PRESS
INVALIDI I INVALIDNOST Piše: Željko Galović - Dida
I kada netko umre i mene je sve manje
"Kad napišem tvoje ime postaješ žrtva ubojstva s odgodom!" Izvršitelj? Sam!
Da, ispisana su slova njihova imena pod povlašteni, ispisana su slova njihova imena pod psi rata, ispisana su slova njihova imena pod krezubi i niš' koristi, ispisana su slova njihova imena kao teret društva, ispisana su slova njihova imena pod lažni branitelj, ispisana su slova njihovih imena u registru,... uf, mogao bih ovaj niz nikada završiti ali su oni završili... nakon svega ovoga... postaješ žrtva ubojstva s odgodom!
...
Slike rata, eksplozije granate, vrisak, jauk, zapomaganje, krv šiklja na sve strane, potom tišina i samo tišina. Budiš se u znoju vlastita tijela. Jutro je sunce izlazi, žamore glasovi ispod prozora, klinci već šuškaju u sobi, supruga te smiješkom pogleda... idem skuhati kavu. Budiš se još u glavi nešto tutnji, odzvanja. Nije to ništa, ionako svako malo svrati u snove. Proći će.
Dnevna rutina već se zna. Klinci škola, nabavka za ručak, tisak. Naravno nema dana, nema novina u kojem nema članka, negativnog, na račun branitelja. Komentari na kavi s prijateljima. Za ne povjerovati koliko nas rastežu po novinama, ali da barem provjere podatke. Poluistina ili prešućivanje onih podataka koji bi objektivno prikazali stanje stvari. Figa. Senzacionalnosti radi, mora se to preskočiti. Ma k vragu i život, dođe mi da uzmem pravdu u svoje ruke i napravim reda u ovoj državi, veli jedan od kaveđija.
Prolaze dani, godine ali ne prolaze neistine, laži, skuplja se to u mozgu u pamćenju.
Dan "D".
Sjediš za stolom jutarnje čitanje novina. Klinci trče po kući. Žamor, vika, dreka. Tata, tata seka mi uzela autić. Smiruješ situaciju. Izlaziš u nabavku. Susret u trgovini s prijateljem. Jesi li čuo ubio se Neno. Pitam: Kada? Zašto? Ma nemoguće!! On, onako uvijek otvoren, kritičan, znao iz sebe izbaciti sve frustracije!!! Nemoguće. Osjećaš se jadno, nikako, prazan i samo šutiš.
Večer uz tv. Osjećaj nikakav, gledaš tv ali ga ne gledaš, misliš ali uopće ne misliš, samo nešto u glavi tutnji i tutnji, zuji i zuji. Opisati si ne možeš taj osjećaj. Iznad svega nekakav nemir, svako malo prođe te napad groznice uz lagano znojenje. Postaješ kao stroj, kao nešto programirano.
Ušao si u nekakvu crnu rupu, nema u pokretima neke sinkronizacije, automatizam. Da se smiriš odlaziš u kupaonu pod tuš. Zuji i samo zuji, pobogu što mi je? Izlaziš iz kupaone i pomisliš moram ujutro do doktora sigurno ide gripa. Na tv zadnje vijesti, i udarna vijest, ubio se branitelj u Đakovu. Izjavu daje njegov rođak: Proglasili ga invalidom i nesposobnim za posao a na komisiji za umirovljenje kažu nisi ti za mirovinu. Borio se sa sistemom nekoliko godina i nije izdržao, otišao u šumu i presudio si.
Blackout totalni. Pomalo ali sigurno počinje nepodnošljiva bol u glavi nije to više ono zujanje i tutnjava, puno jače.
Odluka je pala. Netko ti je rekao traži pištolj, netko te vodi do mjesta gdje je i municija. Puniš okvir i to je zadnje čega se sjećaš.
Tišina, tišina, tišina i samo tišina.
"I kad netko umre i mene je sve manje i zato ne pitaj za kim zvona zvone, zvone za tobom".
Pozdrav od autora.
Foto: i.huffpost.com
Autor: Željko Galović - Dida
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
