RATOVI
Piše: Tomislav Šulj
Doprinos grada Zagreba i zagrebačkih postrojbi u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije nedovoljno je istražena tema. Čak i tijekom rata, a posebno u poraću, javnost je postupno zanemarila brojne činjenice, ponajprije onu da su zagrebačke postrojbe branile hrvatsku slobodu na svim bojišnicama; od obližnje Banovine, sve do krajnjeg juga ili pak Velebita, te istočne i zapadne Slavonije.
Mnoge od tih postrojbi organizirane su isključivo na dragovoljnoj osnovi. Štoviše, upravo je u Zagrebu osnovana prva oružana dragovoljačka postrojba u Domovinskom ratu: 1. samostalna satnija Podsused, utemeljena 1. rujna 1990. godine.
...
Ipak, o ulozi Zagreba u Domovinskom ratu najbolju procjenu dao je Načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Zvonimir Červenko, koji je u kritičnom razdoblju 1991./92. obnašao dužnost sekretara obrane Zagreba.
„Da je Zagreb dao veliki doprinos mislim da u državi Hrvatskoj ne treba nikog posebno uvjeravati. Ako treba, onda bi takvome trebalo dati da malo pročita podatke... Zauzimanje vojarni jedna je posebna priča. Sve ono što se u gradu Zagrebu moglo zauzeti, to je Zagreb učinio. Ono što se nije moglo, to je pregovorima, razgovorima otišlo iz Zagreba. Recimo, prilikom zauzimanja vojarne u Selskoj cesti nađene su 23 velike haubice 203 mm, američke, koje su zapravo jedine bile na teritoriju Hrvatske s kompletnim traktorima za vuču. Zatim je zauzeto skladište u Prečecu iza Dugog Sela, tamo je zarobljeno 4 tisuće tona različitog eksploziva, itd. U skladištu Duboki Jarek iza Sesveta nađeno je 30 tisuća komada automatskih pušaka. U samoborskoj vojarni, iako su neki objekti izgorjeli, nađeno je oko 8 tisuća komada automatskog oružja, a po ovim ostalim vojarnama nađene su isto velike količine oružja. Sve je to poslužilo za naoružavanje ne samo Zagrepčana i njihovih brigada nego je otišlo i na ostala ratišta. Obrana grada Zagreba zaista je bila velik posao i velik zadatak...Već u proljeće 1991. formirali smo brigade Hrvatske vojske koje su se kasnije počele mobilizirati kao 101. brigada, 102. brigada, itd. Ukupno je Zagreb formirao 14 brigada Hrvatske vojske i kad se zbroje svi ti podaci, onda možemo reći da je tijekom rata negdje od 56 do 58 tisuća ljudi iz Zagreba stalno bilo na bojištu“ ispričao je Červenko redatelju M. Mikuljanu za potrebe serijala „Sudbine“ po čemu je posmrtno uređena knjiga „Zvonimir Červenko-generalova knjiga“ (urednik M. Pavković).
Jedinica dragovoljaca iz negdašnje općine Centar i Medveščak, kasnije nazvana „Štraseri“ osnovana je 3. listopada 1991. godine (ur.br.5120-04/26-91) ukazom zapovjednika zagrebačkih korpusa dopukovnika Stjepana Mateše, tada zavedena pod nazivom i brojem: NG – 9112/05.
„Štrasere“ su činili ljudi različitih godišta, struke i pogleda na život, a koje je zapravo najbolje opisati kao skupinu ljudi koji su znali prepoznati znake nadolazećeg oružanog sukoba ranije nego je rat započeo. Iako su potpisali da dragovoljno pristupaju braniti sigurnost grada Zagreba i okolice, većina njih bila je svjesna da će Zagreb morati braniti na terenima udaljenim stotinama kilometara od glavnog grada. Tko su ti ljudi opisao je jedan od utemeljitelja postrojbe, profesor Ivan Kozlica, u to vrijeme Načelnik područnog ureda odjela obrane Centar i pomoćnik gradskog sekretara obrane Zvonimira Červenka:
„Tko su „Štraseri“? U ljeto 1990. velika nesreća zaprijetila je Hrvatskoj, ozračje demokratskih promjena zaustavlja srpska pobuna. Odmah potom u potpunoj tajnovitosti stvaraju se dragovoljačke grupe koje su spremne pružiti otpor velikosrpskim nastojanjima. Tako se i u središtu Zagreba, u bivšim općinama Centar i Medveščak, formiraju dragovoljačke postrojbe čija je prvotna zadaća pružanje sigurnosti građanima tih općina. Čine ih momci raznih godišta, socijalnoga statusa, naobrazbe, zdravstvenog stanja, političkih uvjerenja... Svakodnevno provode dežurstva, ophodnje, zaštitu vitalnih objekata… No kada pobuna prerasta u otvorenu agresiju, dragovoljci iz središta grada odlaze tamo gdje su potrebniji, odlaze na novljansko ratište. Poslije kratke obuke ulaze u pravi rat! Oni nemaju činova, iskustva u legionarskim postrojbama, oni žele braniti svoju Domovinu pod svaku cijenu. Oni su samo momci sa asfalta, stoga se nazvaše „Štraserima“. Poslije vrlo uspješnog boravka na zapadnoslavonskom ratištu uključuju se u 100. brigadu ZNG sa kojom nastavljaju braniti Banovinu“.
