PRESS
Piše: Željko Galović - Dida
Sjetim se mladosti, sjetim se druženja i kako sam sa prijateljima sanjao da ćemo stvarati neki drugi, neki bolji svijet.
Odlučivali smo kroz naše snove, neće Mata žicati da mu netko plati pivu, neće majstor Blagus biti bez posla, neće naš prijatelj više biti podstanar, sanjali smo svijet bez siromaštva, svijet bez bolesnih, svijet poštenih...
...
Sve je bilo u našim rukama, mislio sam. No svane dan drugačiji, svane za njim još drugačiji dan, bilo je sve manje sreće, smijeha, blagostanja, ptice napuštaju svoja gnijezda i svi snovi su ostali samo jedna nada.
Onda osjetim nešto kao da me gura, kao da me tjera naprijed, osjetim nešto da mi vrluda mislima, nešto jako, nešto pozitivno, nešto nadahnuto.
Godinama sam razmišljao i tražio objašnjenje što je to, dok nisam sa paterom Ikom Madunićem sjeo na jedan muški razgovor. Trebalo je mene ovako tvrdoglavog uvjeriti da to nešto što mi mislima rukovodi i usmjerava ka životu da je to Bog. Jako teško.
Priča Ike, a ja mislima negdje u svojim viđenjima, mislim si završit će i ovaj razgovor.
Danas nakon dosta godina od razgovora moram priznati. da, to je bio Bog!
Budio me kada sam želio samo žmiriti onako umoran na jastuku, dizao me od stola dok sam jedva vidio gdje je tanjur, tražio me u svakom trenutku da se vratim životu, da se vratim snovima. Moram priznati i snove mi rovari, pa tako na Uskrsni ponedjeljak ja sanjam svoj dom, onaj u Slavoniji.
Sanjam kako se vraćam i pričam sa svojim prijateljima da nije još sve gotovo, da ima u nama fitilja i da nismo sami.
Nije li to, pitam se, poziv na izvor. Sve više i više vjerujem to je to!
Pozdrav od autora!
Foto: DPCM
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Domoljubnog portala CM.
