i plavetnilo, neposlušnima batine, struju i mokri dnevni tisak po bubrezima, pogled na lijepo plavo more s jednim okom ispod mlaza vlastite krvi, putovnice ako je bilo sreće, smrt hoćeš u državi ili dijaspori.... Doista potpuni kurikulum, niti zarez ne nedostaje.
Nakon sveg ovog napisanog čak sam promijenio mišljenje?! U pravu je biciklista!?! Učilo se na svakom koraku, na svakom pedlju države i dijaspore!! Interesantno, čak i danas postoje dokazi i svjedoci, a ja bih pisao nešto kontra njihovog cjeloživotnog učenja!! Ne preostaje mi drugo nego u školske klupe!!
Pozdrav od autora.
Foto: youtube