Dio novoustrojene postrojbe, gotovo odmah po osnivanju, upućen je 4. listopada 1991. na Posavsko bojište, u Banovu Jarugu, mjesto blizu grada Kutine gdje su smješteni u objekt Vatrogasnog doma. Ovo malo mjesto u Moslavini nalazi se na raskrižju tri važna prometna pravca, od kojih jedan vodi za Kutinu, drugi prema Pakracu i Lipiku, a treći prema Novskoj pa su razlozi za odabir takvog mjesta bili sasvim logični. Ratnu priču zagrebačkih „Štrasera“ pratimo kroz sjećanja Zlatka Brozinčevića – Mačka, dozapovjednika postrojbe. Iako u trenutku izbijanja oružanog sukoba nije više bio mlad (rođen je 1936. godine) Brozinčević se aktivno uključio u obranu Hrvatske. Njegov odrješit karakter i iskustvo koje je kao napredni polaznik obuke stjecao tijekom služenja vojnog roka u 63. padobranskoj brigadi JNA bili su od velikog značaja za skupinu dragovoljaca raznih godišta:
„Uključio sam se u obranu Hrvatske 16. rujna 1990., u postrojbu jednostavno zvanu „Centar“ koja je djelovala u okviru Narodne zaštite. Bili smo naoružani svakako. Netko s puškom, netko s pištoljem, a netko bez ičega. Danonoćno smo dežurali jer znali smo adrese pojedinih KOS-ovaca, odnosno pratili smo kretanja oficirskog kadra 5. Armijske oblasti…Jedinica je formirana 3. 10. 1991., a činilo ju je oko 100 ljudi. Naoružani smo u podrumu Ilice 25, dobili smo automatsko oružje „kalašnjikove“ i streljiva, otprilike 100 metaka po vojniku. Pristigavši u Banovu Jarugu, pod nadzorom višeg zapovjedništva odmah smo započeli provoditi obuku: odjeljenje u napadu, odjeljenje u obrani, bacanje bombi, rukovanje s oružjem, itd., itd. Obuka se vršila svaki dan, ovisno o obavljanju zadaća na liniji obrane, a u tom razdoblju zbila se i jedna ružna nesreća. Iz 1. samostalne satnije Podsused pristigao je gospodin Tomislav Jelić koji je pripadnicima postrojbe trebao demonstrirati kako se rukuje sa zoljom. Međutim, zolja je nesretnim slučajem eksplodirala prilikom opaljenja, čovjeku je raznijela ruku do ramena, a eksplozija je nekoliko vojnika lakše ranila. Normalno, ljudi su bili šokirani. Ja sam skočio, podvezao mu batrljak i natovario Jelića na leđa te ga prebacio u bolničko vozilo. Eto, uz druge okolnosti taj slučaj me za neko vrijeme promovirao u bolničara postrojbe. Zadužio sam tada bolničku torbu od koje se ni danas ne odvajam. Malo neobično da vojnik s iskustvom padobranske obuke bude zadužen za bolničko zbrinjavanje, ali splet okolnosti i volja tadašnjeg zapovjednika učinila me borcem-bolničarom…Uglavnom, prolazili smo uistinu intenzivnu obuku i uskoro smo dobili dojavu od pripadnika tadašnje 8. samoborske brigade da je od pravca Starog Grabovca prema Bairu i Popovcu probijena linija obrane. Dignuli smo se i potrpali u dva kamiona svo naše naoružanje. Nažalost, nekoliko pripadnika odbilo je poći obavljati tu zadaću. U vožnji nam je javljeno da je obrambena linija iznova uspostavljena pa smo se vratili, a one koji su odbili poći obavljati zadaću poslali smo za Zagreb“.
O razlozima i načinu odlaska „Štrasera“ na teren, te o Jelićevoj nesreći, zanimljive informacije možemo naći u knjizi zapovjednika 1. samostalne satnije Podsused, Siniše Ratkovića („Pod okriljem magle“), koji je bio nadređen za obuku „Štrasera“:
„Ekipa dečki, uglavnom s područja općina Medveščak i Centar okupila se na dragovoljnoj osnovi poput mnogih takvih grupa u većem dijelu Zagreba. Njih oko šezdesetak oformilo je postrojbu i sada su, tvrdili su, spremni. Nisu bili dugo u tom sastavu i nisu imali nekog posebnog iskustva. Moja je zadaća bila da ih malo uvježbam, a potom stavim na raspolaganje Zdravku Andabaku u Novskoj. Dogovor je bio da se obuka ne izvodi u Zagrebu, nego negdje blizu bojišnice. Izbor je pao na Banovu Jarugu... Goran Mraković, među prijateljima poznatiji kao Zeko, bio je njihov zapovjednik. Simpatičan i pametan dečko. Odavao je dojam odlučnosti. Zeko je okupio i postrojio cijelu postrojbu da me može predstaviti. Postrojeni nisu izgledali loše. Svi su imali odore, za razliku od mnogih na Velesajmu koji su još bili u civilu ili tek dijelom u odorama“.
