RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
Vještina koja podučava kako nenaoružan na najučinkovitiji način savladati suparnika
Jiu jitsu samobrambena je borilačka vještina, jedna od mnogih drevnih vještina koje su unaprijedili japanski samuraji usavršavajući ih u svojim zatvorenim, ezoteričnim školama. Zapravo je preuzeta iz kineskog kruga borilačkih vještina, a prilično surov oblik borbe samuraji su tijekom stoljeća prilagodili vlastitim životnim vrijednostima i ratničkim potrebama.
„Ju jutsu“ (mekana vještina ili nježna vještina) izvoran je naziv za japanske stilove borilačkih vještina kakve danas nazivamo Jiu jitsu i donekle su poznate kao sportske vještine, primjerice kao najpoznatija od svih „brazilski Jiu-jitsu“.
...
No izvorna vještina bila je čisto vojničkog karaktera, podučavala je ubojite tehnike napada i obrane, te nema nikakve veze sa sportom.
Kao takva, vještina se počela razvijati u feudalnom Japanu, krajem 16. stoljeća, potom u Sengoku razdoblju obilježenim čestim i krvavim ratovima. Tijekom građanskih ratova 17. i 18. stoljeća vještinu su kao borbenu tehniku usavršili samuraji. Nakon okončanja feudalnog doba, odnosno ulaska u razdoblje Meji, samurajske vještine postale su itekako cijenjene.
S druge strane, nakon stvaranja japanskog Carstva upravo samurajski svjetonazor koji je bio u nesrazmjeru s modernim poimanjem uloge ratnika, postaje prijeporan za visoke dvorske krugove, što je prouzročilo nove ratne sukobe nakon kojih su samuraji konačno poraženi kao društvena skupina. Unatoč tome samurajske vrijednosti, napose učinkovitost njihovih vještina nastavile su se implementirati u strukturama modernizirane japanske vojske.
Jiu jitsu, s obzirom da iziskuje postizanje cilja tjelesnom vještinom, temeljna je od cijelog niza vještina vrlo složenog sustava obuke i života samuraja. Te vještine ne prožimaju samo borilačke vrednote, već sadrže i elemente duhovnosti, filozofije, znanosti pa i umjetnosti. Krajnje pojednostavljeno, vještina Jiu jitsua razvila se iz Bu jitsua, što je skupni naziv za borilačku ili ratnu vještinu, a koji zapravo označava složeni sustav raznih samurajskih specijalizacija.
Primjerice: kyu jitsu (streličarstvo), yari jitsu (koplje), naginata jitsu (koplje s mačem), ken jitsu (mač-mačevanje), iai jitsu (mač-izvlačenje), wakasashi-tanto jitsu (nož, bodež), joba jitsu (jahanje), senjo jitsu (postavljanje postrojbi), chikujo jitsu (utvrđivanje), ho jitsu (mrukovanje mušketama), yoroi jitsu (oklopna borba), suiei jitsu (plivanje u oklopu), jo jitsu (kratki štap), bo jitsu (dugi štap), hojo jitsu (vezanje zarobljenika).
Prema određenim podacima, do 1876. godine u Japanu je djelovalo više od 240 000 samuraja, odnosno 10 000 samurajskih škola što dovoljno govori o velikom broju majstora i različitosti ubojitih borbenih vještina koje su se razvijale u tim školama. Specijalizacija se provodila kroz učenje posebnih, sustavom utvrđenih metoda vježbanja tijela s određenim oružjem.
Jiu jitsu se u ratničkoj vještini Japanaca razvio kao poseban oblik nenaoružane borbe, zapravo složeni oblik u kojemu se podučavalo kako nenaoružan na najučinkovitiji način savladati suparnika.
Ante Vukadin, nosilac 3. stupnja crnog pojasa Black dragon akademije (koja baštini izvornu vještinu vojne tehnike kakvu su uvježbavali drevni samuraji) pojasnio je što je u izvornom obliku predstavljao ovaj način obuke:
„Nenaoružani Jiu jitsu sustav je napadačke vještine koji uključuje bacanje, udaranje rukama i nogama, gušenje, uvrtanje i prelamanje udova, prikivanje protivnika na tlo, kao i obranu od takvih napada. Jiu jitsu tehnika može se kategorizirati u brojne borbene metode u rasponu od nenaoružanog protiv nenaoružanog bez oklopa, nenaoružanog protiv nenaoružanog u oklopu, nenaoružanog protiv oružanog, do nenaoružanog u oklopu protiv oružanog ili nenaoružanog u oklopu…Nenaoružana borilačka vještina Jiu jitsu ističe se ponajviše po umijeću u tehnici bacanja, a riječ je o posebnim pokretima tijela kojima se želi narušiti ravnoteža protivnika prije nego što ga se baci na tlo. Bacanje je dobilo prednost u odnosu na ostale udarce jer su razvojem opreme oklop počeli koristiti i samuraji tako da je postao najbolja zaštita od izravnih napada, uboda i udaraca odozgo prema dolje. S druge strane, ti su oklopi otežavali kretnje i zbog težine bili vrlo opasni prilikom gubitka ravnoteže, te su Jiu jitsu tehnikom samurajski majstori podučavali kako što bolje prizemljiti u slučaju opasnog napada na tijelo, odnosno kako počiniti smrtonosni napad na oklopljenog protivnika koji bi uzrokovao lom kralježnice ili vrata. Naravno, podučavao se i čitav ostalih napadačkih tehnika, posebice davljenje, kao i one kojima je cilj bio privremeno onesposobiti protivnika izvrtanjem članaka, ramena ili zglobova kako bi se nakon borbe od njega prikupile potrebne informacije“.
