PRESS

INVALIDI I INVALIDNOST Piše: Dida
Sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora; to nije nešto što treba čekati, već nešto što treba postići
Neću se u ovom članku razbacivati dijagnozama i šiframa tih dijagnoza o psihičkim stanjima invalida. „Slobodnije“ ću prići tom problemu psihičkog stanja invalida koji se pokušava vratiti u društvo i normalno funkcionirati.
Činjenica je da smo stvoreni kao jedinke pa smo isto tako i ovaj problem doživljavali, proživljavali i proživjeli kao jedinka.
...
Siguran sam da ne postoje dvije potpuno iste dijagnoze, dva potpuno ista psihička stanja, odnosno slučaja kako je doživljeno stradavanje, ranjavanje.
Također sam siguran da su svi, ama baš svi invalidi doživjeli psihofiziološki doživljaj uzbuđenja i anksioznosti koje su pokrenule funkcionalne teškoće, a iste su izraz obrambene reakcije organizma na pripreme za borbu ili bijeg.
Da, borba ili bijeg.
Mnogi su se branitelji invalidi povratkom u društvo prepustili „stihiji“ liječenja i nisu ozbiljno shvatili da je pred njima još jedna bitka. Ona bitka protiv straha od onoga što će se događati s njima ovakvima hendikepiranima. Morali su, jer takav je bio liječnički zaključak i potreba osposobiti hendikepirano tijelo.
Američka vojska je zabilježila veliki i nagli porast broja vojnika koji pate od PTSP-a za vrijeme i nakon dugotrajnog boravka u Iraku i Afganistanu. Što su uvrstili u liječenje? Alternativu.
Uvrstili su u liječenje vojnika oboljelih od PTSP-a koristeći niz neortodoksnih pristupa, uključujući aroma terapije, akupunkturu i slične stvari, i zaključili su da daje ozbiljne rezultate.
Međutim kod nas nije se odmaklo od konzervativnog načina liječenja što je, i danas možemo vidjeti, proizvelo dosta neizliječenih psihičkih stanja. Ostali su skriveni strahovi.
Takvi skriveni strahovi proizveli su traumatske podražaje i strah koji je uvjetovao stanje tjeskobe. Proizveo je strah od straha. Proizveo je stanje prijeteće opasnosti, te postepeno doveo do depresije, doveo do praga PTSP-a. Na „mala vrata“ ušao i nastanio se ne pitajući vlasnika za nekakva prava.
U vrijeme liječenja organizam je još uvijek bio relativno jak i borio se s takvim stanjem, međutim kako je vrijeme prolazilo, godine stiskale, ozljede dodatno komplicirale, stanje je sve više išlo na ruku bolesti, ne ka ozdravljenju.
Kako se postaviti u tom trenutku prema bolesti u nastajanju nije čak ni struci bilo jasno i to je proizvelo dosta neriješenih statusa. Da, nije išlo na dobro, a proaktivnog djelovanja institucija nije bilo.
I dalje ostaje neizvjesnost.
Pozdrav od autora.
Foto: grude-online.info
Autor: Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.