Ratković je opisao i probleme uoči odlaska u prvo borbeno djelovanje kao i o konsolidaciji „Štrasera“ nakon njegovog odlaska, odnosno povratka svojoj postrojbi:
„Najglasniji „pobunjenici“ otišli su svojim kućama i mirno čekali razvoj događaja. I dočekali su... Dobar dio, bolje rečeno većina, nastavila je pod Zekinim vodstvom ratovanje u postrojbi koju su nazvali Samostalni postroj „Štraseri“.
Odlukom Zapovjedništva Posavskog bojišta „Štraseri“ 16. listopada zauzimaju položaje kod sela Novi Grabovac, netom uz prvu liniju obrane Grabovac – Kozarice, pod nadležnošću Zapovjedništva 1. brigade ZNG-a, „Tigrova“ i njihovih zapovjednika Marijana Marekovića i Gorana Prpića. Legendarni „Tigrovi“ na području zapadne Slavonije (novogradiška bojišnica) već od druge polovice kolovoza 1991. odupirali su se velikorpskoj agresiji. S obzirom na uistinu goleme žrtve, „Tigrovi“ se krajem rujna povlače u Zagreb i nakon kratke reorganizacije, početkom listopada, 1. brigada ZNG-a po prvi se put objedinjuje na Novljanskom bojištu (svih šest pješačkih bataljuna, Oklopno-mehanizirani bataljun, kao i pristožerne rodovske postrojbe). Vrlo važan trenutak za daljnji tijek borbi za zapadnu Slavoniju bila je odluka načelnika Glavnog stožera da od 8. listopada 1990. za zapovjednika Operativne grupe (OG) „Posavina“, odnosno zapadnoslavonske bojišnice, postavi pukovnika Rudija Stipčića. U knjizi „Tako smo krenuli“, Stipčić je opisao iznimno lošu situaciju na bojišnici koju je zatekao, posebno na dijelu novljanskog ratišta:
„Na brdskom dijelu općine Novska i dijelu općine Pakrac snage „TO SAO Krajina – Zapadna Slavonija“ podržane dijelom 5. pješačke brigade „Kozaračke“ držale su položaje na crti: Rajčići – Gornje Kričke – Popovac – Bair – motel „Trokut“ – Bujavica – Kukunjevac. Ovu crtu agresor je držao u svojim rukama 9. listopada 1991. Operativni položaj agresora bio je vrlo povoljan, jer je nudio zauzimanje Novske i Lipovljana i brzo izbijanje na rijeku Ilovu. Napadnim djelovanjem pravcem: Bair – Novi Grabovac – Lipovljani i Novska – Lipovljani, te uz rijeku Savu pravcem Jasenovac – Krapje – Trebež, agresor je uz potporu topništva i zrakoplovstva realno imao mogućnost zauzeti Novsku i Lipovljane i izbiti na crtu: Banova Jaruga – Piljenice – rijeka Ilova – Trebež, te osigurati osnovicu za daljnje napredovanje prema Zagrebu“.
Promjene u zapovjednoj strukturi, gotovo odmah po Stipčićevom preuzimanju zapovjedništvom nad OG „Posavina“, donijele su rezultat; hrvatske postrojbe krenule su u napadajne akcije.
Tako su 14. listopada 1991. pripadnici 56. bojne iz Kutine, pričuvne policije i 2. bojne 105. brigade ZNG-a iz Čazme u jutarnjim satima započeli oslobodilačku akciju koja je rezultirala oslobađanjem sela Bujavice, prvom oslobođenom mjestu na novljanskom bojištu.
Istovremeno, na južnom dijelu novljanskog bojišta, uz potporu dva tenka, okupirani Jasenovac napali su dijelovi 1. gardijske brigade „Tigrova“ i borbena skupina HOS-a koji su se probili do samog ulaza u mjesto. Srbi su se reorganizirali, zaustavili napad i uz potporu tri tenka JNA obranili Jasenovac. Kao odgovor pobunjeni Srbi i JNA nekoliko su dana snažno napadali Novsku, ali su napadi uspješno odbijeni. Štoviše, hrvatska strana postupno je preuzimala inicijativu i uskoro je pokrenuta oslobodilačka operacija širokih razmjera. U povezanim operacijama „Orkan 91“, „Otkos-10“ i „Papuk 91“ oslobođen je veliki dio okupiranog teritorija zapadne Slavonije, a daljnje napredovanje zaustavljeno je potpisivanjem „Sarajevskog primirja“. Iz ovog uistinu kratkog presjeka dramatičnih borbi na toj bojišnici shvatljivo je kako u listopadu počinju ogorčene borbe na novljanskom ratištu.