Opisana samurajska vještina našla je svoj put do Hrvatske. Tehnike te vještine usvojio je u Australiji Stjepan Grbavac, nositelj crnog pojasa, sedmog stupnja.
Prije pojašnjenja načina kojime je Grbavac stekao to zvanje i na koji ga je način oplemenio vršeći obuku u specijalnim postrojbama Hrvatske vojske, valja pojasniti neobičnu kronologiju kojom je izvorno samurajska (japanska) vještina našla svoj put u Australiji.
Nakon okončanja Meiji revolucije ukinut je samurajski red, ali je Jiu jitsu postala popularna vještina jer su ljudi iz nižih društvenih slojeva, koji su bili isključeni iz takvih privilegija, počeli tražiti instrukcije. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća tradicionalne Jiu jitsu metode su zbog učinkovitosti implementirane u sustav obuke na vojno-pomorskim akademijama. Za vladavine cara Hirohita, prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Jiu jitsu vještine su u vojsci poučavala mnoga tajna društva diljem Japana, štoviše i određen broj visokih časnika. Zbog toga su Saveznici potkraj Drugoga svjetskog rata Jiu jitsu škole proglasili leglom nacionalističkih strasti, a nakon poraza Japanaca, zapovjednik okupacijskih snaga, general Douglas McArthur zabranio je njihov rad. Od tada su Jiu jitsu škole postale ilegalne ili su nestale jer Japanci, iako su pokušavali raznim prenamjenama borilačkih programa, nisu uspjeli tu tehniku očuvati u samurajskom duhu te je ona danas uglavnom dio nacionalnog kulturološkog folklora.
Ipak, tehnika je u raznim oblicima prenesena van Japana, a najsličnije onome što podsjeća na izvornu samurajsku vještinu prenio je Kam Hock Hoe, koji je navodno Kinez, rođen u Kuala Lumpuru, u Maleziji 1903. godine. Mnogo toga oko njegovog porijekla i osobnih podataka nije jasno i ne odgovara vremenskim okolnostima. Stoga neki smatraju da je Kam Hock Hoe bio Japanac, porijeklom plemićke krvi, vjerojatno vrlo važan čimbenik razgranate obavještajne službe japanske vojske koja se godinama pripremala za rat prikupljajući informacije diljem Azije. Iako takva promišljanja njegovih učenika nisu zasad dokazana, sve indicije ukazuju upravo na tu vjerojatnost. Naime, Hoe je bio sveprisutan u javnosti boreći se po Aziji slobodnim hrvačkim stilovima, iako to nije u skladu Jiu jitsu filozofije. Kao borac bio je nenadmašan, stekao je legendaran status i nadimak Pantera Hoe, a neke su njegove borbe, sukladno vremenu i prostoru, okončale smrću protivnika. Tridesetih godina boravio je u Šangaju, potom Kyotu i Kobeu gdje je napredovao i nadograđivao znanje u brojnim vještinama, istovremeno se i dalje hrvajući u javnosti.
U hijerarhiji Jiu jitsu majstora unaprijedili su ga najveća imena te vještine, štoviše, pohvalio ga je osobno i car Hirohito zbog promicanja vrednota japanskog umijeća ratovanja. S obzirom na navedeno, te povezanost s admiralom japanske vojske Isoruku Yamamotom, također Jiu jitsu majstorom, teško je povjerovati da su sva ta priznanja godinama prije izbijanja rata Japanci dodijelili strancu, uz to još Kinezu.
Kako god bilo, zbog statusa Jiu jitsua u Japanu nakon vojnog poraza, zbog nimalo ugodnih događaja vezanih uz neznani dio Hockove biografije, on je nastavio podučavati vještinu u tajnosti, naravno ne u Japanu već u Maleziji. Toj školi pridružio se mnogo godina kasnije Grbavčev učitelj, Rennie Graham koji se kao osoba nemirnog duha bavio borilačkim vještinama.
U jednom putovanju kroz Maleziju vidio je tuču između nekog Indijca koji je s nepunih 50 kg tjelesne težine na vrlo surov način onesposobio duplo težeg napadača. Odmah je poželio posjedovati takvu vještinu te je pronašao školu legendarnog Hoea i tijekom godina postao njegov ponajbolji učenik. Rennie je također dosegao visoku razinu u drugim vještinama, ponajprije tehnici Kuatsu, koja uključuje praktično znanje u tehnikama oživljavanja onesvješćenih, masaže ozlijeđenog tijela, pomoći u brzom oporavku od ozljeda.
Rennie se vratio u Australiju i u Melbournu započeo s radom Jiu jitsu Black dragon škole koja je bila zatvorena za javnost.
U njegovu školu početkom osamdesetih godina priključio se mladi australski Hrvat, Stjepan Grbavac koji je dosegao najvišu razinu znanja kakvu je ijedan polaznik bijele boje kože uspio doseći.
- nastavlja se -
foto: 1. DPCM/VP, 2. DPCM/VP, 3. mandino-selo.com, 4. scrshot HRT
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.