U tom razdoblju na bojišnicu zapadne Slavonije pristiže i skupina zagrebačkih dragovoljaca, a do 24. listopada „Štraseri“ su ojačani novom grupom dragovoljaca. Brozinčević je netom uoči početaka napadajnih akcija samoinicijativno organizirao izviđanje neprijateljskih položaja kod Baira i Popovca.
„U Novom Grabovcu živjelo je 16 žitelja srpske nacionalnosti. Prema njima smo se odnosili kao prema svakom drugom Hrvatu, čak smo im davali naše konzerve hrane. U našem dvorištu ostao je jedan neispravan oklopnjak. Jedna gusjenica bila mu je oštećena, nije se mogao okretati. Bilo je kod dečki malo straha da vozilo nije minirano, no ja po prirodi nisam tip koji previše razmišlja o strahu pa sam otvorio ulaz i ušao unutra. Kako sam po struci bio monter grijanja osposobio sam oklopnjak da radi, barem u toj mjeri da nas može štititi od eventualnih napada. Štoviše, otvorio sam par puta paljbu u pravcu Baira i Popovca…Predložio sam, zamolio zapovjednika Gorana Mrakoviću – Zeku da mi dopusti da izaberem dvoje ljudi s kojima ću ići izvidjeti te položaje kod Baira i Popovca. Izabrao sam Miljenka Cerina, koji je došao iz Kanade, te Opatijca, Zorana Kosanovića, dečke koji su eto iz drugih krajeva pristupili „Štraserima“. Rekao sam im da uzmu samo nužnu opremu: automat, bombe i streljivo, bez ikakvih dodatnih stvari. Došli smo do naše prve linije gdje su bila ukopana dva tenka. Tenkisti su nas nagovarali da ne idemo u izviđanje, da će nas Srbi zarobiti. Naravno, otišli smo. Kretali smo se vrlo oprezno, a ja sam pokušao razmišljati poput njih, predvidjeti kako bih ja, da sam na njihovom mjestu, postavio mine. Dobro sam predvidio njihovu logiku. Protutenkovske mine stavili su uz rubove cesta, a protupješadijske u kanale, uz cestu. Jer vojnici koji izbjegavaju miniran prostor obično misle da ih u kanalima nema. Zato smo se, koliko god je bilo teško, kretali 10 do 15 metara od ceste. Pogodovalo nam je razno žbunje i raslinje. Kada smo došli na raskrižje putova, na oko kilometar udaljenosti od Baira, ostavio sam Cerina da nam tamo štiti odstupnicu. Nas dvoje nastavili smo se kretati, a već nakon 200 metara zapazili smo iskopano mitraljesko gnijezdo. Zanemarili smo taj privlačan cilj, zaobišli im položaj i nastavili se kretati ka Bairu. Pred oči nam je upala srpska zastava s četiri „S“ na ćirilici, koja je vijorila na jarbolu. Obavili smo izviđanje, uočili što nas zanima, odmaknuli se 150-200 metara i za pozdrav smo im opalili automatom u smjeru zastave. Naravno, morali smo trkom povlačiti, štitili smo odstupnicu jedan drugom, sve dok nismo skupili i Cerina i povukli se do položaja gdje su bili ukopani naši tenkovi.“
Dva dana poslije, 29. listopada 1991., i službeno je pokrenuta operacija „Orkan 91“.
Zapovjedništvo OG „Posavina“ predvidjelo je pokretanje napada na tri smjera. Pravac Novska – Gornji Raić – Okučani određen je kao glavni smjer, a pravci Lipovljani – Bair – Donji Čaglić na sjeveru i Krapje – Jasenovcac – Košutarica na jugu bili su pomoćni pravci napada. Samostalni postroj „Štraseri“ u prvim borbama te velike operacije djelovali su na pravcu napada kojem je bio za cilj osvojiti mjesta Bair i Popovac, odnosno područje na kojem se nalazio motel „Trokut“, nekad poznat motel na raskrižju nekoliko prometnica koji se i danas kao ruševina nalazi na cesti Novska – Lipik.
Tim, sjevernim pravcem napada (Lipovljani – Bair – Donji Čaglić) udarili su dijelovi 105. brigade Bjelovar, samoborske 8. brigade, 125. brigade Novska te dragovoljačke satnije zagrebačkih „Štrasera“. Zapovjedništvo 105. brigade odredilo je dva smjera napada, glavni prema selu Bairu te pomoćni prema motelu „Trokut“.
Selo Bair uspješno je oslobođeno, dok je kod „Trokuta“ izbio krvavi obračun, jer se upravo kod motela utvrdila glavnina neprijateljskih snaga. U napredovanju po šumama, zatim višesatnom boju koji se odigrao pred samim objektom, pripadnici ZNG-a pretrpjeli su velike gubitke.
Jedanaest je boraca poginulo, više njih teško je ranjeno, a nakon što iz smjera Lovske nije pritekla planirana pomoć, naprotiv neprijatelj je dobio topničku podršku, napad je zaustavljen.
U vrlo nepovoljnim uvjetima, sami noseći ranjenike, hrvatski vojnici povukli su se u šume, zatim prema Novom Grabovcu. Velikom žrtvom plaćen je presmion plan.
„Napad je trebao krenuti u pola 6, no krenulo se u pola 9 silovitim udarom. Dobro smo napredovali i izbili pred Bair. Tu nam je stradao transporter koji je dobio direktan pogodak pri čemu nam je izginulo nekoliko ljudi…Ipak, Popovac je pao, Bair je pao, a mi smo cestom lijevo krenuli prema „Trokutu“. Morali smo zaobilaziti srušene balvane, te smo došli do jedne asfaltirane šumske ceste koja nije bila šira od tri metra, a po nama je tukao ukopani tenk T-34. Kontrolirao je vatrom tu cestu i došli smo u vrlo nezavidnu situaciju. Naprijed sam se nalazio ja, Sukster Mladen – Suki s RB bacačem i minama, te Mihovil Mišo Lustig. Pretrčali smo preko ceste u razmacima plutona tenka i njegovog mitraljeza. Bacili smo se preko puta u neki jarak obrastao kupinama i raslinjem. Bili smo sad već na možda 150 metara udaljenosti od „Trokuta“ i otvorili smo vatru prema Srbima. Kretali smo se naprijed, otvarajući dalje vatru, no odjednom čujem ja neke čudne zvukove oko nas. U sekundi mi je sinulo da nas gađa snajper. Bacio sam se u neki polu-jarak, dignuo automat i otvorio vatru, jedan rafal da snajperistu poremetim u gađanju. Iskoristio sam znanja s padobranske obuke; privukao sam k prsima automat, otkoturao sam se, dignuo glavu i vidio na 10-15 metara neku siluetu. Otvorio sam vatru i tad je kraj mene zalegao Rajko Turk, borac iz 8. samoborske brigade. Dečko je imao američki šljem oko kojeg je uvijek nosio privezanu kutiju cigareta. Pitao me: „Di je banda?“, pokazao sam mu i rekao da ne diže glavu zbog snajperiste. Turk je ipak, iz ležećeg položaja, promolio vrat u vis koji centimetar i dobio je u glavu metak iz snajpera. Ostao je na mjestu mrtav. Strašno me pogodila ta situacija! Imao sam osnovna bolničarska znanja, a čovjeku nisam mogao nikako pomoći. Povukao sam ga u pozadinu nekoliko metara, a tada sam naišao na drugog teškog ranjenog vojnika, Martina Kranjeca. Njega je također pogodio snajperski metak kroz lopaticu dok je pokušavao spasiti ranjenog suborca. Odmah sam mu rastrgao košulju, metak mu je udario u kost i jako je krvario. Vidim gdje je metak ušao, ali ne znam kako se ponašao unutra. Bojao sam se da mu nije ozlijeđena aorta ili neke krvne žile. Imao je velike, strahovite bolove, dao sam mu injekciju morfija. Naime, kako je moj sin prije rata umirao od teške bolesti u velikim bolovima, imao sam još privatnih zaliha, 30-ak injekcija morfija kojeg sam nabavio iz Amerike. Prijedlog nadređenog bio je da se ranjenog samo sanitetski zbrine pa da ga se ostavi neprijateljskoj vojsci, jer nalazili smo se u polu-okruženju, no takvo što nije mi palo na pamet. Odbio sam oštro, primio ga ispod ramena i dovukao nekako Martina do ceste. Zamolio sam Sukija, Sukster Mladena, da ispali jednu raketu prema tenku. Vjerojatno ga nije pogodio no poremetio ga je u gađanju ceste preko koje sam mogao prebaciti ranjenog. Preskočio sam, bacio se preko u jarak, natrag u one kupine. Srećom, tu su bila četvorica iz 105. bjelovarske brigade koji su tukli puškomitraljezom prema „Trokutu“. Pošto sam bio autoritativan, odlučno sam rekao trojici da uzmu šatorsko krilo jer krećemo u spašavanje ranjenog. Skinuo sam mu čizme, objesio ih oko vrata i počeli smo trku, baš pravu trku, od otprilike dva do tri kilometra po šumi da spasimo Martina. Ja sam išao naprijed s automatom i pucao na sve što se kretalo, a da je asociralo na neprijatelja. Napokon smo došli do naših privremenih linija. Za nogu, na palcu sam mu zavezao napisano na kutiji cigareta „Benston“ koji je dan, datum i vrijeme kada je ranjen…Bilo je to moje drugo spašavanje vojnika, a nakon toga su me svi, ponajviše Samoborci, počeli zvati „Doktor Mačak“. A ja sam od svih medikamenata jedino im mogao udijeliti Bayerove aspirine i mogu reći da su djelovali sugestivno. „Štraseri“ su se nastavili boriti na tom području i doživjeli smo još brojna opasna iskušenja. No ovo je bio posebno surov ratni dan. Bilo je to ludo i kaotično ratno okruženje, sve je gorilo od količine ispaljenog streljiva i eksplozija. Mi smo bili baš u špici napada i lijepo je vidjeti da se to u tekstu povjesničara Raguža spomenulo, jer obično se doprinos malih postrojbi u ovako velikim bojevima zaboravlja“, prisjetio se Brozinčević prvog boja za „Trokut“.
Realizacije planova OG „Posavina“ kao i probleme postrojbi koje su trebale provesti smioni plan u napadu na „Trokut“ detaljno opisao povjesničar Jakša Raguž:
„Uz navedene snage 105. brigade u Novom se Grabovcu odranije nalazila borbena grupa iz sastava 8. brigade Samobor pod zapovjedništvom Franje Horvata, jačine satnije, te dio dragovoljačke postrojbe „Štraseri“ iz Zagreba. Obje su ove postrojbe bile podčinjene 105. brigadi, tj. zapovjedniku 3. bojne Martinu Kudumiji. Zapovjedništvu 105. brigade bila je podčinjena i jedna satnija 63. bojne 125. brigade Novska. Bilo je to „šaroliko“ društvo raznorodnih postrojbi različitog borbenog iskustva, borbenog morala i opremljenosti, od kojih se očekivalo da se u roku od 24 sata spreme za provedbu iznimno zahtjevne napadne operacije te da tijekom idućih nekoliko dana oslobode veliki prostor Novljanskih brda i izbiju na prometnicu Okučani – Lipik. Uz to se očekivalo da 105. brigada napad provede u uspješnoj koordinaciji sa susjednom postrojbom – grupom „Merčep“ koje sa sjevera trebala iz Bujavice napasti Lovsku i time rasteretiti lijevi bok snaga koje su trebale osloboditi „Trokut“ te s dijelom 125. brigade koja je trebala djelovati s juga. Na širem prostoru Bujavice je bila prisutna i 56. samostalna bojna Kutina koja je imala zadaću da kao pričuva OG „Posavina“ odbije mogući srpski protunapad iz pravca Korita – „Trokut“ – i Subocka – Bair“.
U Raguževom tekstu iscrpno su predočena dramatična zbivanja i razlozi neuspjeha, a sjećanja Brozinčevića samo potvrđuju Raguževu analizu, te daju novo i šire svjetlo, ne samo na ulogu zagrebačkih „Štrasera“, već i na stradavanje hrabrih pripadnika 8. samoborske brigade tijekom prvog krvavog boja za „Trokut“.
Samo tog, prvog dana operacije „Orkan 91“, na tri smjera napada poginula su čak 32 hrvatska branitelja (sedam pripadnika 105. brigade Bjelovar, pet pripadnika 8. brigade Samobor, devet pripadnika 1. brigade ZNG-a „Tigrova“, šest pripadnika 125. brigade Novska, dva pripadnika 65. samostalne bojne Ivanić Grad i tri pripadnika HOS-a), što samo po sebi govori o surovosti sukoba i visoko plaćene cijene obrane zapadne Slavonije.
„Bili su to vrlo veliki gubici, no to je bila cijena prelaska iz obrane u napadno djelovanje te oduzimanje inicijative srpskom agresoru i to u uvjetima opće strategijske defanzive (obrane) HV-a na svim hrvatskim ratištima…kasnije se pokazalo da su događanja 29. listopada bila značajna za daljnji tijek oslobađanja ovog dijela Hrvatske jer su stvorila povoljne uvjete za poduzimanje napadnih operacija HV-a i na drugim dijelovima Slavonije“ zaključuje Raguž analizirajući rezultate i posljedice krvavog sukoba 29. listopada 1991. godine.
Događaji od tog dana pokazali su da se unutar postrojbi koje su djelovale u borbama za „Trokut“ mora provesti preustroj jer greške su bile plaćene visokom cijenom. Iako „Štraseri“ nisu imali poginulih, već nekoliko ranjenih, boj za „Trokut“ umnogome je utjecao i na njihov daljnji ratni put. Dotadašnji zapovjednik Danijel Zalokar nije iskazao potrebnu sposobnost vodstva ove heterogene borbene skupine te su ga pripadnici postrojbe odmah po povratku samoinicijativno smijenili i za zapovjednika postavili Gorana Mrakovića – Zeku, a za njegovog zamjenika su izabrali Zlatka Brozinčevića – Mačka.
U knjizi „Štraseri – Didaskalije“ pripadnik postrojbe Danko Skukan opisao je uvjete u kojima je postrojba izglasala nepovjerenje dotadašnjem zapovjedniku i zapovjedništvo dala u ruke dozapovjedniku Goranu Mrakoviću – Zeki, koji je ionako dotad bio pravi vođa postrojbe na terenu. Također je opisao proboj i teške borbe skupine „Štrasera“ u kojoj se on kretao:
„Prošavši tenkove, našli smo se pred šumom. Naša je jedinica bila prva i tako je ostalo do kontakta s neprijateljem. Dva su voda krenula s lijeve strane ceste, jedan s desne; to je bio Jurin vod. Oprezno smo se probijali u strahu od postavljenih mina. Tu smo se prilično razvukli. Oni manje opterećeni odmaknuli su naprijed, dok su one koji su nosili municiju počeli pristizati prvi ljudi iz drugih jedinica, Primijetili smo da su na cestu srušeni balvani. Bili su svježi i, kasnije smo saznali, svježe minirani – kombinirano. Te su mine dečki uklonili, ali balvane nisu do kraja bitke što se pokazalo presudnim jer nam tenkovi nisu mogli doći u pomoć. Na zadnjoj četvrtini puta po nama, odnosno iznad naših glava, počeo je tuči mitraljez. Prešli smo svi na desnu stranu šume. Prva grupa počela je borbu s njihovom utvrdom. Utvrda je bila odlično pripremljen zaklon. Iskombinirali su rov, sa mitraljezom i snajperima, a ispred rova je bilo izminiran prostor, tako da se nije moglo prići blizu. Iza rova je bio i sam motel s kojega su tukli snajperima. Taj je rov bio postavljen s lijeve strane ceste, pa su dečki pretrčavali cestu. Međutim, svaki treći pokušaj prelaska završio je kobno. Tu je stradalo nekoliko ljudi. Drugi dio napada usmjeren je s desne strane ceste. Na toj je strani, iza šume, bio spomenik, a ispred njega ležeći rovovi. Pristup s te strane ne bi bio toliko težak da desetak metara dalje nije bila cesta po kojoj su drndali njihovi tenkovi. Naravno, i tu je bilo sve puno ukopanih mina…Naš tadašnji zapovjednik, Danijel, mislim da je potpuno izgubio konce iz ruku. Napad je, što se nas tiče, vodio Zeko. Započela je pucati i naša artiljerija, točnije minobacači, ali bili su na krajnjem dometu, uz to nekorigirani tako da su predstavljali veću opasnost za nas nego za neprijatelja. Granate su padale po šumi i mi smo skakutali od drveta do drveta, tražeći sigurnost…Dok se to događalo, Danijel je primio zapovijed za povlačenje koju je odmah izvršio ne provjerivši tko se od njegovih ljudi nalazi naprijed i ne zna tu informaciju. Većina se ljudi povukla, ostalo nas je tridesetak, po nekoliko iz svake jedinice. Problem je bio u tome što je bilo jako malo sredstava veze, ljudi su bili na širokom prostoru, a nismo dovikivanjem smjeli dati do znanja da smo oslabljeni. Ostali smo tako još sat – dva…Bili smo tako umorni da smo nakon nekog vremena izašli na asfalt ne mareći za opasnost“.
Na cijelom području oko sela Baira, Popovca i objekta „Trokut“ i dalje su tjednima vođene žestoke borbe, s obostrano velikim gubicima, a u tim sukobima sudjelovali su i zagrebački „Štraseri“. Sam objekt „Trokut“, tada već u poluokruženju zbog uspješnog napredovanja 1. brigade-„Tigrova“ i ostalih postrojbi, napokon su osvojili pripadnici 117. koprivničke brigade, 56. samostalnog bataljuna Kutina i dio 65. samostalnog bataljuna iz Ivanić Grada. U međuvremenu „Štraseri“ su djelovali i u boju za Bair i Popovac koji su iz drugog pokušaja, napokon oslobođeni 16. studenog 1991. Postrojba je potom nekoliko dana bila na odmoru i 22. studenog vratila se da sudjeluje u završnim borbama na tom području. Naravno, nakon ovakvog krvavog „vatrenog krštenja“ problemi su se, osim u zapovjednom kadru, odrazili i na postrojbu koju je valjalo popuniti.
„Štraseri“ su potom po zadaći poslani u Gornje Kričke gdje su pripadnici „Tigrova“ vodili žestoke borbe protiv pobunjenih Srba i JNA. Time je započeo drugi dio ratnog puta „Štrasera“ na bojišnici zapadne Slavonije.
GRB I NAZIV „Štrasera“
U knjizi Radovana Domagoja Devlića „Štraseri – Didaskalije“ prikupljena su neka od ratnih sjećanja pripadnika te postrojbe. S obzirom da su „Štraseri“ uglavnom bili ljudi sa zagrebačkog asfalta, pritom svi različitih karaktera, knjiga nije napisana u službenoj formi, iako pokušava pratiti kronologiju i ratni put. Sjećanja su prenesena kao dnevnik, potpuno neformalno, pa više saznajemo o svakodnevnom životu na bojišnici (lijepim i tužnim uspomenama) nego što knjiga analizira borbena djelovanja „Štrasera“. Iz Devlićevih zapisa saznajemo kako je nastala oznaka postrojbe (čizma s probušenim džonom):
„Grb samostalnog postroja „Štraseri“ prvi put, kao idejna skica, ugledao je svijetlo dana 23. studenog, A.D. 1991. Na žalost, nisam imao potrebnih boja. Imao sam jedan rikavajući plavi flomaster s kojim sam uspio pokriti donje polje, no za gornje, crveno, na kojem se nalazila razjapljena čizma, uzeli smo kao mustru, crveni dio s kutije cigareta „Croatie“, priheftali to uz crtež s napomenom izvođaču. Narudžbu je na sebe preuzeo Marinko, koji je išao u Zagreb preuzeti crne vojničke veste za ljudstvo „Štrasera“. Kasnije mi je bilo silno žao što sam iznad čizme napisao „samostalna četa“; 1992. sam napravio korigirani grb „Štrasera“, sa pravim bojama, a umjesto „samostalna četa“ sada piše „samostalni postroj“. Nije izvorno, ali je od srca“.
Devlić je ironično opisao strukturu postrojbe u prijelomnom razdoblju teških borbi, kao i smisao naziva postrojbe („Štraseri“ su u zagrebačkom slengu mačke lutalice):
„22. studenog. A.D. „Kako nazvati jedinicu, koja se pomalo pretenciozno naziva „samostalna satnija“, a u svom sastavu broji jedva pedesetak ljudi? Kako nazvati društvo koje međusobno baš nije homogeno, društvo koje nimalo ne bježi od međusobnih sukoba, ili bolje rečeno, društvo kojem se živo fućka za bilo što, ukoliko je primora u smislu naređenja? To i takvo društvo možemo nazvati i nazivati, isključivo i jedino poduzetničkim. To i takvo društvo je upravo toliko poduzetničko, koliko je njegova odanost cilju“.
ZNAČAJ OPERACIJE „Orkan 91“
Operacija „Orkan“ trajala je od 29. listopada 1991. do 3. siječnja 1992. godine, a pripremalo ju je zapovjedništvo OG „Posavina“, na čelu sa zapovjednikom, pukovnikom Rudijem Stipčićem.
Nosioci operacije bili su pripadnici 1. Brigade ZNG-a „Tigrovi“, te brojni dijelovi postrojbi rezervnih brigada, samostalnih bataljuna, kao i hrvatske policije.
Operacija je provedena u dvije etape
U prvoj, koja je trajala do 9. prosinca, udarom na više linija, posebno glavnim pravcima: Novska – Okučani ostvario se značajan rezultat, zaustavljeno je daljnje napredovanje JNA i postrojbi pobunjenih Srba. Štoviše, oslobođen je niz okupiranih sela u zaleđu Novske.
Cilj druge etape, započete 10. prosinca bio je da se iskoristi uspjeh iz prethodnih borbi i da se uz ojačane snage nastavi s oslobađanjem i utvrđivanjem obrambenih položaja.
Uslijedile su vezane oslobodilačke operacije: „Otkos-10“ i „Papuk 91“ u kojima je oslobođeno daruvarsko bojište, te niz naselja na području planina Papuka, Ravne Gore i Psunja. Zajedničkim djelovanjem Operativnih zona: Bjelovar, Zagreb i Osijek oslobođeno je veliko područje slavonskih planina, zaustavljeni su daljnji napadi agresora. Dužina bojišnice zapadne Slavonije znatno je skraćena. Oslobođen je velik broj sela, područje motela „Trokut“ te Novskog i Kričkog brda, a pobunjenici su, sve do oslobodilačke operacije „Bljesak“ onemogućeni da eventualnim prodorom osvajaju gradove Pakrac i Lipika. Napokon je omogućeno prometovanje većim dijelom zapadne Slavonije.
Gubici na strani hrvatskih branitelja bili su golemi, 245 poginulih i velik broj ranjenih, ali ostvareni cilj bio je od enormnog značaja. U Operaciji „Orkan 91“ agresorskoj JNA nanesen je najteži poraz tijekom ratne 1991. godine, te je združenim snagama 5. korpusa JNA onemogućeno spajanje sa snagama 32. korpusa kao i snagama JNA i pobunjenih Srba iz istočne Slavonije.
- nastavlja se -
foto: 1. DPCM/T.Šulj
Autor: Tomislav Šulj
Ovaj materijal sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
